''Van'' Natsuo Kirino: Roman o nasilju, na japanski način

Kirino, u svom hvaljenom romanu ''Van'', ujedno i jedinoj njezinoj knjizi prevedenoj na hrvatski jezik, s lakoćom upoznaje čitatelja s kvartetom žena, koje za život zarađuju radeći u tvornici za proizvodnju gotovih jela.

One su Masako, Yoshie, Kuniko i Yayoi – žene različito vođenih života, različitih godišta, karaktera i životnih pogleda. Njihovo će se prijateljstvo ubrzo naći na kušnji nakon što Yayoi, vođena suprugovom nepravdom, usmrti Kenjija u napadu bijesa, a potom i svoje kolegice potakne na sudjelovanje u zločinu…

Bizaran zločin

Naš marginalni trio (Milan, Vanja i Lari) odvažio se na rijetko čitateljskoklupsko putovanje u Aziju, s kojega smo mislima doputovali u Staklenik, pretežito s pozitivnim dojmovima.

Autorica je, po našem mišljenju, zanimljivo ispričala priču o naizgled savršenom suvremenom japanskom društvu, s umješno profiliranim likovima od krvi i mesa, a koji svi, neovisno o spolu, nose nešto slomljeno u sebi. Pri tome je, pak, unedogled, fascinirana njihovim ponašanjem, prvenstveno zato što ju zanima granica između dobra i zla i na koji se način ona umije prijeći.

Milan je, primjerice, dobro primijetio jako izraženu feminističku crtu u liku Masako, Natsuine žene-zmaja, a koja, silom prilika, kao najprisebnija osoba od svih četiriju radnica, štiti sebe i svoje prijateljice od narušavanja društvenog ugleda, stečenog mukotrpnim radom u okrilju tvornice, nerijetko i u noćnoj smjeni; na prethodnom radnom mjestu, radeći u štedionici, proživjela je zlostavljanje, zbog čega kao žensko biće, tijekom određenog vremena, nije mogla napredovati na društvenoj ljestvici.

Međutim, kolektivno prikrivanje bizarnog zločina ne odvija se baš po planu.

Naime, sebična, lijena i proračunata Kuniko uporno stvara glavobolju svojim kolegicama s posla, a pogotovo poduzetnoj (i u njenim očima) mrskoj kolegici Masako.

Prema mišljenju našeg člana Vanje, najaktivnije persone ''Marginalaca'', još od njegovog premijernog pojavljivanja na raspravi o romanu ''Grimizno slovo'', iz travnja 2019. godine, posrijedi je tašta osoba, ona koju vlastita pohlepa za novcem vodi u izdaju njoj bliskih ljudi, ali i najrealniji lik knjige.

Naravno, kao u slučaju svakog pravog krimića, tako je i ''Van'' primjer romana koji ne bi mogao čitatelju prilikom čitanja pružiti potrebitu uvjerljivost bez likova detektiva, glavnih istražitelja slučaja ubijenog Kenjija Yamamota. Oni, pak, kao ubojicu isprva osumnjiče Satakea, vlasnika kasina, ponajprije poradi njegove mračne prošlosti i činjenice što se Yamamoto, po posljednji put u javnosti, upravo pojavio u njegovom kasinu…

Roman o nasilju

Tijekom jedne od naših inspiriranijih rasprava u posljednje vrijeme, složili smo se da autorica, u prvih tristotinjak stranica svog djela, uspijeva kreirati mračnu atmosferu i likove uroniti u neobične, ali i mučne situacije.

No, zato nam rasplet romana, iskreno rečeno, nije najbolje sjeo. Ponajviše jer je Natsuo Kirino odlučila ostaviti određene likove nedorečenima, a čitatelju je u nizu prethodno napisanih poglavlja dala do znanja koliko zapravo podosta mari za njih.

Na takav način, primjerice, iz vidokruga nepovratno gubimo likove detektiva, a Kazuo, Brazilac japanskog porijekla, mladić koji je s našim protagonisticama uporno dijelio teško probavljivo bivanje u zapuštenoj tvornici, zahvaljujući svom čudnovatom karakteru, postepeno razvija nekonvencionalan odnos s Masako. I nije nešto više od toga profiliran, nažalost. A njegov lik imao je potencijala biti povezan sa zločinom.

Autoričino je najpoznatije djelo, nagrađeno vodećim nacionalnim književnim priznanjem Udruženja japanskih pisaca detektivskih romana, roman o nasilju i krimić sa začinom horora, prožet snažnom feminističkom crtom. No, istovremeno, to jest i roman na temu potisnute ljudske seksualnosti. Što se čitatelj više približava završetku knjige, seksualnost glavnih likova knjige postaje sve nastranija.

Iako, naravno, cijenimo autoričinu hrabrost za odlazak u tom pripovjedačkom smjeru (a što nama čitateljima, kroz karakterizaciju likova, Natsuo najavi pri početku knjige), nakon argumentiranog iznošenja vrlina i mana romana, ostali smo ravnodušni i pomalo razočarani njegovim svršetkom.

Rasprava bez žena

Na kraju rasprave, složili smo se i kako je ipak vrijedilo pročitati ovaj roman, neovisno o njegovim manama.

Ovom nesvakidašnjem knjiškom spoju ''Zločina i prekršaja'' Woodyja Allena, ''Sasvim malog ubojstva'' Dannyja Boylea i ''Sirovih strasti'' Paula Verhoevena udijelili smo, stoga, dvije četvorke i dvije trojke.

No, iako autorica ne krije utjecaj zapadnjačke kulture na svoje djelo (u jednom trenutku spaja Masakino proživljeno iskustvo s emocijama protagonista iz jednog filma Sama Peckinpaha), kreirana atmosfera romana (npr. prilijepljena odjeća na tijelima junakinja kao rezultat sveprisutne vlage u zraku) autentično je japanska.

A izgledom prekrasna i karakterno naivna Yayoi već na samom početku romana, na književničin neforsiran način, postaje femme fatale i pokretačica pobune ženskog spola protiv nasilja muškaraca.

Baš zato, ali i iz nekih drugih, već spomenutih razloga, šteta je što na našoj raspravi, kao i svojevremeno, u slučaju feminističkog klasika ''Grimizno slovo'', nismo imali prilike čuti žensko razmišljanje na temu ovog neobičnog romana…