Podijeli sadržaj

  • Podijeli emailom
  • Podijeli na Facebooku
  • Podijeli na X
  • Podijeli s WhatsAppom
Autor/ica
Gradska knjižnica Rijeka
Središnja narodna knjižnica grada Rijeke. Mjesto dobrih knjiga, stvaralaštva i začina za kvalitetno slobodno vrijeme. više

Monika Herceg: Početne koordinate

Kordinate

Za ovu debitantsku zbirku pjesama autorica je 2018. godine dobila nagradu Goran za mlade pjesnike. Polazeći od vlastitih iskustava iz djetinjstva, porodice i zavičaja, autorica govori i o općim iskustvima kao što su izbjeglištvo, rat i posebice smrt. Smrt je za nju dio stalnih kružnih životnih procesa, u skladu s cikličkom koncepcijom koju si je odredila. "Sitne smrti" životinjica, kao što su zmije, ptice ili zečevi, tako simboliziraju svijet kao krhko i potrošivo, istovremeno nježno i okrutno mjesto. Primjerice: "kad je gromovnik presložio nebo / prvi grom udario je u našu štalu / a drugi u mladu katu // zakopali su je do glave / u vrt kraj gredica luka / i čekali dva dana / da joj proklijaju ruke / iz mokre crnice".


Alen Brlek: Pratišina

Pratišina

Knjiga tišine, i traženja čovjeka u toj tišini kao bića koje ju može razumjeti, ali i prepisati u sebe i svijet. Brlekova poezija jest pismo višeznačne šutnje i simbolike u kojoj je uvijek moguće pronaći mir, ona se oslanja na tankoćutnost, duboku doživljajnost i intuiciju, ona nam svijet donosi kao mjesto na kojem je moguće ipak udahnuti dovoljno duboko da pustimo iza sebe teret. Misao koju Brlek njeguje pišući misao je o tome kako je poezija sveto mjesto susreta, kako je ona mogući lijek bolovima konzumerističkog društva i, iako je na trenutke hermetična svojim jezikom, ona emocijom koju nosi ostaje otvorena svima koji se usude ući. Gradeći Pratišinu, Brlek je sagradio šumu simbola, preciznu i emotivno uvjerljivu knjigu pjesama koju ćemo nositi sa sobom kako bismo zavirili u njegove pjesme, opet iznova. Ako je duhovnost susrela riječi u suvremenoj poeziji, to je zasigurno u pismu Alena Brleka; svaku pjesmu mogli bismo promatrati i kao meditaciju ili molitvu, ali nipošto nečemu izvan nas ili većem od nas, nego nama samima, od kojih se traži da budemo nježni, obzirni, svjesni da smo svi jedno i da je time naša odgovornost prema zemlji i drugima veća. Brlek tako poezijom postavlja imperativ koji ćemo dugo pamtiti: voljeti. Od tla do svemira.


Mirko Božić: Trajekt u šumi

Trajekt

Osjećaj nepripadanja vlastitom tijelu koje je pod utjecajem bolesti – možda bismo tako mogli skupiti rasuti teret o kojem Božić piše u ovoj knjizi. Prolazeći vlastitu dijagnozu jedne vrste epilepsije, gradeći zbirku terminologijom bolesti, ali govoreći uvijek emotivno, iz vlastite nemoći naspram tog stanja, on iskapa slikovite pjesme iz sterilnog okoliša. Propitujući sebe koji se mijenja, kao i važnost moždanih valova u odnosu na ono što čini našu osobnost, naš duh, razmatra proporcije i mogućnosti čovjeka. Što učiniti s tijelom ako je ono najednom izdajnik svega što jesmo? Postajemo li tada njegovi taoci i možemo li se spasiti, smijemo li to pomisliti? Božić propituje te granice, vlastitu lucidnost, ali i ljubav. Iako je naizgled ovo knjiga o borbi koja je unaprijed izgubljena, ona je i knjiga o traženju ljubavi i u pozadini ovih stihova titra jednako kao i bjelina. Ljubav nam ne mora odgovoriti, ali Božić postavlja bitnu premisu: važno ju je tražiti, čak i u danima kad je teško nositi sve ono što mi sami jesmo.


Lidija Deduš: Razglednice iz prašnjave republike

razglednice

Razglednice iz prašnjave republike već su treća zbirka poezije Lidije Deduš, a druga zbirka nastala kao izravna posljedica nagrada, ovaj put kao posljedica Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Zbirka se sastoji od četiri ciklusa koji su u očitoj vezi s naslovom (Razglednice iz unutrašnjosti, Kuće za odmor, Prizivanje duhova, Razbacane kartoline) i koji donose vrlo ritmičnu, vidi se to i po grafičkoj gotovo kvadratnoj kompaktnosti, poeziju dugog slobodnog stiha koji se primiče prozi. Razglednica sažeto govori adresatu gdje je netko i kako se osjeća, o čemu misli. Pjesme Lidije Deduš govore slično kao razglednice, o unutarnjim, što mislim i kako sam, i vanjskim, gdje sam i što vidim, prostorima. Nisu ti prostori jednostavni, nego često višestruki i beskonačni, kao zečja rupa mlade Alise, pa još i uzajamno rezoniraju i kada za to na prvi pogled nema rezona.


Mehmed Begić: Pauk u meskalinu

Pauk

Daleko od balkanske rodne grude, opijen oštrim karipskim suncem, lirski se protagonist ove po mnogo čemu izuzetne knjige pjesama baš kao pauk u meskalinu batrga i koprca usred globalne pandem(on)ijske zbrke, pri čemu poput većine onih obazrivijih i već „izraubanih“ među nama gotovo instinktivno bira divlju tamu samoće. Jer velike su priče odavno ispričane, ideologije potrošene, a potrošačko se društvo nažalost najbolje obnavlja konzumacijom živog ljudskog materijala. I kad je već riječ o odmicanju od površinske halabuke svijeta i zalaženju u halucinogene odaje poetskoga uma, valja svakako napomenuti da je pjesnik Mehmed Begić u toj ulozi naprosto liga za sebe, ili kako sam veli druga vrsta, to jest ustrajni tvorac melankolične poetike odustajanja iz koje – čak i kada ista prijeti neprozirnom čahurom introspektivnosti – neprestano izlijeću šareni tropski leptiri slobode.


Lana Derkač: Posvajanje neba

Posvajanje neba

Poetska zbirka nagrađivane suvremene hrvatske pjesnikinje, sudionice više međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja, uvrštavane u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Tematizirajući svakodnevicu, Lana Derkač na samosvojan način "realnost" čini magičnom, debanalizira je, dok, s druge strane, osjeća svojevrsnu stranost prema urbanom miljeu, iako ga rado koristi. Stihovi su obilježeni iskustvenom osjećajnošću i specifičnim narcističkim osamljivanjem subjekta. Njezine metafore su začudne, a atmosfera pjesama ludička, što "mogućoj "duhovnosti" dodaje ironični podtekst, a "svakidašnjem" pronalazi prepoznatljiva mjesta duhovnosti (...)".


Sonja Manojlović: Gledajući odgovore

Sonja

U katalogu različitih tematizacija subjektove osamljenosti u borbi za dah, ustvari nepristajanja na buku okolnosvjetskog poretka ispraznih značenja i vrijednosti, čini se najdominantnijim onaj koji se ne pokorava globalističkim ujednačenjima, koji izriče prijekor uvriježenim pravilima koja nas drže "na kratkom lancu". Manojlovićevoj je draža neizvjesnost nego izvjesnost dok­trina koje propisuju "uljudbeni hranidbeni lanac" i represivno, tobože ekologizirajući svijet - iz kulturne ili vojne sfere, svejedno - carine duh i dah u sumnjivoj apologetici nedopuštenog. Njezi­no, međutim, izvođenje po citatima ironizacijsko je navođenje na "krivi trag" metapoetičkog, jer autorica, krajnje konzekventno, Ijušti jezik od općih mjesta totalitarizma svakodnevlja. I "pad u dječji iracionalni iskaz" u naslovu utoliko je "pad u slobodan go­vor" preostale neuzapćene, nepodruštvljene poezije.


Maja Klarić: Četiri elementa

Maja Klarić

Četiri prirodna elementa (Zemlja, Vatra, Voda, Zrak) i četiri zemlje (Iran, Brazil, Grčka, Japan) oslikavaju se u (auto)refleksivnim stihovima u zbirci poezije Četiri elementa šibenske putopjesnikinje Maje Klarić. Nakon što je proputovala sve četiri zemlje, daje nam jedinstven pjesnički svijet na lirskim valovima „zlatnog reza“, o specifičnostima i univerzalnostima života na pojedinom kutku planete Zemlje, pritom progovarajući o gorućim problemima u kojima se nalazi svijet u 21. stoljeću (ugroženost biljnih, životinjskih i ljudskih staništa ljudskim djelovanjem, zagađenje okoliša, prava obespravljenih i zaboravljenih) i povezujući ih s vlastitim „životom u ruksaku“, osobnim gubicima i sretnim trenucima. Sve do petog elementa i pronalaženja svojih koordinata pripadanja.


Branko Čegec: Cetinjski rukopis

Čegec

Što možemo s poezijom koja jest otpor i kad govori o otporu u samo njoj razumljivu jeziku. Što možemo s poezijom koja želi biti (i već time to jest) pobunjenička, snažna, odlučna. Ili treba ići drugim redom: tko tu kome što posuđuje? (otpor). Poezija jest u rukama drugog jezika i dolazi iz područja gluhosti i nijemosti, svijet koji je bio samo ples, pokret. Ali rukama dajemo znak otpora i čitamo ono što je već upisano na tijelu drugoga, gluhoga, nijemoga…


Ivica Prtenjača: Tišina i njezine olovke

Prtenjača

Nova pjesnička zbirka Ivice Prtenjače strukturom podsjeća na zrno kave. Ili, zašto ne – srce koje potiho udara. Dvije se njezine polutke nadopunjuju u skladnoj simbiozi: jedna klijetka otkucava provjerenim metronomom melankoličnog stiha nasukanog na oblutke zaboravljene u ljetnoj jari, a u drugoj autor suvereno, okom pronicljivog promatrača i ne bježeći od vlastite ranjivosti, korača za njega novim područjem pjesme u prozi. Između njih, kao tajna aorta, ugnijezdila se pjesma Nauti, koja – zagrcnuvši se od brzine i izgubljenoga vremena – kroz metaforu svemirske utrke progovara o onim neizbježnim, predviđenim provalijama u vlastitim životima. Nove Prtenjačine pjesme čekali smo okruglih deset godina, no ta je tišina njegove olovke naoštrila do sitnih sulica, od čijih uboda ostaju ožiljci. Espreso ove knjige jak je i punog okusa, njezin pjesnički puls je stabilan. Uistinu, zamka za Ivicu je dvosobna. Strašno je. I ja u tome stojim, kao da ću samog sebe smrviti.


Petar Gudelj: Za svojim pjesmama

Gudelj

Petar Gudelj pjesnik je zadivljujućeg kontinuiteta, cjelovitosti i monolitnosti pjesničkoga djela, kakvo je bez premca u hrvatskome pjesništvu nakon Tina Ujevića.
Dnevnici Petra Gudelja oprezno naslovljeni Za svojim pjesmama razabiru vrijeme između 22. siječnja 2004. i 28. listopada 2019. Tih petnaest godina pjesnik je proživio u Hrvatskoj, u Zagrebu i na jugu. Objavljivao je pjesme, u velikom broju i u opsežnim tomovima, uglavnom u Školskoj knjizi. Ovi dnevnici mogu nam biti važni i po tome što se u njima razotkrije ponešto od Gudeljeva puta do pjesme. Događa se, naime, da on napiše pjesmu pišući nešto drugo. I ta je pjesma unutar sebe precizno ritmizirana i ugođena, premda se prostire od margine do margine.

On je pjesnik i kad to ne pokušava biti, i kad mu uopće nije do toga. Ustvari, ne ide to da se kaže da Gudelj pokušava biti pjesnik, jer on to naprosto uvijek jest. On neprestano stvara svijet, tako što ga ispisuje. Ili tako što ga opisuje. Ono što on jednom opiše, to s njegovim opisom počinje da postoji. Nije ga prije bilo. Zanimljivo je i uzbudljivo čitati njegove opise Zagreba, jer grad najednom biva isto onako mitski i pun u doživljaju, kakve su i Biakova i Imota. Gudeljevi su dnevnici pisani uglavnom u drugom licu, tako da se on sebi obraća, češće sa žalom, rjeđe i s prijekorom, sve u nekom živom i žustrom dijalogu, koji teče tako što onaj kojem se obraća samo šuti, nikad i nigdje ne progovara. On ima tu sposobnost, taj dar, da se, nadvijajući se nad svijet, i nad svakom stvari na tom svijetu, nekako prirodno nadvije i nad sebe samog. Tako je književno efektnije, a tako je, možda, i lakše.


Lana Bjondić: Pribor za lov i vremeplov

Lana

Postoje neke knjige koje se drže u kućama na posebnim policama, ali ovo nije takva knjiga – Pribor za lov i vremeplov je zbirka pjesama koja se nosi svugdje sa sobom, u stražnjem džepu hlača, ruksaku ili u podstavi jakne. Ona je dio prtljage kroz prostor i vrijeme u pustolovini lova na ljubav i poeziju, takva knjiga koja se čita i haba u tramvajima, brodovima i vlakovima, na aerodromima i u pubovima, u praonici rublja u nekoj stranoj zemlji dok mašina završava zadnju centrifugu, a ti uporno sanjaš ono drugo more.

Ove su pjesme makeover ovdašnje emigrantske poezije, stihovi za posljednju generaciju raseljenih – načitanih i osjetljivih emigranata, nomada i apatrida, kojima je dom u kretanju, u bijelom svijetu, u čežnji za domom, a čitav život, obitelj, ljubav, posao, dogodio se na daljinu. Prepunjena kao dječački džep sličicama iz albuma nekih svakodnevica na rubu stvarnosti, prva knjiga Lane Bojanić satkana je od zavodljive lutalačke tuge pa se čitateljica, čitatelj rado požele uputiti. Ali kuda ćemo dalje? Stihovi zapitkuju i odgovaraju. Preko Mosta mladosti, zar ne?! Sakriti se u daleko, dok ne prođe.


Robert Perišić: Siromašni čovjek kojeg boli glava

Perišić

Treća pjesnička knjiga Roberta Perišića, prosječnom pratitelju književnih zbivanja poznatog prije svega kao britkog kratkopričaša i autora rado čitanih, prevođenih i nagrađivanih romana — tog će istog pratitelja možda i iznenaditi. Pjesnički potpis autora — koji je imenovao stvarnosno pjesništvo, a u prozi se i sam uglavnom držao nešto šire shvaćenog neorealističkog prosedea —naime je duboko uronjen u tkivo jezika, do razine da upravo on postaje primarni protagonist, da ne kažemo junak Perišićevih pjesničkih tekstova.

Tako je i Siromašni čovjek kojeg boli glava prije svega učinkovita govorna maska;mutno ocrtani svatković nezavršive tranzicije, mnogoliki obris odražen u jezičnoj struji po kojoj Perišić pjesnik šiba u kajakaškom slalomu. Putem — kao prepreke i odbačene medalje — plutaju krhotine intimnih iskustava, konzerve svakidašnje tragedije, naplavine medijskog debrisa, strugotine literature i popularne kulture, mjehurići humora, korice sreće i muzike koja nam je grijala srca. Perišić piči, s njim i čitatelj, a ako se i prevrnu — što je također predviđeno — nagutaju se teksta u kojem je moguće disati, snažno i punim plućima. Uskačite!


Antej Jelenić: Stalak za svijet

Ante jelenić

Slobodna od garancije razumijevanja, ovo je poezija svake hrabrosti, dužna reći krik i bijes životu i smrti. Su-putniku, čovjeku ovdje i sada. U vihoru lucidnih kolaža, rastakanja i sastavljanja svijeta, ova je poezija riješena na brojna nepristajanja. Nakapana bijesom na, recimo, neravnopravan sukob etike i estetike, na tapkanje u mjestu kristaliziranih, zamrznutih rješenja. Na institucijama uređeno življenje tihog očaja. Na, heideggerovski rečeno, bačenost u svijet i mirnog ostajanja u tom položaju. - iz pogovora Dorte Jagić


Mladen Blažević: Mogućnost povremenih oborina

Mladen

Mogućnost povremenih oborina Mladena Blaževića nije samo zbirka poezije, nego dijelom i mogući predložak za zbirku kratkih priča. Većina njegovih pjesama je naime narativna, niz slika/scena povezanih u kondenzirane priče, pa još s iznenadnom poentom koja skreće ne samo naraciju nego i ukupnu emociju. A nađe se u njima i upravnog govora, i istarskog i kordunskog dijalekta.


Nada Topić: Stope u snijegu

Nada Topić

Knjiga Stope u snijegu obilježena je već naslovnom sintagmom, određena naizgled onim što pripada neposrednoj književnoj povijesti (od moderne do današnjeg post-stanja) koje se zrcali kao tematski okvir pisanja i traga, znaka, kao upisivanje značenja u naizgled „autentičan“ prostor, prostor neizvjesnosti, bjeline i praznine. Neposredna prošlost, prostor pamćenja, ujedno je i autoričino istraživanje moguće kronologije, re-konstrukcije književnih praksi, praksi gdje odjednom ( i naizgled i čudno i zaboravljeno) iskrsava pismo koje nepopustljivo svjedoči o interesu za ono što je egzistencijalno, krucijalno i visinski obilježeno temom smrti.

Nada Topić, istodobno, s puno samopouzdanja kroči u prostor / prostore okrenutih, izokrenutih, izmještenih tragova i iznova ih dekonstruira, razgrađuje, ali jednako tako slaže i preslaguje. Čitamo tekstove pisane i mišljenje poliperspektivno i višeznačno : započinju kao vlastiti moto, složene u skoro jednoredne stihove i pokoju sintagmu. Ono što slijedi podsjeća na (ili to jest) zapis na putu do kratke priče, do prijelaznog i nepouzdanog oblika, između pjesme u prozi i dnevničke forme, koja se vrti oko vlastitog ja i mnogih drugih umreženih „ja“.


Zvonimir Mrkonjić: Reciklažno dvorište

Mrkonjić

Iza nepretencioznog naslova nove Mrkonjićeve lirske proze Reciklažno dvorište krije se ironijsko obraćanje neuglednom i jednostavnom dnevnosti našeg vremena. Čini nam se da ih autor poravnava i poništava dijalektičkom igrom, u isti mah privlačeći i odvlačeći našu pažnju s riječi koje koristimo. U prvom sam se čitanju zapitala je li riječ o namjernom izostavljanju intrepunkcijskoga znaka na kraju svakog dvorednog ili trorednog izraza. Imena, naslovi, odabir materijala nadaju se – naizgled – bez svjesnog odabira , spontano, nalik asocijativnom kretanju ili obujmljivanju opažaja stilskom gamom koja ipak brine o zadanosti trenutka i važnosti poetskog kazivanja. Od Mrava do Sumraka stvari, Mrkonjić upliće u prostor svojeg jezičnog dvora jasnu koncepciju – nećemo zasad reći konceptualnu – sliku svijeta koja izjednačuje tzv. banalno s onim tzv. božanskim pa ih, koristeći se osloncima u iskustvu francuske poezije, rastvara i ponovo sastavlja manirom distanciranog znalca pjesme.


Sanja Baković: Autobus za Trnavu

Sanja Baković

Nova zbirka pjesama Sanje Baković naslovljena prema gotovo programatskoj pjesmi Autobus za Trnavu po svojoj strukturi i kronologiji predstavlja moguće vremensko, geografsko i simboličko putovanje (Istok vodi na istok, nakon istoka novi istok). Perpetuiranjem svojevrsnog ženskog višeglasja kroz različite dobne i socijalne kategorije, Autobus za Trnavu vozi strmim i vijugavim otočkim cestama, zagrebačkim ulicama i prašnjavim putevima daleke Indije donoseći prozore života i smrti, grubosti i nježnosti, straha i sjaja. Svjedočeći vlastito, ali i tuđe prvenstveno rodno i tjelesno iskustvo, u pjesmama Sanje Baković manifestira se osjetljivost za drugog i drugačijeg, koja je bila prisutna i u njenim ranijim pjesmama.

Taj interes do izražaja najviše dolazi u pjesmama posvećenim stvarnim ženama, žrtvama društvene i obiteljske opresije i brutalnog nasilja kojima se obraća intimno, pišući im poetska pisma, vodeći imaginarne monologe ili im posuđujući vlastiti glas. Time se ne iscrpljuje korpus motiva i tema sadržanih u zbirci, jednakom snagom ovdje se progovara o osamljenosti, prijateljstvu, ljubavi, poeziji, prolaznosti, vječnoj potrazi za samim sobom, za svojim mjestom u nesigurnom i šizofrenom svijetu poljuljanih vrijednosti. Autentičan poetski govor Sanje Baković obilježen je jezičnom kolokvijlanošću, spontanošću i ritmičnošću, skladom između sadržaja i izraza, dihotomijom sakralnog i profanog, pojedinčanog i kolektivnog, lokalanog i globalnog. Gledajući detalj ona nikad ne zaboravlja cjelinu, kontekst i mogući uzročno-posljedični slijed onoga što se događa njoj i oko nje, blizu i daleko. Ipak,topla i empatična, oštra i kritična, poezija je to bez predumišljaja, iskrenog usklika i nježnog šapata.


Vanda Mikšić: Moglo bi sve biti

Vanda Mikšić

Postavljena na različita, naizgled udaljena, iskrsavaju u knjizi pjesama Vande Mikšić Moglo bi sve biti nosiva značenjska mjesta koja su u naravi njezina pisma i oblikovanja pjesničkog glasa: slaganje vremena i preslagivanje svijeta. Vrijeme i svijet u svojoj posvemašnjosti i prisutnosti iznimna su (i ponovljiva) mjesta pjesničkog teksta, kojem autorica igrivo i ozbiljno, ritmično i sugestivno, u različitim omjerima skriva i otkriva trag. Znak čitanja, fragmenta, iskustva i moći da se hrabro dovedemo na mjesta na kojima se jednom sve dogodilo, obilježava na ozbiljan i crnohumoran način knjigu pjesama o onome što je moglo biti, ali uvijek je iznenadnije i gorče, teže. Upravo sad, čitanjem i pisanjem, komentiranjem i parafrazom, na poznatu i nepoznatu jeziku, glasu, započinje rekonstrukcija, guljenje nespokojnog lica.

Pisanjem i pamćenjem dolazi se do onoga što na presudan način određuje svakodnevicu, suvremenost: damari i udari stvarnosti, loše i lošije vijesti… „I sve već znaš sve već vidio si“, moglo bi se ponoviti s pjesmom i s pjesnikinjom, i ponavlja se kao prvi put, vedro i hrabro, s pouzdanjem i oprezom, kojem podtekst daju drugi i druge (J. Sever, I. Slamnig, A. Žagar…) Kad se sve uozbilji i postane opasno, opasno poznato, kad je život način uporabe, ono što smo jednom pročitali i preveli, što nas veže kao omča tradicije i rečenoga, napisanog, započinje poezija onoga što bi moglo biti sve. Što bi to moglo biti – ono što preživljava u kondicionalu ili prošloj budućnosti? Ono što će preživjeti opasnim pisanjem i čitanjem: mojim, tvojim, našim. Tu treba stati i početi, iznova, ispočetka!


Dorta Jagić: Veće Od Kuće

Veće od kuće

Nagrađivana pjesnikinja u ovoj knjizi lirskih eseja i introspektivnih putopisa (objavljivanih u časopisima ili čitanih na 3. programu Hrvatskoga radija), na poetski i introspektivan način opisuje mjesta koja je posjetila ili neko vrijeme u njima boravila, vezana uz pjesničke susrete ili rezidencije. Autoričini poetski uvidi dotiču se ne samo mjesta koja je posjetila, već i brojnih osoba, predmeta, pojava žive i nežive prirode koje je preplela mnogostrukim i osebujnim asocijacijama. Bogat i atmosferičan pjesničko-esejistički jezik, preporuka je za čitatelje koji preferiraju poetski diskurs.

Objavljeno  | Autor/ica: 

Čitaj i ovo:

/
GKR bira

Čovjek. digitalno izdanje: 10 naslova za samoobranu od digitalne hiperaktivnosti

/
GKR bira

Kroz proljeće sa 5 sjajnih zelenih naslova

/
GKR bira

13 sretnih naslova o avanturi putovanja

/
GKR bira

16 pobjedničkih naslova Dublin Literary Award na policama Gradske knjižnice Rijeka: knjige za sladokusce