"Prava krv" – roman koji potiče na razmišljanje o mnogim aktualnim temama i u našem okruženju

"Prava krv" je treći autoričin roman iz tzv. „Trilogije predaka”. U njemu se bavi svim talijanskim grijesima 20. stoljeća i dijela 21. stoljeća. Prevoditeljica Ana Badurina opisala ga je kao „jedan polifonijski roman, obiteljsku sagu s trodimenzionalnim likovima u svijetu punom života”.  

Autorica se razračunava s talijanskim kolonijalizmom, s ratom i nasiljem koje su Talijani počinili u Etiopiji. Kako sama kaže „To je 500 godina stara priča o Europi i koloniziranim narodima” i ističe veliko pitanje „Kako je moguće da u svijetu u kojemu su sve informacije dostupne na dva klika miša, postoje stvari iz naše povijesti o kojima ne znamo ništa?”  

Autorica kaže da joj je trebalo pet godina da roman napiše, ali najmanje deset da ga zamisli, a proizašao je iz jedne važne teme talijanske suvremenosti, teme migrantskih valova u Europi. Razmišljajući o tome kako migranti u Europu često dolaze iz onih mjesta koja su Europljani nekada kolonizirali i pljačkali, nametnula joj se zamisao da spoji dva vremenska okvira i smjesti povijesne priče unutar velike obiteljske sage u kojoj se razni naraštaji zateknu u različitim epizodama jedne priče, u kojoj je posljednji val migracija tek posljednje poglavlje.

Rim, dan je uoči dolaska Moamara Gaddafija u službeni posjet Silviju Berlusconiju. Kći starog partizana Attilija Profetija, Ilaria, pred svojim vratima zatječe Afrikanca koji dobro govori talijanski. Mladić tvrdi da je prošao migrantskom rutom kroz Libiju i preko Sredozemnog mora u potrazi za svojim djedom, Attilijom. I stvarno, na njegovoj osobnoj iskaznici prezime je Attilaprofeti. Zapanjena Ilaria ne može oca pitati za objašnjenje jer on boluje od demencije, pa odluči rekonstruirati njegov život u Mussolinijevo doba. Uz pomoć svojeg tajnog ljubavnika, zastupnika Forza Italije u parlamentu, dolazi do spoznaja koje u potpunosti mijenjaju povijest njezine obitelji...

Većina nas se slaže da  Francesca Melandri u svom romanu "Prava krv”, ponovno, na izvanredan način kombinira talijansku povijest, obiteljsku sagu i svakodnevni život svojih likova. Roman je izrazito slojevit. Obrađuje obiteljske odnose, povijesne teme, rasnu problematiku, aktualne političke prilike u Italiji, probleme talijanske, i ne samo talijanske korupcije, pitanja imigracija...Štivo je istodobno angažirano, uzbudljivo i smirujuće, nedvojbeno majstorski napisano.

Kako je za čitateljske rasprave i najbolje, neke od nas su za roman imale samo riječi hvale, nekima je bio preopširan i mučan, naročito srednji dio o Etiopiji. Neke od nas ga ne bi ni čitale da nije bio „lektira” za klub. Na kraju nam je uvijek drago da smo pročitale štivo koje same ne bi izabrale. Jer baš to je dobro, tako širimo svoje vidike i svjetove.

Branka bi nakon sto pedeset stranica roman najrađe bila „bacila”. Poslije joj je bilo drago što ga je pročitala makar je bila uznemirena sadržajem. Posebno ju se dojmio razgovor Attilija i Abbebe o rasama, činjenica da i među pripadnicima iste rase ima rasizma. Po njoj, roman bi se mogao zvati i „Optužujem”.

Tatjana je preskakala „ružne opise”. Koliko god da zazire od štiva o nasilju bilo koje vrste, sadržaj ju je „vukao” na čitanje. Hvali autoričinu rječitost, stil općenito. Ističe misao:

„Definicije definiraju onoga tko definira, ne onoga kojeg se definira.” ( str.208. )

I Aleksandru je štivo „vuklo” na čitanje iako je ponekad mislila da će je „udaviti”. Smatra da je autorica „sve mogla reći i s puno manje toga”. Posebno je se dojmio položaj žena u Etiopiji i zlo koje navodi muškarca da iskorištava bespomoćne mlade djevojke, djevojčice. 

Jasenka je knjigu teško čitala, „nikako da uhvati nit”. Po njoj, bilo je previše mučnih opisa (bolesnici od lepre, leševi stradali od bojnog otrova, silovanja djevojčica...). Smatra kako bi sve bilo „čitljivo da je knjigu prepoloviti”. Misleći na roman „Eva spava” kaže da ovu knjigu kao da nije pisala ista autorica.

I Sandru tema romana nije privukla, ali ističe da joj se sviđa kako autorica piše. Svega joj je bilo previše pa joj se sve svelo na dokumentarno štivo. Posebno joj nije odgovaralo prelaženje iz jednog u drugo vremensko razdoblje bez novog poglavlja, ponekad čak prelaskom samo u novi odlomak. Hvali autoričino istraživanje o obrađenim temama.

Slavici J. su također smetala česta prelaženja vremenskih razdoblja.  I autoričin stil joj nije „sjeo”. Ipak kaže „knjiga je OK !” Sam naslov romana doživljava kao aluziju, izrugivanje na „povlaštene” dijelove društva. Roman doživljava kao „ušće Amazone gdje se puno detalja poput mnogih pritoka rijeke spaja na kraju romana”. Knjigu je dugo čitala i bila je „jako ponosna na sebe kad ju je pročitala”. Ističe Ilarijino razmišljanje o životu kao knjižnici.

„Kaže se da se čovjekova smrt može usporediti s požarom koji je zahvatio čitavu jednu knjižnicu. Sada znam da sam prije požara koji ih je progutao, pročitala malo knjiga čuvanih u očevoj knjižnici, i to možda čak ni one najvažnije...Možda svaka ljudska knjižnica sadržava pakao, više ili manje prostrane, uvijek dobro skrivene police na kojima se čuva nepodnošljivo štivo, ali štivo koje se ne može ni spaliti – ili barem ne još.” (str. 473.)

Marinki vremenski prijelazi uopće nisu smetali, knjigu je pročitala „u dahu”. Nije  „ulazila” u mučne, detaljne opise stradanja. Hvali autoričin stil i prijevod.

Mariji je knjiga bila napeta od samog početka. Ističe dobro prikazane likove Ilarije, „prave Talijanke koja drži do svojih načela” koja ju je činila da knjigu „ne pusti iz ruku”, te pragmatičnog brata Attilija, „svjetlu točku Italije”, koji ipak nećaka imigranta prima kod sebe na brod. Drago joj je što je doznala za to „čudo u Etiopiji” – primjenu iperita, falsificiranje fotografija stradalih, zataškavanje istine. Ističe manipulaciju kao jedno od oružja svake diktature, rata, kao npr. manipuliranje seksualnošću mladih vojnika.

Lidija je vrlo zadovoljna pročitanim. Šokirana je „stavovima o superiornostima rasa, o načinu ophođenja prema Etiopljanima i općenito pripadnicima tzv. 'inferiorne' crne rase koji se provlače kroz cijelo djelo”, kao npr.: 

„Primjerice, skorašnji talijansko-etiopski sukob bit će legitimna potvrda italskog genija nad stadima naroda koji nikada nisu ništa stvorili. U njih – budući da fizičko nije ništa drugo doli nagovještaj metafizičkog – crna tijela fanatična izgleda, često prljava, mračan izraz i put; u drugih sjajna Apolonova ljepota, sposobnost da se idealiziraju i ponovno stvaraju u savršenim oblicima grčke umjetnosti i u beskrajnom sjaju talijanske umjetnosti koja samosvjesno blista.” (str.450.)

Jadranki F. dopada se „ono o čemu autorica piše i način na koji piše”. Hvali izražajnost autoričinog stila, za primjer navodi citat gdje je u jednoj rečenici oslikan cijeli jedan život:

„Anita oduvijek zna u kakvoj si prednosti kad njeguješ strogu krotkost: očusi će te poštedjeti barem udaraca, ako već ne i mrskog milovanja; tuđi muževi na kraju će te oženiti, premda tek nakon višegodišnje ponižavajuće izvanbračne veze; tvoje sinove peče savjest što su podignuli glas.” (str. 22.)

Sve ju se jako dojmilo. Smatra da su „teške scene potrebne da prodrmaju čitatelja”.

Jadranka M. čestita autorici na hrabrosti da u knjizi iznese neugodne događaje iz povijesti svoje domovine, te što se hrabro osvrnula na naknadne pojave izmišljanja nove povijesti, zamračivanju javnog novca namijenjenog razvoju afričkih zemalja, pretrčavanju pojedinaca na drugu stranu nakon izgubljenog rata, pitanje imigranata i odnosu prema njima. Ističe  dobro opisan odnos Ilarije s ocem, pomirenje sa činjenicom da ga zapravo nije poznavala -  

 "Moj je otac, kao i svi ljudi koji prođu ratove, u sebi imao čitave prostorije pune nikad više otvorenih knjiga."  ( str.473. )

I Gordana dijeli slično mišljenje. Kao i roman „Eva spava” i ova knjiga joj je jednostavno „odlična”.

Ja (Milena) sam roman čitala po drugi put kako bih „ponovila gradivo”. Sviđa mi se autoričin stil pisanja. Posebno me se dojmio opis migracije kao prirodnog procesa, te slikovito objašnjenje što znači „migrirati”.

„Migracija je sveobuhvatan, ali i vrlo jednostavan čin: kad živo biće na nekom mjestu ne može preživjeti, ili će umrijeti, ili otići. Ljudi, tune, rode, gnuovi koji galopiraju savanom: migracije su poput plime i oseke, vjetra, planetarnih putanja i porođaja, sve su to pojave koje nije moguće zaustaviti. Sigurno ne nasiljem, premda se mnogi time zavaravaju.” (str. 37.)

„Zamisli ovo: sanjaš nešto predivno dok si šćućuren na granama stabla. Ali svake se minute moraš buditi. Jer ne smiješ pasti i jer želiš održati svoj san na životu.” (str. 33.)

Tu je i mudra izreka:

„Povlastice smrde poput siromaštva – kolikogod da pereš ruke nikad ga se nećeš riješiti.” ( str. 124. )

Potkraj romana, znakovito je i proricanje budućnosti odvjetnika Valentea:

„Nalazimo se usred agonije doba započetog prije pola tisućljeća, a mi nećemo vidjeti njezin kraj. Ali unatoč svemu, ja sam dugoročno optimističan. No prije će nam mnogo toga zadavati muke. Ne isključujem krvoprolića. Naravno, izazvana i našom krivnjom, ali ne isključivo. Mi ljudska bića precjenjujemo ono što ima veze s nama, pa čak i svoju glupost.“ ( str. 470. )

Roman „Prava krv” naveo nas je na razmišljanje o mnogim aktualnim temama i u našem okruženju. To je upravo ono što autorica i želi jer, kako sama kaže,  „zadaća pisca nije baviti se propagandom i davati odgovore nego čitatelje potaknuti da sami sebi postavljaju pitanja, da razviju empatiju prema svijetu i jezicima različitim od vlastitog i, možda najvažnije od svega, da uvide i prihvate višeznačnost i dvosmislenost ljudskog postojanja.“

U skladu s dojmovima, roman smo ocijenile ocjenom vrlo dobar ( 4,0 ).