"Razglednica" Anne Berest: Prijatelji kroz čije sam živote hodala

Roman „Razglednica“ spisateljice Anne Berest odmah me podsjetio zašto sudjelujem u projektu čitanja. Za i u ime knjiga poput ove. Za knjige koje na svakoj stranici oduzimaju dah. Za knjige vrijedne čitanja. 

Pratim Anne i Leilu u mračnu radnu sobu koja drži toliko prošlosti i sadašnjosti u sebi, toliko dokumenata i knjiga, toliko suvenira i artefakata. Pratim ih do prašnjavog stola u kutu i držim Anne za ruku dok nam Leila priča srce parajuću priču njihovih predaka čija se imena nalaze na misterioznoj razglednici.

„Da. Otići. Djeco, slušajte me dobro - smrdi na govna… Morate shvatiti jedno: doći će dan kad će oni samo htjeti da nestanemo“, riječi su upozorenja koje je Nachman uputio svojoj djeci, a sada slušam kako ih Lelja ponavlja. Već slutim strahote koje će ta obitelj proživjeti.

Tekst je nastao kao dio projekta "Čitanje u fokusu" kojeg je pokrenula Naklada Ljevak 2021. godine u suradnji sa stručnjacima koji se bave obrazovanjem i poticanjem čitanja djece i mladih te nastavnicima hrvatskoga jezika prepoznatim u radu s učenicima. Projekt se provodi pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. U projektu sudjeluje i Prva sušačka hrvatska gimnazija u Rijeci radove čijih učenika prenosimo.

Kroz Leiline riječi slijedim obitelj Rabinovič po svijetu. Prestrašena sjedim s Emmom u otkačenoj dvokolici, s Myriam krećem hodati svijetom, s Myriam i Noemi se, sva začuđena, prvi put vozim vlakom i brodom. Zajedno se smijemo i radimo svijeće od maslinova ulja i naranča, Emma me uči svirati glasovir, Efraim razrađuje poslovne ideje, učimo Jacquesa njegove prve riječi. Zajedno putujemo za Francusku, u nove pustolovine, Noemi, Myriam i ja zajedno pohađamo gimnaziju, družimo se, uživamo, mali Jacques nalazi strast za agrokulturu. Raste mržnja prema Židovima, prisiljeni su se upisati u knjigu, a ja ih mogu samo gledati dok me nešto probada kroz srce. Myriam se zaljubljuje, Noemi je ljubomorna, ja ih obje savjetujem. Myriam se udaje, teku mi suze radosnice.

Iako sjedim pored Anne u mračnom uredu, istovremeno razgovaram s Myriam i Noemi. Raspravljamo o književnosti, filozofiji i povijesti. Noemi mi poručuje kako će jednoga dana napisati hvaljenu knjigu, ja znam da će ona to uspjeti. Molim je da mi dopusti da budem prva koja će tu knjigu pročitati. Myriam nam priča o svojoj filozofskoj teoriji koju je smislila sinoć dok nije mogla spavati, izuzetno je zanimljiva, satima bih je mogla slušati dok priča. Molim je da mi dopusti da slušam njena predavanja kada postane profesorica filozofije.

A onda, onda se vraćam u tmurnu stvarnost. Plačem jer Noemi nikada nije imala priliku dovršiti svoj roman, smrt joj je to oduzela. Tresem se jer Myriam nikad nije postala profesorica filozofije, rat joj je to oduzeo.

„Stisnuti jedno uz drugo, Jacques i Noemi sjede na stražnjem sjedištu policijskog auta i ne znaju kamo ih voze“, „…Noemina duga kosa, ta kosa koja je bila njezin ponos, koju je u obliku vijenca skupljala na vrh glave, pada na tlo.“, „Jacques dobiva udarac palicom koji mu iščaši rame.“, „Emma i Efraim spremni su, spakirali su najnužnije, pospremili kuću i stavili plahte preko pokućstva da ga zaštite od prašine.“, „Ne pružaju otpor, osjećaju, znaju da će se pridružiti svojoj djeci“, „Bog je umro u logorima smrti.“.
Slabo mi je. Povraća mi se. Plačem. Tugujem za prijateljima koje nisam poznavala, ali osjećam se kao da jesam. Nadu mi daje jedino činjenica da se Myriam spasila, da je pobjegla, da je cijelu noć vozila bicikl do Pariza, da je u kovčegu auta s vranama stupila na sigurnost. Dopuštam si nadu.

Puštam Anneinu ruku iz svog stiska i odlazim iz mračnog ureda, moram oplakati prijatelje kroz čije sam živote hodala. Opet susrećem Anne, 6 godina kasnije. Nedavno je njezina kći imala zabrinjavajući događaj u školi i sad je odlučila iznova otvoriti misteriju razglednice i svojih predaka. A ja, ja ću je slijediti na tom putu. Uzimamo razglednicu i upuštamo se u nove istrage. 

Odlazimo do privatnog istražitelja, on kasni. Sluša kratku priču koja stoji iza razglednice. Užasnut je. I ja sam. Taj istražitelj nam nije od prevelike pomoći, ali nas uspijeva usmjeriti što trebamo pomnije istražiti. Izlazimo iz ureda spremne na nove pothvate.

Stojim vani na ulici i kroz prozor gledam proslavu Pashe. Primjećujem povezanost svoje prijateljice s vjerom njenih predaka, sretna sam zbog nje. Deborah vrijeđa Anne. Pokazuje neznanje o vlastitoj kulturi, narodu i povijesti. Georges priskače Anne u pomoć, i ja joj želim pomoći, želim Deborah opaliti šamar, ali ne mogu, ja ih mogu samo promatrati kroz staklo. Na ulicu dopire zvuk rasprave o političkoj klimi prema Židovima. Odjednom sam povedena stotinu godina u prošlost, u istu raspravu, ista upozorenja, ali znam da će ovaj put završiti drugačije. Neću dopustiti da se mojim prijateljima iz sadašnjosti dogodi isto što se dogodilo mojim prijateljima iz prošlosti.

Leila, Anne i ja vozimo se autom u potragu za sjećanjima koja su njihovi pretci ostavili. Odlazimo do kuće i vrata su nam zatvorena pred nosom, odlazimo po glasovir i istjerane smo van, odlazimo na razgovor i izbačene smo, odlazimo u ured gradonačelnika i dobivamo lijepe vijesti. Unatoč mnogim razočarenjima i frustracijama, mir nam pruža vijest da će imena naših stradalih biti urezana na spomen ploču.

Preko Anneina ramena čitam njezin razgovor sa sestrom o moći imena, o sudbini, o povezanosti. Slažem se s njima. One su dvije sestre, dvije kreativke, dvije intelektualke, dvije umjetnice. One su nasljednice Myriam i Noemi, one koja je preživjela i one koja je umrla, ali one nikad neće ispuniti prazninu koju su na ovom planetu ostavile te dvije slomljene mlade duše.
Odmičem se od Anne i ponovo se približavam Myriam, svojoj staroj prijateljici. Promijenila se, nismo više onako bliske. Samo ju promatram, više ne osjećam s njom. Promatram ju, ali nisam pored nje. Promatram je očajnu u kolibi na visoravni, nesretnu kad je muž ignorira, nesretnu što nije slobodna. Žalim ju, tužna sam, ona to ne zaslužuje. Promatram ju dok uživa sa svojim ljubavnim partnerima, dok se trudi stvoriti razliku u pokretu otpora, dok donosi svoje prvo dijete na svijet. Osjećam s njom kada očajna traži Noemi i Jacquesa, kada ju je strah da će ih zaboraviti, kada zaboravlja pisati. Kada crta razglednicu kako ne bi zaboravila. Opraštam se od svoje filozofkinje. 

Anne ispraćam do njezina otkrića  o tome tko je poslao razglednicu. Ostavljam je s osjećajem zaključavanja misterije razglednice i njezine obitelji te joj šaljem želje za sretnom budućnosti i puno novih otkrića.

A ja? Ja zatvaram ovaj roman, zatvaram korice knjige koja me zauvijek obilježila, zatvaram vrata prijateljima čije sam živote proživjela. Istovremeno otvaram nova pitanja o vlastitoj obiteljskoj povijesti i identitetu, otvaram prostor za poruke na mobitelu - da prijateljicu nagovorim  -  ovaj roman mora pročitati, otvaram svoju bilježnicu i krećem pisati.

Iris Mihočić, 3. razred