"Rupa na nebu" Pavla Pavličića: duboko uznemirujuće štivo koje postavlja bitna egzistencijalna i moralna pitanja

Tijekom sastanka čitateljskog kluba na kojem se raspravljalo o knjizi Rupa na nebu autora Pavla Pavličića pitanja su se postavljala od praktičnih, poput onoga postoje li doista zagrebački podzemni hodnici i u kojem obimu (nadamo se bez rupe :), do toga što znači ta rupa na nebu…
Da hodnici doista postoje, ljubitelji domaće književnosti znaju još od romana Marije Jurić Zagorke, a vjerojatno postoje i neki službeni podaci o tomu koje bi se dalo istražiti. No što se Pavličića tiče, mišljenja smo kako je on urbanu zagrebačku legendu iskoristio da kroz nju, s dodatkom fantastike, progovori o suvremenom društvu, o čovjeku u njemu i, na koncu, potakne čitatelja da na niz postavljenih pitanja da svoj osobni odgovor. Nadzemni Zagreb tada nije teško shvatiti kao realnost u kojoj postoje određeni društveni konsenzusi, politički i nacionalni narativi, ušminkana stvarnost u koju se svaki pojedinac do određene mjere mora uklopiti stvarajući svoju egzistenciju. To je, dakle, ono što vidimo, mainstream, to su priče koje pričamo, društveni konsenzusi i pozicije, uloge koje dnevno glumimo… 

Čitateljski klub: Slovarice
Odabrano djelo: Rupa na nebu
Autor: Pavao Pavličić
Susret: 27. siječnja 2026. u 18 sati

Zaviriti ispod površine tog osobnog i društvenog glanca za većinu je ljudi zastrašujuće, poput silaska u katakombe. Strah od ogoljene istine, od mogućnosti da nam se u vlastitoj duši skriva nešto ružno što ne želimo priznati ni sebi a kamoli drugima, zapravo znači beskompromisno skidanje maske, traganje za osobnim odgovorima na teška pitanja i, definitivno, izlazak iz zone komfora. 

Za Nikolu Krobatina silazak u tajanstvene hodnike znači suočavanje s pričama iz prošlosti svoje obitelji zbog kojih se emotivno mijenja njegov odnos prema ocu i majci, koje Nikola sada doživljava kao žive ljude, a ne više kao arhetipove te psihološki odrasta. Tako on po prvi put, primjerice, iz pozicije muškarca sagledava očevu distanciranost i nepovjerenje koje prije nije mogao objasniti.  Shvativši kako je njegov otac zbog suprugine velike ljubavi prema drugom muškarcu vjerojatno dovodio u pitanje i svoje očinstvo, Nikola gradi drugačiji, tolerantniji odnos prema ocu. U hodnicima on upoznaje ženu i, naravno, događa se ljubav. Već samim tim što se spustila u hodnike želeći ih istražiti i hrabro se suočiti sa svim otkrićima u njima, Marija se pokazuje kao ideal suvremene žene, srodna duša, a Nikola se po prvi put u životu pita zašto je sve do sada ostajao u istovremenoj ljubavnoj vezi s dvije žene kad niti jednu zapravo ne voli. Ovdje je prava ljubav nagrada za hrabrost napuštanja konformizma. 

Ma koliko neugodni i mračni bili, hodnici su ništa prema otkriću tajanstvene pukotine koja se širi u jednako tajanstvenu i zastrašujuću rupu. Velika rupa centar je podzemnog svijeta u kojemu se, nagađaju Nikola i Marija, susreću geološke ploče dva kontinenta (Europe i Azije) te njihove kulture i civilizacije - zato se s prelaskom na suprotnu stranu rupe perspektiva potpuno mijenja. Rupa nema dno i čini se kako sve što se u nju baci nestaje zauvijek progutano, a rupa se širi… i svi i sve s površine jednog bi dana mogli jednostavno propasti u nju. Automatski, nameće se dilema: Obznaniti postojanje rupe ili prešutjeti svoje otkriće? Nedoumica je to veća kad se uzme u obzir spoznaja da su upravo vlasti, svi režimi, bivši i sadašnji, koristili rupu bacajući u nju dokaze, a i ljude ponekad, kako bi sakrili nepoželjno. Iznoseći u javnost objektivnu istinu, ne izlažemo li se opasnosti da se i nas same otvoreno propituje i možda etiketira? Javno dobro ili čuvanje sebe i svoje obitelji? Posebice kad je strogo čuvanje tajne o postojanju rupe vrlo izgledan stav svih režima… Kroz Nikolinu perspektivu autor iznosi tezu o Zemlji kao živom organizmu koji ljudi uništavaju, kao i razmišljanja o sudbinskoj predodređenosti čovjeka prema mjestu rođenja. Sukob ideja, svjetonazora, političkih stavova za Nikolu su gotovo nerješiv izazov, svojevrsno prokletstvo ovog prostora, ali kroz ostale likove autor indirektno nudi upozorenje kamo određeno ponašanje vodi ili modele rješenja. Svi su likovi u nekoj vrsti dualnosti. Nikoline tete, iako potpuno suprotnih osobnosti, kreiraju zajednički suživot u tolikoj mjeri da jedna drugoj dovršavaju misli. Nasuprot njima, dva beskompromisno suprotstavljena političara neminovno upadaju u rupu tijekom svađe i nestaju. Nikoline dvije ljubavnice vrlo različitih osobnosti ujedinjuju se u jedinoj dodirnoj točki koju imaju - u ljubavi prema njemu i želji da ga zaštite. Nataša svoju dualnost nosi u sebi i pokušava to riješiti kolebajući se između dviju krajnosti - religioznog odricanja i punog života slobodne žene. Zloselić je dualni spoj germanskog porijekla i praktičnog slavenskog života u Zagrebu, koji cijeli život popravlja stvari i ne zna odustati pa će tako neminovno zaglaviti u pokušaju da popravi i samu rupu. 

Rasplet romana događa se u zadnjem silasku dvoje ljubavnika u podzemlje. Mada su oboje odlučili riskirati i obznaniti postojanje rupe, otkriće nove karte navodi ih da promijene mišljenje, a nesretni pad u rupu dvojice političara, kao i Zloselićeva opsesivnost te otvaranje nove rupe, navode Mariju i Nikolu na gotovo panični bijeg iz podzemlja.  Karta iz treće knjige, naime, trebala je dati objašnjenje postojanja zagrebačke rupe (ili potencijalnih rupa svuda na Zemlji), ali karta svjedoči o postojanju iste takve pukotine i rupe na nebu, koja je produžetak one u podzemlju… Ako sve sramotno, mračno i prljavo vlasti i mnogi drugi oduvijek bacaju u taj ponor a on ima svoj produžetak na nebu… Autor ne daje jasno objašnjenje koja je posljedica, a konotacije su raznolike i svakako čitateljski subjektivne. Rupa na nebu ima apokaliptičnu konotaciju uništenja čovječanstva u fizičkom smislu, ali je moguće i da prikrivanje zla i prljavštine na Zemlji vodi do duhovnog propadanja. Ili je sve već odavno predodređeno i mračno… 

Pa ipak, tanka, tek naslućena nada javlja se s Marijinim i Nikolinim hodom iznad podzemnog ponora. Oni gotovo euforično hodaju svaki sa svoje strane ponora a spojene ruke služe im kao rašlje i pokazuju put. Njihova osviještenost i ljubav nadilaze ponor i njegovu prijetnju. Možda je to način da se ponor zatvori… Možda su njih dvoje suvremeni Adam i Eva koji će začeti novi način gledanja na život, onaj koji spaja a ne razdvaja… 
U svakom slučaju, Pavličićeva Rupa na nebu samo je na prvi pogled roman s ponešto domaće fantastike. Zapravo se radi o duboko uznemirujućem štivu koje postavlja bitna egzistencijalna i moralna pitanja koja se tiču svakoga od nas, a dio autorove veličine je upravo u tome što nam ostavlja slobodan prostor da sami pronađemo svoje odgovore.