"Na cesti" Jacka Kerouaca: kako sam preživjela najgoru knjigu u životu

Mi tog velebnog i blagdanskog dana nismo bili na cesti, al' smo zato bili na Kontu. Mi? Tinjeđeri! Kad? Na rođendan naše Tine! Gdje? Tamo na Kontu, točno kraj Kamova.

Vjerujte mi, bilo nas je dosta. Pod „dosta“ mislim na broj manji od 20, a veći od 10. Ne pretjerujem ako kažem da mi je to bila jedna od najljepših rasprava, što je apsolutno paradoksalno s obzirom da je po mom mišljenju Na cesti jedna od glupljih knjiga koje pročitah (ajmo, drvlje i kamenje na mene sad, slobodno!). Tamo neki wannabe umjetnik, mulac u duši, glupan po prirodi putuje i na užasno dosadan i nepovezan način trabunja o tom svom nekom putovanju.

Zašto sam tako stroga? Jednostavno, ta knjiga nema smisla, iskreno preporučujem da pogledate film ako baš morate, bacit ćete u vjetar samo koji sat svog života, a ne kao neki naivci mučit' se s tom knjigom danima čitajući nezanimljive razgovore Kerouaca i njegove ekipice, pokušavajući shvatit' što je pisac htio reći. Jer odgovora na to nema. Veliko ništa, naravno uz mnoštvo opisa alkoholiziranja i utjecaja kojekakve droge.

No, da se vratim na naš sastanak. Bilo je svega: smijeha, torte od sira, pol bureka i pol hamburgera, čokolade, keksića i kratkog komentara knjige. Cjelokupni dojam jest da knjiga ne valja! Lagala bih vas da kažem koju smo ocjenu dali jer se ne sjećam, bila sam previše zaokupljena ljutnjom na ljude koji su joj dali veću ocjenu od jedinice. Jedina informacija na kojoj smo se malo duže zadržali jest ta da je našeg „dragog“ pisca ove „urnebesno zanimljive epske priče“ hranila i zbrinula njegova djevojka tijekom cijelog ovog spisateljskog neuspjelog pokušaja, čak ga je hranila kao malu bebu (mala, zar bebe mogu bit' velike?). Ugl., da bi je taj isti njezin dragan odlučio napustiti istog trenutka kada je napisao knjigu. Eto, jedina iole zanimljiva informacija o kojoj bi se dalo prokomentirati štošta. Neću nikada vratit' vrijeme koje sam potrošila čitajući tog osnivača (jednog od) beat generacije, tako da jedino što mi ostaje jest ovo komentiranje pa se nadam da neću kod nekog izazvat' srdžbu svojom iskrenošću. Možda su ipak imali pravo oni koji nisu do kraja pročitali knjigu - ako ne ide, ne ide.

Kratak osvrt na nevažnu knjigu jer zaista ne mogu ništa drugo reći osim: LOŠA JE, STVARNO JE LOŠA. No, iznimno mi je drago da sam član našeg SČK-a jer mi se čini da nas dobre knjige, a i ove loše, povezuju na sasvim drugoj razini. Rekla bih, postali smo prijatelji, a to se ne može u svakom klubu naći. :)

Nataša Maslić