Nešto je bijes...: Ivica Ivanišević o jednom hrvatskom hospiciju, jezičnoj autentičnosti i splitskom prokletstvu

Glupa priča, ali i prije nego što se dogodio ovaj susret, pripremio sam uvod. Intrigiralo me pitanje bijesa, posebice danas kada odgovori o njemu imaju svoje posljedice. Prčkao sam, čačkao, čitao, došao do Aristotela, pa sve do Marthe Nussbaum, i nije to izgledalo loše. Ali onda se susret dogodio i... pa znate, promašio sam sve što sam mogao. Jer ne pišete o nečemu što se nije dogodilo, ali zasigurno bjesnite kada ste već napisali. I tako se začuo refren Slovenaca iz MRFY-a: „PaliPali pali po materijali.“

Cjelokupan susret poslušajte na mixcloudu Radio Benčić: 

Kada govorimo o bijesu, volimo se fokusirati na velike priče, piroklastične tokove koji gutaju i bližnje i daljnje, ali našu svakodnevicu obilježavaju mali bjesovi: pukla olovka, prošao bus, stresla se piva. U razgovorima kroz zube guramo iziritirano izjave kao „to je život“, „to je kultura“, „to je to“, vječno pucketajući na detalje o nama i drugima. Oni mogu biti pokazatelji da se nešto poremetilo u svim našim vrijednostima, normama i ritmovima života, ali mogu i otkriti više o nama i drugima ako se fokusiramo na mjesta gdje bijes propušta misao. „Um bez emocija je, da tako kažemo, slijep na vrijednosti“, reći će filozofkinja Martha Nussbaum u želji da ispreplete naš razum s osjećajima. Bijes je jedan od njih i od toga ne treba bježati. 

Stoga, iako se autorski susret „Nešto je bijes...“ s književnikom Ivicom Ivaniševićem u sklopu u sklopu jedinstvenog ciklusa „Radno čitanje” u Gradskoj knjižnici nije ticao utoliko bijesa, rado ga je prakticirao u propisanim dozama s ciljem da predstavi novu Ivaniševićevu paprenu satiru, „Otmica Razreda za književnost“. U razgovoru s riječkim književnikom Zoranom Žmirićem, Ivanišević je podijelio svoja mišljenja o HAZU, jezičnoj autentičnosti, pa čak i nesretnom Ušljebrki koji se toliko puta našao na vrhu njegove olovke. 

Ipak, prva tema morala je biti – splitska. Na pitanje kako bi predstavio svoju knjigu Spielbergu, Ivanišević je odmah zastao i kazao – „pravio bih se da ga ne prepoznajem.“ Govoreći o svojevrsnom „splitskom prokletstvu“, Ivanišević je razložio jedan sloj splitskog karaktera:

„Kada bi se pojavio čovjek iz Splita, koji je otkrio lijek za rak i još šest stvari drugih napravio,  trebalo bi samo tri minute da mu netko kaže: „Ja ga znam od mali nogu.“ To poništava sve njegove profesionalne uspjehe.“

Primjera je mnogo, pa tako Ivanišević govori o Oliveru Dragojeviću, bolje poznatom kao Ćoro, ili pak Toniju Kukoču kojeg nitko nije htio pogledati kada bi prošetao: „Zamisli da je netko vidio da ja gledam Tonija Kukoča.“ Ipak, prokletstvo ne vrijedi za svaku osobu, ističe Ivanišević, ukazujući na „mitološka bića“ iliti Marka Livaju i Mišu Kovača.

Iako sebe nije uvrstio među njih, Ivanišević nije mogao pobjeći od pitanja o svojem književnom opusu koji trenutačno broji 15 knjiga. Razmišljajući o tome što potiče njegov književni i novinarski rad, Ivanišević je iskren: „Vjerojatno je opsesivno-kompulzivni poremećaj.“ A ako nije, Ivanišević je ponudio i razjašnjenje:

„Pišem svaki dan. I meni se to pretvorilo u potrebu. Primjerice, ujutro sam krenuo rano iz Splita zbog čega nisam pisao, ali sam zato jučer odradio duplu normu. Ako sam maknut od računala dva dana, imam apstinencijsku krizu. Ja svaki dan moram malo raditi. I ako svaki dan malo radite, a 365 dana je u godini, onda ste umjereno produktivni. Ne treba se ubijati od posla, grozno je ubijati se od posla.“

Jedan od rezultata tih dana je i satirični roman „Otmica Razreda za književnost“ (V.B.Z., 2023.). Vraćajući se na prvo pitanje o tome da Spielbergu mora prodati svoj roman, Ivanišević je za prisutne roman sažeo u jednoj rečenici: „Pisac frustriran svojim položajem na mapi hrvatske književnosti otima autobus najuglednijih hrvatskih književnika.“ Roman započinje tako da protagonist, Josip Bepo Peraica, saznaje u novinama da je – umro. Međutim, problem nije u tome; problem je u tome što je vijest izašla u kratkim crtama. „Naravno, on zaslužuje više, on zaslužuje tematski broj, a kamoli takvo oproštajno pismo“, podcrtava bijes svojeg lika Ivanišević.

U želji da iscrta taj bijes, ali i hrvatski kulturni krajolik u satiričnim tonovima, veliku ulogu odigrao je i odabrani jezični registar kojim svaki od likova barata. Splitski književnik odmah će istaknuti kako mu „kod dijalekta nije bitno ima li on humoristični potencijal, nego da bude autentičan“:

„Mi živimo u državi u kojoj je književni standard neka vrsta teorijskog konstrukta. Gotovo nitko ga ne govori, a ako želi postati pisac, ako želiš oživiti svoje likove, onda moraš izabrati jezik kojim oni zaista govore.“

I sam priznaje da je imao problema s time. Dok je radio na romanu „Sutra novi ručak“, ukazali su mu kako njegova protagonistica u tridesetim godinama govori kao -  šezdesetogodišnja Zagrepčanka! „Da, jer sve moje poznanice su šezdesetogodišnje Zagrepčanke!“, govori Ivanišević, ukazujući koliko je vremena prošlo otkad ih je upoznao. Na tom primjeru autor podcrtava važnost jezika: „Važna mi je ta jezična autentičnost jer daje boju, okus. Vjeruješ tom junaku.“

Pritom treba i vjerovati autoru kada se promišlja o odabiru svijeta i njegovih junaka. Na pitanje zašto je ponovno odabrao uroniti u svijet književnika, Ivanišević ističe kako je to pitanje slično onome zašto piše o Splitu: "Jer je to svijet koji znam." A u tome svijetu naoko veliku ulogu igra i HAZU čiji razred i biva otet.  Govoreći o njima, Ivanišević ih opisuje kao "all inclusive hospicij":

"Ključna stvar oko HAZU-a svodi se na jednu stvar. Biti akademikom draška čovjekovu taštinu, jer si na neki način ovjeren s državnim žigom da si jedan od najvećih umova ili najvećih talenata nacionalne kulture, što zvuči zgodno."

Pritom podcrtava kako bi Akademija trebala biti "moralna savjest društva" koja bi se "trebala očitovati u važnim temama suvremenosti". "Ne da otkriva kvadratić nakon što je kotač već otkriven", ističe Ivanišević, referirajući se na njihovo javljanje oko crvenog ili bijelog polja u grbu. Ipak, najveći problem u cijeloj priči oko HAZU-a u današnjoj Hrvatskoj predstavlja činjenica što kada ljudi "uđu u akademiju, nestanu, ispišu se iz javnosti." 

Ali i kada se ne bi ispisali iz javnosti, pitanje je koliko bi bili relevantni. Razgovarajući o tome kakva bi bila reakcija javnosti kada bi se radnja njegova romana uistinu dogodila, Ivanišević dijeli pesimizam Borisa Dežulovića s kojim je na Sa(n)jam knjige u Puli predstavljao roman:

"Nijedna novina ne bi pisala da je otet autobus književnika. Nije oteta prva momčad Hajduka. Nije oteta čak nije prva momčad Rijeke, nego dvadeset inkontinentnih staraca i starica. Koga briga? Književnost više nije važna. Svojedobno su pisci bili joker zovi civilizacije.  Kada su Nijemci imali problem, pitali su Guntera Grassa."

Ali ako se i kada već dogodilo da se u sklopu ovoga susreta pisca pita ako bi kojim slučajem uistinu sproveo radnju svojeg romana, Ivanišević je siguran da se ne bi odvažio u to, ili "išta slično". Taj pothvat ostavlja isključivo svojim likovima čiju je izgradnju i karakterizaciju Žmirić opisao kao "fantastičnu". Na njegove pohvale Ivanišević ističe kako voli igrati s likovima, uvijek tražeći pravo ime i prezime da bi istaknuo njihovu ličnost. Primjerice, Gordana Brkić tako zvuči kao "emancipirana žena", ime koje predstavlja "prčevitu ženu", "prvo ime splitskog podzemlja". S druge strane, govoreći o tome kako, kada je u potrazi za imenima sa sela, uvijek poseže za imenom Ušljebrka, ime za koje će nenadano otkriti kako ga je gledao svaki put kada je odlazio na grob svoje mame: "Meni se to ime usjeklo te sam cijeli život po toj lozi udarao."

Uz likove, u romanu je moguće pronaći niz uvezanih detalja i sitnica, kao i iskustava. Upravo su druga iskustva razlog zašto, ako ne već autori, onda sigurno same knjige imaju utjecaja na druge:

"Cijeli smisao književnosti je uteći iz vlastitog života te u neki drugi život. Ne bježimo samo u slatke varijante, jer ćeš pročitati i roman o koncentracijskom logoru gdje te ništa lijepo neće dočekati. Ali jednostavno čuti iskustvo drugih... (...) Elementarna potreba je da budemo dvosmjerni, da olakšamo svoju muku i da primimo dio tuđe. Književnost je primanje dijela tuđe muke. I pisanje književnosti je šifrirani način da se izjadaš nekome" , ističe Ivanišević

Kako točno probiti tu šifru je najbolje započeti upravo s čitanjem Ivaniševićevog romana koji je dostupan u Gradskoj knjižnici Rijeka. 

Samo nemojte pobjesniti ako su svi primjerci posuđeni.