„Kapetan onkraja“ Vlade Simcicha – Vave: riječki memento o nepredvidivosti života

Ovaj naš “grad koji teče” slobodno bismo mogli preimenovati u “grad koji piše” jer je riječka književna scena zadnjih godina pokazala da je iznimno kvalitetna, s velikim brojem isto tako kvalitetnih pisaca. Jednog od njih smo ugostile…

“Rijeka je moj grad, volim ga i ne bih ga mijenjao ni za jedan drugi.” (Vlado Simcich Vava)

“Siromaštvo je nedostojanstveno poput starosti, bolest kojoj nema lijeka.”

Aktualna tema ispričana na riječki način poslužila je Nedopričljivima kao uvod u još jedan Mjesec hrvatske knjige. Ovaj naš “grad koji teče” slobodno bismo mogli preimenovati u “grad koji piše” jer je riječka književna scena zadnjih godina pokazala da je iznimno kvalitetna, s velikim brojem isto tako kvalitetnih pisaca. Jednog od njih smo ugostile…

Kad sam ljetos razmišljala o tome kojeg bi autora mogli pozvati na druženje u mjesecu kad čitamo “domaćice”, prvo ime koje mi je zazvonilo u glavi bilo je Vavino. Krenula sam u akciju, angažirala našu članicu Ivu da bude posrednik i zamoli Vavu da prihvati poziv. “Evo ti njegov broj telefona pa se vi dogovarajte”. Utipkala sam broj i… 

Začas je došao listopad, mjesec u kojem želimo zahvaliti domaćim autorima i odati im poštovanje za svaku ispisanu riječ – jer ako ne voliš svoje, kako ćeš zavoljeti tuđe.

Deset članica kluba posjelo se tako oko Vave, s velikim očekivanjima; htjele smo čuti što ga je motiviralo da napiše ovaj roman, zašto baš ovog naslova, ima li mačku… 

Čitateljski klub: NEDOPRIČLJIVI
Pročitana knjiga: KAPETAN ONKRAJA
Autor: VLADO SIMCICH – VAVA 
Datum rasprave i druženja s autorom: 17.10.2024.

Kao voditeljica kluba imala sam posebnu čast i privilegiju pozdraviti dragog gosta i zahvaliti mu što se odazvao pozivu na naše druženje. Nakon dvije riječke promocije romana, ni mi ga nismo poštedjele nekih pitanja.

Za početak moram reći da si me “kupio” već s posvetom najdražim osobama u životu, gdje kažeš kako “ne bi želio riskirati udisati zrak ako one nisu u blizini”. Stoga i moje prvo pitanje glasi: Bi li za sebe rekao da si romantik?

Možda bih ipak rekao da sam više idealist iako tu ima i neke pretjerane romantičnosti. Ja sam tip iz 20. stoljeća i više bih volio da sam mogao ostati u tom ljepšem vremenu, bar u svojoj glavi. No, kad se radi o stvaranju ne volim se vraćati u rikverc već ići samo naprijed. Pričati o prošlosti mi je čista gnjavaža. Više volim joggirati u budućnost.    

Kako si dobio ideju za pisanje romana baš na ovu temu i kako si se pripremao za to?

Kako ja paralelno pišem i radim muziku, ovaj je roman zapravo nastao iz teksta za pjesmu “California” grupe Turisti. Ona govori o beskućniku koji spava na psećoj plaži na Pećinama, zamišljajući da je u Kaliforniji. I tako sve do trenutka dok ne dođe murjak i ne probudi ga iz sna, kad on konačno shvaća da to ipak nije Kalifornija. 

Ja uvijek nekako ljudima moram objašnjavati što sam htio reći svojim tekstom pa sam počeo na tu temu pisati jednu kratku priču, koja je na kraju postala jedno od poglavlja romana. I onda sam krenuo dalje, možda malo i predaleko. Kako bih stekao taj neki osjećaj koji proživljavaju beskućnici, odjenuo sam svoj stari poderani skaf i malo kopao po bajama.  

Što se tiče naslova romana, zašto baš Kapetan onkraja i jesi li naslov imao spreman već na početku pisanja ili ti je to došlo kasnije?

Od početka pisanja teksta najviše me privlačio naziv “Kapetan ničega” a onda sam došao do “onkraja” koji je svojstveni arhaizam i ne koristi se previše u našem jeziku, tako da je sve ispalo puno poetičnije. 

Lik tvoga romana zove se Vlado, profesor je hrvatskog jezika, glazbenik (doduše bivši), sve nas je to nekako asociralo na tebe iako, hvala Bogu, samo djelomično. Kako si se na to odlučio i koliko je Vave zapravo u ovom romanu? 

Ima ga jako malo, ali za pravi uvid u karakter lika kojeg opisujem, morao sam mu dati svoje ime jer sam na taj način sto posto ušao u ulogu. Biti beskućnik nije nešto što sam okušao na vlastitoj koži, ali tijekom ovog mog eksperimentiranja kad su moje cure doma skužile da postajem depresivan i da sa mnom nešto nije u redu, shvatio sam da sam potpuno ušao u lik o kojem pišem.

Ni Ivi nisam ništa govorio dok roman nije bio napisan jer bi to prešlo onkraj nekakve snošljivosti (smijeh). Nakon toga sam bacio stari skafander u smeće i to je bilo to. Glavnom liku sam dao svoje ime koje zapravo nikad nisam ni koristio, a nisu ga koristili ni moji roditelji. Otkad sam se rodio, bio sam Vava tako da zapravo nemam ništa s likom o kojem pišem.

Kad već spominješ Ivu, koja je također članica Nedopričljivih, što je ona rekla kad je pročitala roman?

Bila je dirnuta, ali kako smo nas dvoje previše povezani nekako mi je sve to izgledalo previše subjektivno. Zapravo, prvi koji je pročitao rukopis bio je moj dugogodišnji prijatelj Zoran Žmirić, u kojeg imam puno povjerenje i koji je i urednik romana. Samo dan nakon što sam mu poslao tekst, javio mi se i rekao kako je roman top. Budući da je Žmirić blagoslovio roman, imao sam malo više hrabrosti pa sam odlučio Ivi dati roman na čitanje.   

Možeš li objasniti poveznicu s romanom i filmom “Prohujalo s vihorom”, jesi li pročitao ovaj roman?

Jesam, a pogledao sam i film nekoliko puta jer je on puno značio mojoj mami, koja je krajem 80.-ih kupila taj roman u tri toma, a da ih nikad nije otvorila. Film i knjiga su izuzetno romantični, a svi veliki pisci imaju taj psihologijski pristup u karakterizaciji lika, počevši još od Dostojevskog.  Margaret Mitchell je tome pristupila jednim ženskim rukopisom, iz tih 30.-ih godina 20. stoljeća, koji je meni užasno zanimljiv iako je taj roman danas demode. Mitchell daje svojevrstan optimizam glavnom liku koji je, u ovom slučaju, skoro pa neutemeljen. No, zbog uspomene na majku učinio mi se dosta važnim pa sam odlučio taj roman svom liku staviti u ruke kako bi mu, uz mačka, pravio društvo u utočištu gdje boravi. 

“Srce mi je ubrzano kucalo. U nekoj prošlosti to mi je gotovo uvijek nagovještavalo povišenu tjelesnu temperaturu, ali tada sam znao da će me u kućnoj apoteci dočekati sve nužno za oporavak – paracetamol, čajevi od lipe i kuša, med, limun, i, naravno, udoban smještaj. Ako se sad razbolim, Beli bi mogao ostati siroče.”

Osobno su mi u romanu najdraža dva momenta koja su jako emotivna – kad lik Vlade leži pod temperaturom s upalom pluća, a njegova je jedina briga da mačak Beli ne postane siroče, ukoliko on umre. Drugi je odnos glavnog lika s ocem i njegova sjećanja u tom smislu.

Možeš li malo to komentirati, kako si proživljavao tu emociju pišući o tome i što je to za tebe značilo, budući da se dio priče temelji na tvom odnosu s vlastitim ocem?

Svaki put kad pišem, na neki način, imam potrebu za tom katarzom. Naši životi nisu jednolični, imaju uspone i padove, ali padovi ostavljaju na nama više ožiljaka. Moj tata je obolio od Alzheimera i ja to nikako nisam mogao prihvatiti. Bio je tako draga i nenametljiva osoba, korisna u svakom području života, a onda se počeo vraćati u svoju prošlost i djetinjstvo; više nije prepoznavao ljude oko sebe i to je bilo teško prihvatiti. Trudio sam se da to u romanu ne bude preteško opisano jer neki su trenuci toliko komplicirani da ih moraš pustiti od sebe i posvetiti se onome što dolazi.

Jesi li u međuvremenu nabavio mačka?

Nevjerojatno, ali upravo prije nekih petnaestak dana smo ga nabavili. Cijeli život sam živio s mačkama i s njima imam poseban odnos, rekao bih da sam pravi cat man. Naša kći je jako željela mačku, Iva malo manje, ali kad je susjeda s prvog kata pitala hoćemo li uzeti jednog mačića, jednostavno je postao naš.

Predivno, kako sam dobro pretpostavila da te to moram pitati! A kako se zove?

Pa kako je crn, nismo ga mogli nazvati Beli (smijeh) nego ga je Iva krstila imenom Pedro. Kći ga zove Mucho – Mucho complicado (sveopći smijeh u učionici).

Zašto si na kraju odlučio Vladu baciti pod kotače automobila? Misliš li da mu je to trebalo jer više nije imao ni snage ni volje za životom ili je bilo slučajno jer je potrčao za Belim? Je li to bio jedini kraj kojeg si zamislio prilikom pisanja ili je bilo kakvih alternativa? 

Kad počnem pisati, uvijek napišem početak i kraj, a onda sve ostalo ide između. Njegov kraj je bio definiran od samog početka. Inače imam problem sa svojim likovima jer često zaboravljam voljeti sebe. Da bih od sebe odbacio mogućnost bilo kakvih suicidalnih tendencija, onda radije ubijam likove u svojim pričama. (“Koji se zovu Vlado.” – dobacuje Petra i opet nastaje sveopći smijeh). 

Tvoj urednik i prijatelj Zoran Žmirić kaže: kad moj roman ode u tisak, ja s njim više nemam ništa, on postaje čitateljev i čitatelji su ti kojima će se svidjeti ili ne, koji će komentirati i analizirati. Kakav si ti po tom pitanju – već si rekao da je on kao urednik odradio odličan posao, ali jesi li ikad pomislio da si nešto trebao drugačije? Koliko dugo procesuiraš u glavi svoj roman?

Kad ga dam uredniku u ruke, ja sam gotov s njim. Naravno da slijedim upute i sugestije kako bi se rukopis pročistio od suvišnih stvari. Uvijek se desi neki propust ili ako dođe do preklapanja vremenskih linija, urednik će te na to upozoriti. Kad sve bude gotovo, želim se odmah razriješiti tog tereta i ne bih ništa mijenjao. Znam da bolje od toga ne mogu – mogu se samo okrenuti nečem novom, što i jest cilj, jednu stvar zaključiti kako bih drugu započeo.

Za kraj me zanima kakvi su ti planovi. Vidim da Turisti rade punom parom, a što je s pisanjem? Imaš već nešto u vidu ili ti jednostavno treba odmor od ovoga?

Zasad ću samo reći kako imam nešto u pripremi. 

Nama je i to dovoljno, a Nedopričljivi će ga sigurno podržati u svakom novom projektu.

A onda je došlo vrijeme da i ostale članice dobiju priliku za postavljanje pitanja i dijeljenje dojmova.

Senka – posebno joj se svidjelo što je na kraju svakog poglavlja pronašla neku crticu koja bi ju natjerala na razmišljanje, kao npr. “Moderno doba nema milosti za nas starce.” Ili metafore tipa “kraljevstvo uzaludne ispraznosti”. Svidio joj se i opis očeve demencije koji ju je vratio u vrijeme kada je to proživljavala sa svojim ocem. Zanimalo ju je zašto je autor napravio nekoliko usporedbi s 2. svjetskim ratom u odnosu na činjenicu hoće li mladi čitatelji razumjeti o čemu govori. 

Vava: “Jednostavno mi je došlo da to upotrijebim. Mislim da se, u ovom slučaju, kao autor ipak obraćam osobama koje će znati što se tada događalo. Ja sam, na kraju krajeva, domorodac sa Srdoča, čiju obiteljsku kuću su Nijemci  tada zapalili i jednostavno sam imao potrebu riješiti se tog tereta kojeg su mi moji preci utrpali. Također, želim da moja kći ne odrasta u takvim okolnostima pa sam u svim svojim dosadašnjim knjigama pokušao počistiti svo to smeće, da ona s tim ne bi morala živjeti.” 

Ina – “Jako mi se sviđa lik Vlade, suptilan je i nježan, nema kod njega gorčine i bijesa zbog toga što je završio kao beskućnik (“Voliš luzere, a?” dobacuje Vava, smijeh). Divno je to što u romanu nema patetike, što u njemu ima dosta dobrih ljudi i optimizma i konačno to što potiče na građanski aktivizam.” 

Sanja K.K. – “Vlado mi je užasno išao na živce, zašto mu niste dali malo šanse, da ne bude bezizlazan, zašto nije prihvatio bolji život nego ovaj poput crte na monitoru?!” 

Vava: “Moj lik je jednostavno odustao, odlučio je prihvatiti takav život jer za drugo više nema razloga. Slijedit će vlastite nagone dok diše, ali od klasičnog života je odustao jer mu on nije dao šansu. Dao sam mu neku priliku da se izvuče iz toga, ali se nije snašao jer mu ništa nije odgovaralo. Previše je osjetljiv, načitan, učen, bez poroka; imao je normalan život i karijeru i ostao je bez ičega.” 

Sanja je ipak našla nešto lijepo u romanu: najdraži lik joj je mačak, a zahvalna je autoru što ju je vratio u mladost te se zabavljala tražeći neke poznate riječke ljude u njegovim likovima. 

“Danas je vozni red vlakova sjeban kao i ja. Ničega tu više nema, ni putnika ni konduktera. Samo murija koja nikad ne spava.”

Zorana – “Ja sam ljuta na Marijanu i jednostavno mi nije jasno kako je mogla Vladu izbaciti na ulicu, ipak su iza njih godine zajedničkog života.” Suosjećala je s Vladom i cijela situacija joj je bila vrlo dirljiva.

Vava: “Marijanu sam takvom prikazao jer brojne su slične situacije kad jedan od partnera ima normalan život, a drugome se karijera ugasi i on više nema ničega, osuđen je na životarenje.” 

Ivana S. se nadovezala na priču o Marijani: “Jasno mi je da postoje takve žene, ali mi je to bilo užasno. Kad me likovi potaknu da ih ili mrzim ili volim, to je odličan znak da su knjiga i autor nešto dotakli u meni.” Također joj je grozna scena u kojoj pored glavnog lika prolazi čovjek koji ga psuje. “Mislim, možeš ignorirati beskućnika, ali baš da ga ideš psovati i time ga još dublje gurnuti u njegovu bijedu…” Posebno su joj se svidjele interne riječke “fore”, točne lokacije likova koji hodaju njenim gradom. “Vrlo dirljiva priča o kojoj kasnije dugo razmišljaš i propitkuješ se kako da postaneš bolja, a manje Marijana.” 

Ivana M. – “Meni je stil pripovijedanja bio predivan, kao neka pjesma. Dojmovi su puno bolji kad u glavi vidiš mjesta o kojima čitaš. Sviđaju mi se njegova sjećanja, nisam osjetila gorčinu u tom liku jer kad smo razočarani moramo se dići na višu razinu da pamtimo samo lijepe stvari. Bilo mi je tako realno da mi je u jednom trenutku došla misao jeste li i sami ikada bili beskućnik?” 

Budući da je Vava prethodno izjavio da voli ubijati svoje likove u romanima, zanimalo ju je hoće li u budućnosti napisati možda neki krimić. Vava je ipak odlučio pisanje krimića prepustiti drugim autorima kojima to više “leži”.

Tea S. – “Roman me natjerao da se zamislim nad ovom temom jer, poput mnogih, ne registriram ljude koji su na tim klupama zapravo kao u svom “dnevnom boravku”, jer nemaju kamo otići. Ne bih željela da ružno zvuči, ali laknulo mi je kad je mačak ostao živ. Voljela bih da u stvarnom životu svaki od tih beskućnika ima nekog svog Belog koji bi mu radio društvo.” 

Tea Ž. – “Meni je uvijek poseban doživljaj susret s autorom i razmišljam kako je ta osoba, koja je s nama, jednom negdje sjedila i pisala te rečenice o kojima raspravljamo. Pitala bih samo kakav je osjećaj kad netko pročita Vaš citat – upali li Vam se žaruljica npr. gdje ste točno bili i što ste razmišljali u trenutku dok ste pisali taj tekst.” 

Vava: “Imam primjer s prve promocije ovog romana kad je Enver Krivac čitao moj tekst, a ja sam si mislio kako uopće ne kužim tko je ovo napisao. Naravno, stvar je bila u interpretaciji. Kad on čita neki tekst, svi nekako zastanu i uzmu zraka. Ako možete uzeti zraka na jedno 7 minuta odlično, ali u međuvremenu ipak morate disati. (sveopći smijeh i raspašoj u učionici).

Petra – “Ako nas nešto potakne na razmišljanje, onda je to odlično. Moram spomenuti predstavu Crna vuna, Kolektiva Igralke, gdje uz profesionalne glumice glume i beskućnici. Predstava me oduševila, ne samo zato što tamo glumi moja sestra nego što je ova tema prikazana na tako jednostavan način gdje su ti ljudi jednostavno ostali bez ičega (a da nisu bili ni kockari ni pijanci ni drogeraši) i završili na cesti. Sada nakon ovog romana i druženja na sve to gledam drukčijim očima. Nažalost, svi mi koji se s tim susretnemo, razmišljamo o tome tjedan dana i nakon toga zaboravimo, a oni i dalje ostaju tamo gdje jesu.”   

Posebno zahvaljujem članicama koje su pročitale roman, ali nisu mogle prisustvovati druženju. Evo njihovih dojmova…

Sanja D. – “Stil mi je jako odgovarao, rečenice su samo tekle. A skoro su i suze – knjiga mi je slomila srce. Pogodi me kad čitam kako je ljudima teško u životu, a najpotresnija je bila usporedba uvjeta u kojima je tad živio s obiteljskim životom i toplinom odnosa koje je imao prije i kojih se prisjećao. Čitavo sam se vrijeme nadala nekom preokretu zbog kojeg će glavni junak ponovno živjeti u toplom domu i imati tople obroke. Cijela je knjiga životna i to je po meni njena najveća vrijednost jer može poslužiti kao upozorenje i pouka čitateljima.” 

Biljana – “Prvi put se susrećem s temom beskućništva, svidjelo mi se što se radnja dešava u mom gradu, na poznatim ulicama i trgovima. Sve sam likove mogla zamisliti, ali mi je ipak nedostajalo malo dubine u tim odnosima. Trebalo mi je malo više opisa situacija kada susreće svoje stare kolege muzičare kao i promišljanja da se izvuče iz te situacije. Smetala mi je njegova inertnost. Sam kraj mi je bio pomalo ishitren i patetičan.”

Kristina –  “Najviše mi se svidjelo to što se radnja događa u Rijeci.” Što se glavnog lika tiče, izuzetno ju je smetala činjenica da glavni lik svjesno bira takav život kao i njegovo samosažalijevanje. Ni ona nije oduševljena s likom Marijane koja tako olako izbacuje na ulicu dojučerašnjeg supruga i nikad ga više ne kontaktira. 

Što se dojmova o pročitanom tiče, osobno ću to zaokružiti citirajući Žmirića: Roman je TOP!

Bez obzira na naša mišljenja i dojmove, prihvaćamo spisateljsku slobodu i, naravno, poštujemo autorove ideje koje je imao prilikom pisanja romana. Na kraju krajeva, sve nam je fino i pojasnio u svojim odgovorima. 

Ocjene smo podijelile kao i uvijek, u standardne četiri kategorije: 4.3 za temu/ideju, 4.2 za stil pripovijedanja, 3.7 za karakterizaciju likova i 3.9 za opći dojam, što sveukupno daje jednu “čistu” četvorku. 

Dragi Vava, nadamo se da si zadovoljan! Mislio si da nam je lakše raspravljati bez prisutnosti autora jer se onda ne ustručavamo ocrniti iste, a da smo u tvom prisustvu bile jako pristojne. Nisi nam dao šansu za negativne komentare i hvala ti na tome. Mi znamo samo iskreno, a da samo znaš kako je prošao Murakami…

Neke članice su glavnom liku zamjerile inertnost i odustajanje od života, nekima se Beli uvukao pod kožu više od Vlade, kraj nam je skoro svima bio kakav i treba biti s obzirom na okolnosti, a gotovo sve smo zaključile da će Marijana dobiti batine čim ju negdje sretnemo. Pregršt smijeha i pozitivne energije odzvanjao je učionicom u Benčiću i možemo samo poželjeti da se što prije ponovi.  

Također koristim priliku da se osobno zahvalim izdavaču Nakladi Fragment odnosno Bartulu Vlahoviću koji nam je darovao jedan primjerak romana.

Vjerujem da se na počinak otišlo s prelijepim dojmovima i razmišljanjem o nepredvidivosti života uz zahvalnost što imamo krov nad glavom i mogućnost zadovoljavanja osnovnih životnih potreba.  

Nedopričljivi će nastaviti čitati i podržavati domaće autore i ne samo u Mjesecu hrvatske knjige. Našem gostu smo beskrajno zahvalne što se odazvao pozivu na našu raspravu i što nam je pomogao rasvijetliti neke dijelove romana koji su nas mučili. 

I za kraj, ča bi rekli domaći – nemoj ča zamerit!