"Sjećanje šume" Damira Karakaša: probuđena sjećanja na djetinjstvo

O samome djelu, ovjenčanom Fritzom, nagradom Petar Skočić i talijanskom prestižnom nagradom Premium ITAS, zna se već puno i ne treba ga posebno predstavljati. Stoga je rasprava krenula od samoga autora. Čitateljice su se s radošću prisjetile susreta s ovim osebujnim književnikom s kojim su se družile prije dosta godina. Ono što su trajno zabilježile u svoj čitateljski dnevnik je definitivno Karakaševa harmonika i lički sir koje je autor donio na predstavljanje. Bilo je nezaboravno i osvojio ih je na prvu.

Čitateljski klub: One
Odabrano djelo: Sjećanje šume
Autor: Damir Karakaš
Susret: 29. veljače 2024. u 18 sati

Pokazalo se da su itekako upoznate s autorovim književnim opusom, prate se njegovi intervjui, odgledale se predstave i filmovi. Čak su doneseni izrezani intervju iz Novoga lista. No kad se počelo razgovarati o samome djelu, fokus je odmah pao na jedan lik, a to je otac. Već je na početku bilo jasno da će to biti zanimljiva rasprava kakva već zna biti u ČK One. Otac je uz dječaka glavni lik u romanu, smatra nekoliko njih. Pristup njegovu odgoju dječaka, njihovu odnosu i odnosu oca prema svemu što ga okružuje izaziva različita gledišta i okosnica je cijele priče. Moglo se čuti potpuno oprečnih stavova, od toga da je to strašno okrutno, nepotrebno grubo, do opravdanja za takav odgoj jer je otac proizvod svoje sredine i nije znao niti mogao bolje s obzirom na okolnosti u kojima žive.  

Neke su tvrdile da je to pravi seljački odgoj. To je realnost. On brine o obitelji najbolje što umije. Otac nije toliko okrutan, koliko nemoćan. Seoski život je okrutan i otac je trebao skrbiti za svoju obitelj kako je znao, a to je bio težak i naporan rad od jutra do mraka. Čak je nekima fascinantno što otac sve radi, kako je zapravo sposoban i neprestano nešto stvara kako bi priskrbio svojoj obitelji iole dobar život, a posao se neće sam napraviti. Nesporno je da u biti voli svoga sina, što se u nekim scenama može prepoznati, ali život na selu ne dopušta sentimentalnost. Majka je pak pasivna i nemoćna i postavljena na „svoje mjesto“. 

S druge strane iznesene su jasne optužbe prema okrutnosti oca. „Tema odnosa okrutnog oca i sina je univerzalna. Nekako se solidariziraš s Karakašom“, rekla je jedna čitateljica. Otac se nije mogao pomiriti da ima sina „s greškom“ pa ga je podsvjesno kažnjavao za to. Tu su se dotakle samog autora i smatraju ga izuzetno hrabrim što se usudio obračunati s takvom vrstom sela u kojem je i sam odrastao. Karakaš želi zadržati ličku izvornost, ne uljepšava niti izmišlja nemoguće. „Govori o svojoj Lici koja nije njegova.“ Tu se javlja jedna također univerzalna tema o odnosu senzibilne i drugačije jedinke sa sredinom koja ima svoja zacrtana kruta i često okrutna pravila. Uvijek je teško biti drugačiji. Postavilo se pitanje koliko se uopće išta promijenilo i danas. Zanimljiva je bila jedna opaska da „grad gleda, a selo bulji“. 

Osuda većine prema pojedincu uvijek pobijedi. Je li jedini izlaz bijeg i je li doista ostanak osuđen na propast? Tu se otvorilo pitanje završetka djela. Nije posve jasan kraj i što se doista zbilo s dječakom. Zapravo možda nisu željele prihvatiti da je dječak samo tako „otišao“. Iznijele su nekoliko interpretacija. Dobro je što je ostavio kraj nekako otvoren. Je li dječak umro ili je možda njegov odlazak metaforički prikaz odrastanja i napuštanja sredine i obiteljskog pakla? Odlazak u lov na medvjeda otvara se kao simbolika dječakove pobjede nad dotadašnjim životom. 

Najviše je pohvala upućeno Karakaševu stilu pisanja. Pisano je iz dječjeg gledišta. Rečenice su kratke, jezgrovite, u službi vremena i prostora. Prožete čak i skrivenim humorom, iako je i taj humor nekako tegoban. Jedna priča vuče na drugu koje stvaraju cjelokupnu tešku sliku ličkog sela. No srećom u ovome romanu djeca su samo djeca, ona i dalje svijet vide s veseljem, pronalaze trenutke zabave, vedrine i prilagođavaju se svojoj okolini najbolje što mogu. 

Složile smo se da nijedno roditeljstvo nije savršeno i kroz svoje anegdote mogle smo se poistovjetiti s nekim situacijama u djelu, a ako ništa drugo osvijestile smo da zagrljaj, podrška i lijepa riječ ne bi trebao biti raritet već imperativ koliko god život bio težak jer s „greškom“ ili bez nje svako je dijete željno ljubavi i pažnje svojih roditelja i bližnjih prema kojem će uzorku dalje graditi svoj život i odnose.

Sljedeći put odlazimo putem Indije, Sicilije i Kanade u potrazi za različitim sudbinama, ovaj put hrabrih žena.