"Pijanistica" Elfriede Jelinek: moglo je i kraće...

Prvi sastanak „grupe A“ Studentskog čitateljskog kluba (ime ćemo, nadamo se, smisliti na sljedećem) prošao je u raspravi o romanu Pijanistica austrijske književnice Elfriede Jelinek. S dozvolom kašnjenja do 4 minute i 23 sekunde (inače donosimo kekse), skupili smo se u Striboru i započeli razgovor o toj knjizi koju smo mnogi opisali kao „čudnu“.

Protagonistica je romana Erika Kohut, profesorica glasovira na bečkom konzervatoriju, koja nije uspjela ostvariti majčinu ambiciju i postati poznata pijanistica pa sada poučava uglavnom netalentiranu djecu. Kao profesorica je vrlo stroga, u društvu odaje dojam ozbiljne zatvorene osobe, nema pravih prijatelja i većinu slobodnog vremena provodi isključivo s majkom, gledajući televizijske sapunice. Međutim, noću Erika potajno odlazi u prljava bečka predgrađa na peep-show i u pornografska kina, ili u parkove špijunirati ljubavnike.

Jedan od Erikinih učenika, Walter Klemmer, zaljubi se u nju i odluči da će je osvojiti, vjerujući da ga ona, kao starija žena, može naučiti mnogo toga što će mu pomoći u kasnijim ljubavnim osvajanjima (ni na tren ne planira da to postane više od prolazne avanture). Međutim, kada konačno prodre do Erike, ona ga iznenadi svojim neobičnim željama.

Najviše smo komentirali neobičan odnos između Erike i njene majke: s jedne strane potpuno ovisne jedna o drugoj, nitko nije dobrodošao u njihov mali svijet; s druge strane pun tajni, svađa i zamjerki oko jednostavnih stvari poput kupnje nove odjeće. Zanimljiva nam je bila i Erikina (a)seksualnost te smo pokušali, kao pravi psiholozi, naći korijene njezinih želja. Više smo se puta udaljili od teme i zapeli u nekoj naizgled nevezanoj priči (npr. počeli smo umjesto o Pijanistici ragovarati o Sumraku), ali su nas pripremljena pitanja voditeljice Nikol vratile na zacrtanu stazu. Zaključili smo da je knjiga ispred svog vremena, što objašnjava loše kritike nakon objavljivanja 1983. godine, ali odonda je autorica priznata u svijetu te je primila mnoge nagrade, među njima i Nobelovu nagradu za književnost.

Knjiga je dobila prosječnu ocjenu 3.32. Kritike su većinom bile usmjerene stilu pisanja koji ne sadrži prave dijaloge i često se ponavlja te smo zaključili da je cijela priča mogla stati i na gotovo upola manje stranica. Za sljedeći smo sastanak odabrali nešto lakše štivo, parodiju fantasyja – Boju magije Terryja Pratchetta.

Zapisala: Tina Gojak