''Dom na kraju svijeta'' Michaela Cunninghama: Za sreću (ni)je potrebno troje

Čitateljski klub ''Marginalci'' u godini je ispisivanja novog poglavlja u povijesti svog postojanja (ugošćavanja poznatog riječkog književnika, svestranog Envera Krivca, prilikom rasprave o njegovoj nagrađenoj zbirci kratkih priča ''Ništa za pisati kući o'' te pokretanja online časopisa koji izlazi jednom mjesečno), ali i primitka novih članica, spremnih za uplovljavanje u nikada predvidljive knjiške pustolovine (Katarina, Andrea i Ema), odlučio i provjeriti kako se proslavljeni američki pisac Michael Cunningham, knjigoljupcima najpoznatiji po romanu ''Sati'', svojedobno nagrađenom prestižnom Pulitzerovom nagradom, snašao pišući o neobičnoj povezanosti Jonathana i Bobbyja, dvojice nerazdvojnih prijatelja, tijekom odrastanja u Clevelandu, država Ohio, na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete godine prošlog stoljeća.

Čitatelj, naime, lagano iščitavajući roman, ubrzo biva suočen s književnikovim opširnim pripovjedačkim stilom, kao i s htijenjem autora da se rijetko što izostavlja u odgovarajuće postavljenoj strukturi romana.

Čitateljski klub: Marginalci

Pročitana knjiga: „Dom na kraju svijeta”

Autor: Michael Cunningham

Datum rasprave: 30. 11. 2019.

Cunningham svakako jest primjer književnika koji poštuje čitatelja, polako ali sigurno uvlačeći mu se pod kožu, u prvom dijelu knjige, uvjerljivo opisujući Bobbyjevu životnu patnju (smrt brata i majke u ranoj životnoj dobi), kao i Jonathanovu želju za bijegom iz naručja sigurnosti svojih roditelja, uvjetovanu postojećim velikim generacijskim jazom.

Također, Jonathanova komunikacija s roditeljima uglavnom se svela na odnos s pretjerano brižnom majkom Alice (otuđeni otac Ned većinu je vremena provodio radeći u gradskom kinu), a u prijatelju Bobbyju, u vremenu obilježenom dominacijom gramofonskih ploča (likovi u romanu slušaju glazbu Doorsa, Janis Joplin, Laure Nyro, Boba Dylana i drugih velikana rock i folk glazbe šezdesetih) otkrio je privlačnu muškost koju nije htio (ali ni znao) ispustiti iz ruku.

Nekonvencionalni ljubavni trokut

I baš u trenutku kada se naš marginalni kvartet, okupljen na kvalitetnoj raspravi (Andrea, Katarina, Milan i Lari) uspio naviknuti na nerazdvojnost dvojice klivlendskih dječaka, na njihova vrata zakucalo je odrastanje, te su fakultetske obaveze natjerale Jonathana na preseljenje u New York. Bobby, koji je ''Marginalcima'' najdraži lik u knjizi, još je malčice pričekao s prekretničkom životnom odlukom.

''Clare je imala trideset i šest godina, jedanaest je godina bila starija od mene. Živjela je polazeći od nekoliko pretpostavki, kojih se držala s tihom, ali postojanom žestinom. Vjerovala je da je James M. Cain najveći američki pisac, da je društvo postiglo svoj vrhunac u kasnim tridesetim godinama, i da nije preostao nijedan muškarac za ženu njezinih godina i njezinih osebujnosti. Kad bi joj tko osporio ovo posljednje, odgovorila bi tonom gotovo krajnjeg strpljenja, kao dobra učiteljica koja pred sobom ima deset tisuća netalentiranih učenika.'' (Str. 109.)

A tek što smo pristigli u srce New Yorka iz nekog drugačijeg vremena, pripovjedački raspoloženi Cunningham uveo nas je u osebujan svijet tridesetšestogodišnje Clare, frikuše koja je iza sebe već dobrano imala proživljen život, ispunjen hodom po trnju.

Prema mišljenju ''Marginalaca'', radnja romana se, upravo od trenutka kada počinjemo pratiti nekonvencionalan ljubavni odnos između Jonathana i Clare, poprilično razvodnila. Bobbyjevim napuštanjem Clevelanda i preseljenjem u New York (i to, pogađate, upravo kod ljubljenog Jonathana) radnja je dobila na težini jer smo kao promatrači zbivanja dobili uvid u razvoj karakternih osobina naših junaka.

Dakle, za sreću je možda potrebno troje.

A od trenutaka kada je prisutna sreća, na određeno vrijeme, prodrla u živote naših protagonista, mojoj malenkosti ostaje najdraži onaj njihov odlazak u kino i Clareino uživanje u ''Lopovima poput nas'', ljubavnoj priči smještenoj u tridesete godine, u doba Velike depresije, a koju je Robert Altman, velikan američke kinematografije, režirao u naponu svoje kreativne snage, na isteku prve polovice sedamdesetih.

Najdraži lik u knjizi

Razgovarajući tako o ovogodišnjem, drugom po redu, knjiškom izboru naše članice Klare, došli smo do zaključka da nam se roman (s iznimkom našeg voditelja Milana, koga se roman nije dojmio, a način ponašanja likova iziritirao ga je) uglavnom svidio. Složili smo se i da je svršetak knjige zadovoljavajuće napisan, a on je, pak, uslijedio kao rezultat znalački vođene karakterizacije likova i njihovih životnih odabira.

Cunningham, istinabog, u određenim poglavljima knjige pretjeruje s opisivanjem likova, a njegova nakana za pisanjem baš svega o svojim likovima, premda dobronamjerna i možebitno osobne naravi, nije umjetnički do kraja sasvim opravdana jer mi kao čitatelji također umijemo razmišljati i u nizu slučajeva maštati. Stoga je šteta što pisac nije nama čitateljima kreirao prostor za maštanje i pružio priliku da možda sami odgonetnemo neke potencijalno otvorene sudbine likova.

Meni je, dakako, Clare najdraži lik u ''Domu na kraju svijeta'', što zbog stečenog životnog iskustva, ali i zbog hrabrosti za kretanje naprijed, čak i kada se nalazi u nezavidnim životnim prilikama. Snažnija je i čvršća osoba od obojice njoj dragih muškaraca te je jednome od njih na svijet donijela kćer Rebeccu (u četrdesetoj godini života), a o kojem je izabraniku riječ, saznat ćete ako se potrudite pročitati roman, dragi čitatelji…

Jer Clare je zapravo jedan od razloga zašto ovaj roman vrijedi pročitati do kraja…