"Razglednica" Anne Berest: Djevojka s fotografije

»Gleda život ravno u oči, očekujući od njega nešto veliko, bogato. Spremna je baciti se u njega dušom i tijelom, u sve njegove mogućnosti, znajući kako će biti pozvana da bude ona prema kojoj će mnogo ljudi gledati.«

Sve je krenulo ovog ljeta, u trenutku kada sam odlučila uzeti knjigu spisateljice Anne Berest u ruke. Razglednica, poslana na kućnu adresu potiče Berest na otkrivanje vlastitog identiteta i identiteta obitelji, jedna je razglednica pokrenula pitanja i postala je naslov romana. U ovoj autobiografskoj prozi upoznajemo se s autoričinim precima i njihovim sudbinama. Očekivala sam da će mi trebati dosta vremena da pročitam ovu knjigu, ali me iznenadilo koliko je autorica uspjela prikazati duh svakog svoga pretka, osjećala sam se kao da ih sve uistinu poznajem. Svaki se lik u ovoj knjizi  doima– stvaran i postaje moćno to prikazivanje stvarnosti literarnom pričom. Mogla bih satima pisati o svakom pojedinom liku jer su svi i psihološki razrađeni, poput likova Efraima i njegove žene Emme za kojima sam pustila suzu kada sam čitala o njihovim posljednjim zajedničkim trenutcima. Vicente i Myriam koji pokazuju da prva ljubav nije i posljednja, Boris i Nachman koji su u prirodi pronašli mir i istinsku sreću, ali osoba s kojom sam se najviše povezala, s kojom sam suosjećala i osoba koja me najviše inspirirala je Noemi Rabinovič.

Tekest je nastao kao dio projekta "Čitanje u fokusu" kojeg je pokrenula Naklada Ljevak 2021. godine u suradnji sa stručnjacima koji se bave obrazovanjem i poticanjem čitanja djece i mladih te nastavnicima hrvatskoga jezika prepoznatim u radu s učenicima. Projekt se provodi pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. U projektu sudjeluje i Prva sušačka hrvatska gimnazija u Rijeci radove čijih učenika prenosimo.

Noemi Rabinovič, rođena 15. veljače 1923. u Rigi. Djevojka s fotografije na naslovnici romana, ima majčino okruglo lice, kao mjesec. Svoja najranija sjećanja pronalazi u Obećanoj zemlji, gdje je sa svojom sestrom Myriam trčala prema minijaturnim rijekama koje prolaze među stablima naranči. Travnja 1931. obitelj se seli na rub Pariza, blizu Orlèanskih vrata. Noemi sa svojem sestrom kreće u gimnaziju Fènelon, jednu od najboljih škola u Parizu, očarana je kipom slijepog Edipa kojeg vodi njegova kći Antigona, ne znajući da će ona i antička Antigona dijeliti jednu sličnost, preranu smrt. Osmogodišnja Noemi do škole svakog jutra putuje podzemnom željeznicom, s Myriam, ta svakodnevna putovanja zbližavaju sestre, drže se jedna uz drugu poput vojnika. 13. srpnja 1933. za Rabinovičeve je dan savršene sreće. Velika je dodjela nagradi u gimnaziji Fènelon. Noemi i Myriam stoje jedna do druge, slušajući pohvale svojih profesora, u tom trenutku njih dvije pripadaju pariškoj eliti. Krećući u novu školsku godinu Noemi se oduševljava književnošću, u svoj dnevnik kreće zapisivati i smišljati pjesme i kratke priče. Noemi odlučuje biti književnica. 

U ovom sam trenutku zatekla  Noemi u novom svjetlu, trudi se najbolje što može postići taj cilj i na tome joj stvarno zavidim, zadala si je cilj i ona će ga ostvariti. Prelaz u srednju školu, težak trenutak za svakog učenika, ali Noemi glavom okrenuta prema svom cilju, lako se snalazi i ostvaruje uspješne rezultate. No, kao i svima nama Noemi i Myriam su također trebale s vremena na vrijeme predah od škole pa zajedno s Colette sjedaju na bicikl i  istražuju prostranstva obližnje šume. Prolazeći prvi dio mature, Noemi se upisuje u Crveni križ, to je isto jedan od razloga zašto mi se čini bliskom. Ja sam također sudjelovala u Crvenom križu, položila par tečajeva i pripreme za natjecanja. Baš zbog toga svaki put kada vidim znak ili zastavu Crvenog križa, u dubini svoje podsvijesti itekako ću se prisjetiti Noemi. Kako se politička situacija u Francuskoj lagano pogoršavala, Noemi je svoje osjećaje i brige svakog dana zapisivala u svoj dnevnik. 

» A ja ne želim umrijeti. Tako je lijepo živjeti kada je nebo plavo. «

Ona ne želi umrijeti. Želi živjeti. Ne mogu ni zamisliti kakav je osjećaj morao biti kada su se svi ponašali kao da je sve uredu, a ništa nije. Svi žive svoj uobičajeni život, ljudi jedu, spavaju, bave se svojim problemima, a nitko ne mari za rat koji se bliži. Potpuno ravnodušni. Noemi zapisuje: » Neprestano raspravljaju, puno galame, počupaju se i pomire, a za to vrijeme ljudi umiru. « Boli me duša za one koji nemaju potrebu suosjećanja u sebi, koji nemaju potrebu biti potpora i utjeha drugima u nevolji. Noemi također osjeća bol, boli je znajući da se nešto lose bliži, znajući da su oni ravnodušni i oni s najvećom moći. Na tu temu ima jedan dio u knjizi koji me posebno očarao » Nitko nije imun na ravnodušnost. Prema kome si ti danas ravnodušna? Postavi si to pitanje. Koje su žrtve koje žive pod šatorima, pod nadvožnjacima ili zatvorene negdje daleko od gradova, tvoji nevidljivi? «  dugo sam o njemu razmišljala.

Noemi ozbiljno kreće raditi na svome romanu, daje ga bivšoj profesorici na čitanje. Vjeruje da će uspjeti, vjeruje u svoj talent. No, ubrzo nakon toga taj cilj joj pada na drugo mjesto, sada joj je glavni cilj provesti svaku sekundu sa sestrom koju može. » Nemoj se baciti u zagrljaj prvome koji naiđe. « To je rečenica kojom Noemi upozorava Myriam na Vicenta, ali iz te rečenice možemo iščitati Noeminu frustraciju zbog njihove veze i želju i da sve bude kao i prije. Dolaskom numerusa claususa na režim, Noemi više nema slobode i mora se odreći sveučilišta koje je  pohađala. Od ovoga trenutka sve kreće nizbrdo, u knjizi saznajemo za tragičnu Noeminu smrt. Očarana sam time da je i sve do svoga posljednjeg trenutka brinula o drugima, svome bratu i ljudima u logoru. Cijeli svoj život je pratila svoje snove, trudila se i vjerovala u sebe, a ovaj tekst će biti samo jedan od dokaza. Njezine riječi su ovjekovječene u romanu Anne Berest i u ovom tekstu. Možda je imala samo 19 godina, ali kao što je Irène Nèmirovsky bila njezin uzor, tako je sada Noemi Rabinovič moj uzor. 

Noemi  je živa u ovoj knjizi. Njezina strast za pisanjem će dirnuti svakoga tko otvori Razglednicu. Njezine želje, njezini snovi i njezina želja za životom bit će živi u potomcima njezine obitelji. U Lèili, u Clari i u Anne koja je zaslužna da nikada ne ode u zaborav. Ova knjiga je napisana s toliko osjećaja i strasti, da sam osjetila svaku napisanu emociju. Nisam očekivala da će me jedna knjiga dovesti do toga da cijenim svaki trenutak života, da cijenim svoju mogućnost da se educiram, da cijenim svoje snove i svoje mogućnosti. Da cijenim svoju slobodu.

Iris Kauzlarić, 2. razred