Jon Fosse, Jutro i Večer i Isijavanje

Trebalo mi je neko vrijeme da saberem utiske i napišem osvrt na čitalački susret Čitateljskog kluba One s temom prošlogodišnjeg nobelovca Jona Fossea. Dobivši spomenutu nagradu, napunio je portale i časopise, stoga je zalihosno pisati o njegovoj biografiji. Neka se malo dragi čitatelji snađu u hipertekstu. 

Odabrale smo dva djela ponajviše prema kriteriju dostupnosti u knjižnicama, a to su bila uglavnom “Jutro i večer” te “Isijavanje”. 

Ono što se ovim osvrtom želi iskazati je iznimno važan doživljaj koji su njegova djela probudila u vrlo zrelim i zahtjevnim čitateljicama. Rijetko su se kad tako mirno, melankolično i nježno osvrnule na neko djelo (možda Stoner ili Malo drvo…). Može li razmišljanje o smrti uopće biti nježno?
Jutro i večer kratki je roman, nešto preko stotinjak stranica. Izvorno objavljen 2000. godine. Kad bismo ga sveli na dvije riječi, bile bi rođenje i smrt, ali i ono između, što je potaklo našu čitateljicu da se prisjeti Balaševića i njegove anegdote o tome da je na nadgrobnome spomeniku najvažnija ona crtica između datuma jer to čini život. Život skromnog norveškog ribara nije ni po čemu veličanstven, čak bismo mogli ustvrditi ni posebno zanimljiv ni posebno bitan ikome od nas, pa ipak... 

Djelo započinje vrlo slikovitom scenom njegova poroda, a ono što u sljedećim poglavljima raspliće poetičnu priču njegova života prožeto je suptilnim spoznajama o onome što je bitno. Jutro metaforizira rođenje, a večer, pretpostavile smo, predvidljivi kraj. 
Prvo što primijetimo je izostanak interpunkcije. Taj je moment naša čitateljica shvatila kao ispreplitanje sadašnjosti i sjećanja. Izostankom pravila sve postaje jednakovažno, pravila nisu potrebna pa čak ni ona jezična.

Upravo je takav stil stvorio osjećaj mira, melankolije, ali ne i tuge, već neumitnosti prolaska vremena. Rasteretio je gramatiku i pravopis u korist emocija.

Ono što je posebno upečatljivo je kontrast prvoga dijela koji se odlikuje dinamičnošću, gotovo euforičnošću oko stvaranja novoga života, da bi potom ostatak postao fluidan, gladak, neopterećujući iako pretresa teške i tužne misli i proživljavanja. Kad ribar Johannes razmišlja o svojoj supruzi, kćeri, nekoj davnoj ljubavi ili pak razgovara s pokojnim prijateljem, ne donosi nikakve teške sudove, mirno plovi prema konačnoj spoznaji. Kako mu je rekao Peter, o kojemu često razmišlja: “More te ne želi. Sada je zemlja sve što je ostalo.”

Svaka se scena u djelu može jasno vizualizirati i pretočiti se u sljedeću, promatrači smo Johanessova života i posebice smrti dok zapravo stalno promišljamo o sebi. Kad to Jon Fosse tako suptilno isprede, nekako nam se ni smrt ne čini tako zastrašujuća ispisana malim slovima. Malo nas je utješio.

Isijavanje reprizira tematiku smrti i premda je samo jedna čitateljica čitala, bilo nam je jasno da Fosse crpi tu tematiku do astralnih razmjera. Atmosferičan, kratak, i pomalo sablastan roman, kako nam kaže, pobudio je u njoj strah, potpuno suprotno od romana  Jutro i večer. Prepuštamo budućim čitateljima na izbor kojem će se osjećaju prikloniti uz zaista veliku preporuku ovog, sad znamo i zašto, zasluženog nobelovca.