„Ruska zima“ Daphne Kalotay: Nedopričljivi u potrazi za zimskim radostima

I tako su Nedopričljivi zaronili u svijet Staljinove Rusije, isprepleten s američkim prikazima u današnje doba kada bivša baletna zvijezda Boljšoja, Nina Revskaja, odluči prodati svoju impresivnu zbirku nakita, na dražbi. Nina se nada da će tako konačno raskrstiti sa svojom prošlošću, međutim postići će upravo suprotno – u poznim godinama probudit će se sjećanja na rodnu Rusiju i događaje koji su joj, u potpunosti, promijenili život.

Užitak je za ovo godišnje doba uroniti u jednu takvu “zimsku” knjigu, ispod dekice i uz topli čaj.

Relativno nam se svidio ovaj roman, pomalo detektivskog štiha, pogotovo oni dijelovi vezani uz Rusiju. Zanimljivo je kako smo vidjeli prikaze iz baletnog svijeta: s jedne strane postoji samo umor i oštećene tetive, bez sjaja Boljšoj teatra, dok s druge strane uviđamo da se sjaj nalazi samo na pozornici. Iza scene su jad i bijeda, što najbolje opisuje odlazak balerina na domjenak, na kojem su djevojke padale u nesvijest – ne od uzbuđenja nego od gladi. Taj “divan” svijet koji je stvorio drug Staljin.

Postavlja se pitanje: treba li umjetnost biti sama sebi svrha ili se naprosto stopiti s režimom. Svakom piscu je pisanje o Rusiji veliki zalogaj pa i u ovom slučaju.

Najcitat rasprave: “Sve je ovo igra na sigurno – malo zime, malo baleta, malo režima i dobiješ jelo koje možeš pojesti.” (Maja)

Što se likova tiče, izabrali smo Gerša kao “najkolorističniji” lik; Ninina svekrva nas je podsjetila na Lady Lavender iz humoristične serije “Zvonili ste, Milorde?”; trebali smo malo više Vjerinog lika, njenih misli i osjećaja; Viktor je u redu, ali biramo Gerša; Drew i Grigorij iz američke priče bili su nam samo OK, nisu ostavili neki dojam. I, konačno nam ostaje Nina…

Prizor u kojem se Nina i Viktor voze u automobilu, netom nakon što su se upoznali, jedini je trenutak kad Nina postaje punokrvni lik. Inače je konstantno ukočena i “papirna”, kroz cijelu knjigu pa sve do samog kraja kad njena bolest i nepokretnost samo zaokružuju cijelu sliku. Zapravo se radi o jednom potpuno nesigurnom liku koji teži k tomu da uvijek mora biti najbolji, a to je vrlo teška zadaća.

Sam kraj romana nam ukazuje na Ninino kajanje – svojim bijegom je osudila Viktora na smrt; sama je, nema nikoga. Zaključili smo kako se time odlučila kazniti, biranjem samoće do kraja života.

Navedeni Ninin bijeg iz Rusije je svima bio “trn u oku”. Naime, način na koji je isti prikazan bio je neuvjerljiv, a ono što nam je najviše nedostajalo je rupa koja je nastala u radnji, nakon njenog odlaska.

Kako su dijamanti ženini najbolji prijatelji, svidjeli su nam se dijelovi u kojima autorica opisuje pojedine komade nakita, koji su postali predmetom dražbe. Posebno je zanimljiva priča o jantaru koji u sebi sadrži dijelove kukaca. Fascinantno, zar ne?

Činjenica s kojom su se sve članice također odmah složile je nepotrebna duljina romana, posebno razvučene američke priče. Mi bismo to skratile za nekih stotinjak stranica.

Sve u svemu, drago nam je što smo pročitale roman, bez obzira na to svidio nam se on manje ili više. Fino opisana ruska hladnoća i opisani totalitarni režim, razbili su neke predrasude koje smo imale prema toj zemlji.

Isprobale smo i recept iz romana koji bi ružama trebao produljiti svježinu: podrezati stapke za nekoliko centimetara; zakuhati vodu u loncu i uroniti unutra svježe krajeve, držeći ih nakratko u vodi. Konačno, prebaciti ruže opet u vazu i napuniti je hladnom vodom. Nažalost, recept “ne drži vodu”, što ne znači da ne možete probati i sami. Javite nam je li vam uspjelo.

I, konačno, evo i naših ocjena po kategorijama: opći dojam 3.3; tema/ideja 3.8; stil pripovijedanja 2.9 i karakterizacija likova 3.1, što konačno iznosi 3.3.

Ovo je inače prvijenac američke spisateljice Daphne Kalotay, kojim je osvojila nagradu teksaškog društva književnika WLT, a ujedno je bio i finalist natječaja James Jones, za najbolji debitantski roman. Čestitamo!

Toliko od Nedopričljivih za ovaj put i za kraj jedan citat, koji smo ipak uspjeli izdvojiti:

“Volim taj zvuk zrikavaca koji kao da je posvuda. Kao da su zaposjeli cijeli svijet. Naslonivši se između njegovih ruku, ugodno iscrpljena, s nebom punim zvijezda, Nina osjeća — zaista osjeća — prostranstvo svijeta, da se on prostire sve dalje i dalje, a da su ona, Viktor, Gerš i Vjera samo jedan mali komadić tog svijeta. Prvi put naslućuje koliko daleko čovjek može biti od vlastita života, koliko zadovoljno udaljen. Ta zjapeća golemost univerzuma, njegove beskrajne mogućnosti... Ona to osjeća, neku auru, neku slutnju: iluziju apsolutne slobode.”