„Kuća na kokošjim nogama“ Sophie Anderson: kako je Baba Jaga riješila stambeno pitanje

Članovi čitateljskog kluba Nedopričljivi nisu više djeca, ali njeguju tradiciju čitanja knjiga za djecu i mlade u mjesecu travnju, kad Gradska knjižnica Rijeka obilježava Tjedan dobre dječje knjige. Iako nisu svi članovi kluba ljubitelji ovog književnog žanra, hrabro su se uhvatili ukoštac s kućom koja umjesto temelja ima kokošje noge.

Čitateljski klub: Nedopričljivi

Pročitana knjiga: Kuća na kokošjim nogama

Autor: Sophie Anderson

Datum rasprave: 20.04.2023.

Lijepo je vidjeti da postoji knjiga za djecu koja nije usredotočena na smrt jedne osobe već o smrti kao neizbježnoj činjenici govori na jedan općeniti način, stilom kojeg ona lakše mogu razumjeti. O smrti nam je često neugodno govoriti, a ova knjiga će potaknuti razgovor o tome kako cijeniti ljude oko sebe i živjeti svoj život u trenutku, dok ne dođe vrijeme da odemo s ovoga svijeta.

Mnogi će se sjetiti djetinjstva u kojem su nas roditelji, bake ili djedovi plašili likom babe Jage koja krade ili, ne daj Bože, jede djecu. Naravno, to se odnosilo na onu zločestu.

Baba Jaga je u slavenskoj mitologiji najčešće prikazivana kao ružna, slabovidna starica/vještica koja leti zrakom u čarobnom kotlu. Živi u kolibi koja se kreće na kokošjim nogama, a poznajemo ju kao neprijatelja, ali i kao pomoćnika. Ovdje ćemo ju susresti u ovoj drugoj ulozi.

Marinka je dvanaestogodišnja djevojčica koja ima samo jednu želju – da njena kuća dovoljno dugo ostane na jednom mjestu kako bi mogla steći prijatelje. Međutim, to je teško ostvarivo jer, kao prvo, njena kuća ima kokošje noge i često mijenja adresu stanovanja. Kao drugo, Marinkina baka je Baba Jaga koja pomaže umrlima prijeći na drugu stranu, a njezina nasljednica u tom poslu je, naravno, Marinka.

A sada idemo vidjeti kako je nama bilo...

Od sedam prisutnih članica samo je jedna došla na raspravu bez da je pročitala knjigu. Teino objašnjenje je bilo jednostavno: „Znate da inače ne čitam dječje knjige. U to vrijeme sam čitala Kinga i kako sad da krenem čitati knjigu o nekoj kući na kokošjim nogama.“ Ispričnicu smo uzele u obzir i bilo nam je drago što se Tea ipak došla družiti s nama i poslušati što smo mi ostale imale za reći o samoj knjizi.

Ivana S. je od onih koji nemaju problema ni sa jednim žanrom pa tako ni s dječjim knjigama. Iako se u početku malo bojala kako će to sve ispasti, svidjela joj se kombinacija modernog i tradicionalnog u priči, pogotovo jer autorica nije sa slavenskih prostora. Likovi su joj bili jako simpatični i odlična ideja same kuće koja hoda.

Ina voli dječje knjige i inače ih čita. Super joj je ideja kuće i kokošjih nogu. Blesava i naivna Marinka ju je pomalo nervirala i sigurna je da bi tako bilo i da je knjigu čitala kao dijete. „Kuća mi je bila najdraži lik, prava kuća s karakterom.“

Marinka je nervirala još neke članice, jedna od njih je Ivana M. Smatra da je malo pretjerala u nekim svojim postupcima iako kaže da ju zapravo razumije. U tim godinama (Marinka ih ima tek 12) čezneš za prijateljstvom, želiš biti dio neke grupe i da ne budeš odbačen. Zaključila je da je to jedna baš lijepa knjiga o osobama koje s ljubavlju pomažu mrtvima da prijeđu na onu drugu stranu.

Da nema našeg kluba, Zdenka bi bila uskraćena za ovu simpatičnu priču. Naime, već 35 godina nije pročitala niti jednu dječju knjigu. Međutim, nije razočarana. Drugi dio knjige bio joj je puno zanimljiviji i svidjela joj se tvrdoglava, uporna i dinamična Marinka, posebno njen dirljiv odnos s kućom.

Petra se malo požalila na trenutnu čitateljsku krizu pa je ovu knjigu čitala čitavih deset dana. No, ništa nije bilo uzaludno – izvukla je nekoliko lijepih citata i zadovoljna je kako je sve lijepo završilo.

Milena nam se nije mogla pridružiti, ali je poslala osvrt prije rasprave. I za nju znamo da ovo nije njen izbor literature, ali je u knjizi pronašla puno zanimljivih stvari – lijepih poruka o prijateljstvu, nesebičnosti, životu općenito.

Vrijedna je i poruka iz odnosa Marinke i Babe o tome da živimo sada i ovdje sa svojim dragima i da nam to treba biti na umu jer je kasno poslije žaliti za tim. Hvala ti, Milena!

Voditeljica kluba priklonit će se Mileninom mišljenju, osim po tome što su njoj dječje knjige jedan od omiljenih žanrova.

Ocjene smo podijelile na sljedeći način: opći dojam 4.5, tema/ideja 4.6, stil pripovijedanja 4.2 i karakterizacija likova 4.3, što nam je dalo ukupnu ocjenu 4.4.

Već je rečeno kako nas je mlada Marinka pomalo nervirala svojim postupcima, pogotovo kad bismo ih počele analizirati s gledišta naših stvarnih godina, ali sve nas je uspio raznježiti ovaj citat:

“Nikada je više neću vidjeti, nikad više neću gledati kako se ona smiješi i pleše s mrtvima, nikad više neću slušati kako svira glazbu, nikad više neću doživjeti nijedan njen zagrljaj, niti se privijati uz nju dok mi priča priču. Počne me gušiti silan nalet žalovanja i zarobi mi vrisak u grudima. Svaki mišić u tijelu mi zadršće i suze mi se sliju niz stisnuto, zgrčeno lice. Kuća se počne lagano njihati, kao da me hoće uljuljkati u san. Osjetim kako mi se ogradica obavija oko ramena u krutom drvenom zagrljaju, a stupići me nježno tapšaju. Prepletem ruke kroz ogradicu i uzvratim kući zagrljaj.”

Za kraj možemo dodati da nam se stvarno svidjelo autoričino pripovijedanje i unaprijed se veselimo njenom novom romanu Djevojka s medvjeđim govorom, u izdanju Mitopeje, jer kako kaže autorica: “Kad knjiga nađe čitatelja, mogućnosti su beskrajne poput zvijezda.”