“Zabranjena sam” Anouk Markovits: kako su Nedopričljivi obilježili Međunarodni dan žena i svoj 8. rođendan

Čitateljski klub “Nedopričljivi” tradicionalno u mjesecu ožujku odaje počast hrabrim i snažnim ženama. Ovoga puta smo izabrali roman koji je djelomično autoričina autobiografija. Naime, Anouk Markovits je odrasla u ekstremno zatvorenoj ultraortodoksnoj židovskoj zajednici te je zbog dogovorenog braka odlučila napustiti obitelj i zajednicu, sa samo devetnaest godina.

Radnja započinje 1939. u Transilvaniji, kada petogodišnji Josef svjedoči ubojstvu svoje obitelji, koje je počinila rumunjska fašistička organizacija, tzv. Željezna garda. Pet godina kasnije, Josef će spasiti mladu djevojku Milu koja će odrastati u obitelji Zalmana Sterna, uz njegovu kćer Ataru. Zbog komunizma u usponu, Stern će se sa svojom obitelji preseliti u Pariz. Atara i Mila, nažalost, neće osjetiti čari modernog i velebnog Pariza jer se mlade djevojke moraju što više učvrstiti u svojoj židovskoj vjeri, bez snova o slobodi i modernom životu, u kojem se krije bogatstvo pisane riječi i perspektivna karijera.

Tema nam je bila nova, što će reći da o hasidskim židovskim zajednicama nismo znali ništa. Dobri stari Google je pomogao i u ovom slučaju. Pa da vas onda kratko upoznamo s tim:

Ponekad je teško komentirati i osvrnuti se na nešto o čemu, prije svega, ne znaš ništa niti na taj način živiš svoju sudbinu, vjeru, karijeru…

Pokušali smo shvatiti taj način života, bez osuđivanja i negativnosti jer nam, u pravilu, nije jasno kako netko može živjeti u takvom okruženju – primjerice, što će reći drugi ako voziš bicikl na šabat ili kako ti pada na pamet da se usprotiviš dogovorenom braku.

Ponekad je teško komentirati i osvrnuti se na nešto o čemu, prije svega, ne znaš ništa niti na taj način živiš svoju sudbinu, vjeru, karijeru...

Priznat ćemo da smo više očekivali o životu same Atare, mlade buntovnice u kojoj smo prepoznali autoričin potpis i zaključili kako je o sebi možda i najteže pisati. Možda smo u ovom slučaju ipak dobili onaj efekt “manje je više” jer nam je Atara postala simbol snage i hrabrosti, ono za što se jedna žena treba boriti i izboriti kako bi sama donosila vlastite odluke: o školovanju, karijeri, braku i slično.

Tema vjere, koja gotovo da graniči s mazohizmom, još jednom nam je stvorila gorčinu u želucu jer smatramo da trebaš živjeti svoju vjeru ako te to čini sretnim do određene granice, bez odlaska u krajnost. U protivnom se sve svede na zabrane, kontrolu nad svakim postupkom i život koji je netko drugi stvorio da ga živiš. Vjerujemo da su ipak sretni oni koji, i u takvim dogovorenim brakovima, uspiju naći svoju srodnu dušu i zajedno živjeti u ljubavi i vjeri.

Jedna od članica ispričala nam je zanimljivu priču o tome kako je godinu dana živjela u jednoj židovskoj četvrti u Londonu. Unutar “slobode” kojom su okruženi, zapravo su sve zatvoreniji. Lijepo to izgleda izvana: djevojke koje proučavaju Toru i pritom se igraju riječima; magično, ali tužno jer te djevojke u konačnici služe samo za rasplod. “Licemjerje je to na svim razinama”, zaključila je na kraju.

Posebno nam je bio upečatljiv lik Florine, koji se pojavljuje na početku i na kraju romana. Bivša sluškinja obitelji Lichtenstein i nesuđena Josefova “majka” spasila je siroče koje je ostalo bez roditelja i pokušala ga odgojiti kao kršćanina. No, nedopustivo je židovsko dijete odgajati u drugoj vjeri. Florina će na koncu duševno oboljeti: srećom, život će se pobrinuti da zaborav prekrije njenu bol.

Priznat ćemo da nismo vjerovali da će ova tema i ovaj roman izazvati ovako žestoku raspravu. Upadali smo jedni drugima u riječ, što naravno nije pristojno, ali definitivno smo imali puno toga za reći. Još smo jednom zaključili da smo sretni što živimo tu gdje jesmo i da imamo “slobodu” ponašati se kako želimo.

Priznat ćemo da nismo vjerovali da će ova tema i ovaj roman izazvati ovako žestoku raspravu.

Nismo mogli, a da se na kraju ne zapitamo što bi na sve to rekao Bog, s obzirom na to da nas uče kako se moramo bojati Boga, ali i da nam Bog na kraju sve oprašta, samo se trebamo pokajati. Ako je Bog milostiv i spreman oprostiti, ima li čovjek (vjernik) pravo činiti suprotno?

U pauzama između komentara, konzumirali smo fine slatke i slane zalogajčiće jer smo, usput, proslavili i naš 8. rođendan. Živjeli!

A sad ćemo vas upoznati i s ocjenama koje smo udijelili ovom romanu: tema/ideja 3.7; stil pripovijedanja 3.4; karakterizacija likova 3.6 i opći dojam 3.8, što romanu daje konačnu ocjenu 3.6.

Do sljedećeg susreta s Nedopričljivima, još jedan prekrasan citat: