"Kad je Nietzsche plakao" Irvina D. Yaloma: ljepše je živjeti u društvu ljudi...

Rasprava je počela burno već pri samom davanju ocjena jer, primjerice, ja sam dala peticu, dok je Lovre dao, ako se dobro sjećam, 2, nešto (eto što se dogodi kada osvrt pišeš mjesec dana kasnije ;) ). Knjiga je dobila prosječnu ocjenu 3,9.

Radnja knjige također započinje burno, tako da se fatalna Lou obrati jednom od ondašnjih najpoznatijih liječnika Josefu Breueru. Breuera je Lou „začarala“ čim ju je ugledao (kao i svakog muškarca do tada) pa je tako i pristao liječiti njezinog prijatelja Nietzschea. Breuer je bio jedan od prvih liječnika koji je pokušao „liječiti govorom“ (psihoanaliza) te hipnozom, tako da je on počeo pričati s Nietzscheom.

Kako je vrijeme odmicalo, tako je Breuer shvaćao da sve više Nietzsche liječi njega, a ne obratno. Većini prisutnih na raspravi sviđalo se to što je knjiga filozofska, odnosno što njih dvojica, a i ostali likovi u knjizi raspravljaju o svakojakim temama te se unose citati koje su ove povijesne ličnosti stvarno izrekle uz doradu piščeve mašte. Pa tako smo i mi počeli raspravljati o samoubojstvu, postojanju Boga i ostalom…

Breuer je bio lik s „Edipovim sindromom“. Platonski se zaljubio u svoju pacijenticu Berthu te mu je to skoro razorilo brak. Osim toga, priznao je da ponekad, dok liječi žene, vidi ih samo kao pacijentice, a ponekad si ne može pomoći te zamišlja svakakve prizore s njima; umislio si je i da njegova medicinska sestra želi spavati s njime, a uspjela ga je zavesti i Lu. Kasnije u knjizi saznajemo da mu se i mama zvala Bertha, što samo potvrđuje teoriju. Presudan trenutak bio je kada nije htio Lou reći liječi li on Nietzschea ni gdje se nalazi. Tada počinje njegov osobni rast i izlječenje.

Nietzsche je filozof koji je sam za sebe rekao da je ispred svojeg vremena te da će ljudi njega čitati 2000. godine (bio je u pravu). Kod njega smo raspravljali je li umišljenost to što je smatrao da će ga buduće generacije čitati ili je pak to jedino što mu je preostalo s obzirom da nije imao bliske ljude u životu, prodaja knjiga mu nije išla pa se tako tješio. U knjizi ga se opisuje kao osobu koja je nekada bila povrijeđena te je sada zatvoren prema svima jer smatra da tako posjeduje više moći. Zbog toga ne dopušta Baueru da mu pomogne oko migrene, ali ni kod psihičkih problema.

Kada mu Breuer konačno pomogne oko migrene, uspije ga nagovoriti da ostane u njegovoj bolnici na razgovoru te se tada međusobno počinju jedan drugome otvarati. Nakon nekog vremena Nietzsche odluči hipnotizirati Breuera te on pod tom hipnozom shvati da voli svoju ženu i svoj život. Na kraju knjige konačno saznajemo zašto knjiga ima takav naslov; jer se Nietzsche rasplače shvativši da je ipak ljepše živjeti u društvu ljudi, nego u samoći kao on.

Naše društvance uživjelo se u raspravu o postojanju Boga, više nego likovi u knjizi, pa nas je Iva morala prekinuti jer je bilo puno sati, a mi smo druženje nastavili izvan Stribora.

Mi 20. 1. raspravljamo o knjizi „Cesta“ pa ćemo vidjeti kakvo je postapokaliptično društvo zamislio Cormac McCarthy.

Autorica osvrta: Silvia Ban