Osjećaj budućnosti: 20 svježih naslova mladih hrvatskih autora

Ante Zlatko Stolica: Blizina svega

Blizina svega zbirka je kratkih zapisa koji žanrovski variraju od kratke priče, pjesme i pjesme u prozi do crtice i anegdote. Naslovna sintagma prepisana je iz jednog oglasa za prodaju stana, a nastavlja se na niz blizina: škola, vrtić, autobus, zvjezdarnica, mir. Uokvirena oglasnom formom i navedenim nizom te ubačena u naslov knjige, blizina svega postaje blizina običnog i jednostavnog (škola, autobus), ali i onostranog i neuhvatljivog (zvjezdarnica, mir). Osim što funkcionira kao realna prostorna odrednica, blizina svega je istovremeno prostorno neostvariva – nemoguće je biti blizu svemu, kao što je nemoguće biti daleko od svega.

Borna Vujčić: Nužno zlo

U izmišljenoj zagrebačkoj gimnaziji razredi se natječu za nagradni izlet. S privlačnim ciljem pred očima tinejdžeri ulaze u borbu prije svega sa samima sobom, proživljavajući sve probleme "koje nosi odrastanje, socijalizacija, izgradnja identiteta i imeprativ prihvaćenosti među vršnjacima". Debitantski roman mladog autora može se čitati i u alegorijskom ključu.

Darko Šeparović: Pristanište

Pripovjedač je promatrač koji bilježi svoja zapažanja i u životu sudjeluje u kontemplativnom ritmu. Stoga ovaj roman lirskog tona teče kao što se i zabilježeni događaji nižu, bez hektike i forsiranja. Na pristanište preko puta pripovjedačeve kuće brodovi pristaju i isplovljavaju, ljudi dolaze i odlaze, dok on, opčinjen toplim kvalitetama drveta, strpljivo radi svoj mirni posao...

Denis Špičić: Lijepo o mrtvima, ružno o ljubavi

Zbirka priča o tjelesnosti, izgubljenom vremenu, svakodnevnim demonima, o ljubavi i smrti, melankolijama i životnim radostima, nježnostima i grubostima. Autor bolno slatkim slikama prikazuje okrutnu zbilju u kojoj živimo. Ovo je prva autorova samostalna knjiga.

Dinko Mihovilović: Doručak

Vođena nejasnom nelagodom koju vuče iz djetinjstva obilježenog odrastanjem u domu za nezbrinutu djecu, Mia priželjkuje obitelj i emocionalnu sigurnost urednog građanskog života. Međutim, željeni mir, osjećaj pripadanja i harmonija obiteljskih odnosa dolaze u pitanje jer je njezin najstariji sin ćudljivo dijete neprilagođena ponašanja. Gomilaju se problemi, no institucionalno rješenje postaje svojevrsna emocionalna prijetnja. Hoće li se ponoviti naslijeđeni obrazac obiteljske drame?

Dino Pešut: Tatin sin

Na vijest da mu se otac teško razbolio, mladić, koji unatoč svom fakultetskom obrazovanju za život zarađuje kao recepcionar u hotelu, gotovo i ne reagira. S ocem, naime, nije uspio izgraditi prisniji odnos jer nikad nije ispunio njegova očekivanja. Uslijed takvih okolnosti bit će prisiljen razgovarati s ocem, a to ne želi jer to znači da će se morati suočiti s vlastitim identitetom, samosažaljenjem, očajanjem, nezadovoljstvom. Slika koja se otvara odražava životno stanje generacije mladih rođenih 1990-ih, iznimno senzibilnih i obrazovanih, kojima društvo uporno ne pruža priliku.

Ena Katarina Haler: Nadohvat

Romaneskni prvijenac ove suvremene hrvatske autorice obiteljska je priča smještena u turbulentno doba Drugog svjetskog rata. Kazivana retrospetivno, započinje u sadašnje doba, kada dvije sestre, Katarina i Julijana, nakon mnogo godina dolaze u rodnu Baniju vidjeti zemlju koja im je oduzeta s dolaskom komunističke vlasti. Ovaj susret s prošlošću poslužit će Katarini kao okidač da se vrati u 1942. godinu, svoje ratno djetinjstvo i tragična zbivanja kojima je svjedočila te ispriča svoju osobnu i obiteljsku priču koja se "selila" od Banije preko Zagreba do Slavonije. Ispričana kronološki, priča se doima kao osobni dnevnik kroz koji se provlači ljubav u nekoliko smjerova – prema sestri i obitelji, prema neprežaljenom Petru i voljenoj Baniji.

Goran Čolakhodžić: Pred gradom su kosci

Kod Čolakhodžića se priroda, mjestimice izazvana do katastrofičnih razmjera, uglavnom nalazi u ofanzivi, više ili manje očekivanoj rekonkvisti. Vrijeme odnosi prevagu nad prostorom, procesi dugog trajanja nad sinkronijskim vremenom. Neimenovani se, ‘slobodni’ prostori natječu s onima kontaminiranim imenom, kolonizirajućom ljudskom nominacijom.

Jerko Mihaljević: Putar i parizer

Junaci romana pripadaju generaciji rođenoj 90-ih godina 20. stoljeća, koja odrasta u doba interneta, navodno u "svijetu boljih mogućnosti". Domba, Ronko, Crni i Tomi na putu su prema zrelosti, a njihovo prijateljstvo iz dana djetinjstva stalno je na kušnji jer ništa više nije isto, ni oni, ni njihovi odnosi. To će se najbolje vidjeti u trenutku kad odluče poći zajedno na more kao što su to običavali nekada.

Kristina Gavran: Gitara od palisandra

Roman je fokusiran na pet ženskih sudbina koje se u završnici romana dodiruju i isprepliću, kako na narativnoj, tako i na simboličnoj razini. Podijelivši roman na tri veća dijela koja obuhvaćaju dramatične situacije u životu pet žena (Glissando, Pizzicato, Vibrato), autorica provodi lajt-motiv gitare koja se začinje u sjemenki drveta, nastaje iz smreke i palisandrovine, prelazi iz ruke u ruku formirajući ljudske sudbine i stvarajući glazbu koja se nalazi i u samoj potki romana. Suptilno štivo koje u sebi sjedinjuje stvarnosne, bajkovite i simbolične elemente, a dinamična radnja i osebujni likovi mogu privući i širu čitateljsku publiku.

Lara Mitraković: Dva puta za jug

Prvi dojam koji ostaje nakon čitanja stihova zbirke Dva puta za jug jest 'očuđenje', i to ne jedno, nego mnoštvo 'očuđujućih' slika, svježih i nepotrošenih, koje nam otvara poezija Lare Mitraković. Tijekom jedne pjesme izmijeni se nekoliko jakih slika i još preostaje pjesničke snage da se iznenadi poantom. Subjekt ovih pjesama duboko je poetičan i teško je zamislivo, osim u nekim izrazitije narativnim pjesmama, da bi Lara mogla pisati nešto drugo: u ovom trenutku ona je čistokrvna pjesnikinja koja je otvorila bogatu i punu kutiju svojih metafora. Njezina poezija s nevjerojatnom mladenačkom lakoćom pregazi granicu živog i mrtvog, granicu sebe i drugih, pa tako osim što se obraća mrtvima koje oživljava, ona sebe poistovjećuje s nekom od pojava ili sa živim bićima u prirodi, najčešće stablom.

Luiza Bouharaoua: Jesmo li to bili mi

Zbirka je ovo kratkih priča o problemima odrastanja i muško-ženskih odnosa u kontekstu hrvatskog poraća. Kao pripadnica generacije 1990-ih, autorica kroz likove svojih vršnjaka zbori o vremenu u kojem problemi seksualne emancipacije i svakodnevice mladih, sputanih naslijeđenim predrasudama i traumama te snovima o budućnosti, postaju akutno izraženi. Splitsko okruženje podrazumijeva breme dalmatinske tradicije koja zadire u povijest obiteljskih odnosa u čijoj su pozadini potraga za ljubavlju i prihvaćanjem. Stil odiše atmosferom južnjačke putenosti i melankolije.

Marija Dejanović: Etika kruha i konja

"Etika kruha i konja" Marije Dejanović već nas naslovom prve pjesme (Ugasiti hrast) uranja u začudan i snažno dojmljiv vlastiti svijet/tekst iz kojeg na kraju izronimo kroz posljednju strofu rukopisa („Neće se više ni jedan moj sin / okušati u stvaranju svijeta“) koju možemo shvatiti dijelom i kao ironičan metapoetički iskaz. Na tom tragu, ovaj rukopis može se pročitati kao u potpunosti uspio pokušaj stvaranja vlastitog referencijalnog sustava u kojem pojedine ključne riječi dobivaju značenje jedna u odnosu na druge u kontekstu cjeline.

Mirko Božić: Trajekt u šumi

Osjećaj nepripadanja vlastitom tijelu koje je pod utjecajem bolesti – možda bismo tako mogli skupiti rasuti teret o kojem Božić piše u ovoj knjizi. Prolazeći vlastitu dijagnozu jedne vrste epilepsije, gradeći zbirku terminologijom bolesti, ali govoreći uvijek emotivno, iz vlastite nemoći naspram tog stanja, on iskapa slikovite pjesme iz sterilnog okoliša. Propitujući sebe koji se mijenja, kao i važnost moždanih valova u odnosu na ono što čini našu osobnost, naš duh, razmatra proporcije i mogućnosti čovjeka. Što učiniti s tijelom ako je ono najednom izdajnik svega što jesmo? Postajemo li tada njegovi taoci i možemo li se spasiti, smijemo li to pomisliti? Božić propituje te granice, vlastitu lucidnost, ali i ljubav. Iako je naizgled ovo knjiga o borbi koja je unaprijed izgubljena, ona je i knjiga o traženju ljubavi i u pozadini ovih stihova titra jednako kao i bjelina. Ljubav nam ne mora odgovoriti, ali Božić postavlja bitnu premisu: važno ju je tražiti, čak i u danima kad je teško nositi sve ono što mi sami jesmo.

Monika Herceg: Početne koordinate

Za ovu debitantsku zbirku pjesama autorica je 2018. godine dobila nagradu Goran za mlade pjesnike. Polazeći od vlastitih iskustava iz djetinjstva, porodice i zavičaja, autorica govori i o općim iskustvima kao što su izbjeglištvo, rat i posebice smrt. Smrt je za nju dio stalnih kružnih životnih procesa, u skladu s cikličkom koncepcijom koju si je odredila. "Sitne smrti" životinjica, kao što su zmije, ptice ili zečevi, tako simboliziraju svijet kao krhko i potrošivo, istovremeno nježno i okrutno mjesto. Primjerice: "kad je gromovnik presložio nebo / prvi grom udario je u našu štalu / a drugi u mladu katu // zakopali su je do glave / u vrt kraj gredica luka / i čekali dva dana / da joj proklijaju ruke / iz mokre crnice".

Ružica Aščić: Košnice

Dramska trilogija Košnice nagrađivane spisateljice Ružice Aščić u središte svake drame smješta jednu obitelj s njenim ključnim problemima. Protagonisti bi od života željeli nešto više od pasivnog prepuštanja okolnostima, ali se njihova nastojanja suočavaju s pritiskom okoline koja im želje gura u prostor nepoželjnog. Uslijed okolnosti likovi postaju bezvoljni pa i preslabi da promijene svoju nezavidnu situaciju. Atmosfera praznine i beznađa, ostvarena naoko ispraznim dijalozima, snažno izbija iz teksta i omata čitatelja kao paučina. U dramama se primjećuje obrnuta gradacija nemoći i malaksalosti, počevši od prve u kojoj je želja jasna, ali neprekidno udara u zid, preko druge u kojoj želje više nema te se osjeća nemogućnost ostvarivanja bliskosti do treće u kojoj vlada opća zabrana i ljubavi i čovječnosti. Ružica Aščić sigurnom rukom stvara antonionijevsku atmosferu pustinje gdje je teško naći orijentir, a kamoli oazu.

Sven Popović: Uvjerljivo drugi

Protagonist romana neimenovani je predstavnik generacije koja se i na pragu tridesetih nije u mogućnosti osamostaliti i napustiti roditeljski dom. Aktivno piše i kad mu se pruži prilika honorarno radi, a ljubavni i društveni život odvijaju se po gotovo jednakim obrascima kao u tinejdžerskim godinama. Dani i noći prolaze u izlascima s društvom i djevojkama, razgovoru o knjigama i glazbi koja ih zaokuplja. Unatoč tjeskobi uzrokovanoj pitanjem što će biti sutra, glavni lik s osmijehom i vjerom u vlastite mogućnosti korača u novi dan.

Tomislav Augustinčić: Ipak, zora

Od 47 pristiglih rukopisa, onaj Tomislava Augustinčića pod nazivom ‘Ipak Zora’ osvojio je nagradu ‘Goran za mlade pjesnike’. Komentar Branislava Oblučara: ” „Ovdje neće biti čuda, samo pozoran rad“ – ponovivši u dvjema pjesmama ovu tvrdnju, Tomislav Augustinčić u svojem pobjedničkom rukopisu Ipak, zora kao da upućuje na proces koji je doveo do teksta koji čitamo. Doista, jedna od ključnih osobina ovoga rukopisa i jest metodičnost koja je evidentno rezultat promišljenog pjesničkog rada, ali i istančanog senzibiliteta. Vidljivo je to i na razini kompozicije knjige i na razini lirskoga stila odnosno teme. Augustinčić je rukopisu pristupio kao cjelini čiji je kontinuitet naglašen izostavljanjem naslova pojedinačnih pjesama koje se katkad izravno dovezuju jedne na druge, djelujući poput ulomaka i varijacija jednoga tematskoga polja. I ovaj pjesnik tako daje svoj prilog tendenciji koja je česta naročito u mlađoj poeziji: ustrojiti knjigu kao koncept, a ne kao zbirku manje-više autonomnih pjesama. Augustinčićev je koncept pritom i stilski i tematski intrigantan, pa i misaono ambiciozan – čita se gotovo kao daleki odjek ili suvremena transformacija danas nam dalekog „pojmovnog pjesništva“ 1960-ih, i to prije svega u smislu ozbiljnosti pristupa, zahtjeva za intelektualnom strogošću poezije te gradnjom elastičnih sprega između konkretnog motiva i apstraktnih refleksija.”

Valent Pavlić: Prepreke, Prečaci

Druga autorova zbirka priča donosi 75 kratkih priča, gotovo crtica koje u jednom dahu, sažeto i koncentrirano govore o intrigantnim situacijama, ključnim momentima, trenucima zaustavljenima u vremenu, kratkim prisjećanjima, muško-ženskim odnosima, doživljaja od rođenja (prva priča Sudbina svijeta, u kojoj jedan par bacanjem novčića odlučuje hoće li se dijete roditi ili ne) pa sve do smrti (zadnja priča Posljednja, koja govori o stogodišnjaku koji ne želi proslaviti svoj rođendan, ali ga okolina naprosto prisiljava na to). Ove priče sačinjavaju zgusnut prikaz ljudskih težnji te često njihovo iznevjeravanje, promašivanje ili odustajanje. Knjiga je popraćena crtežima ilustratora Mladena Udovičića.

Vid Barić: Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče

Teško je danas u našim novinama pronaći autora koji naoko trivijalnim temama i običnim sugovornicima pristupa s toliko neskrivenog, istinskog interesa kao Vid Barić. Zbog toga sve njegove reportaže imaju auru autentičnosti i punoće. U svakoj od njih on kroji mali svijet prebirući po štofovima draperije stvarnosti s fascinantnim uzorcima, razmotane posvuda oko nas. Pripovjedačko je umijeće izrazito važno za takve dokumentarno-literarne teportaže. Vid Barić razvio je dinamičan stil kratkih rezova, odsječenih scena u koje ubacuje lucidna opažanja, bez previše elaboracija ili vlastitih komentara. S njime, puni straha i znatiželje, zalazimo u ilegalno otvorene noćne klubove, iščuđavamo se bordelu sa silikonskim lutkama, ili šetamo pustim noćnim ulicama Zagreba, Hrelićem i Britancem. Niz ovdje objavljenih reportažnih priča posvećen je posljedicama potresa i epidemije koronavirusa, što knjigu čini jedinstvenim, živim i neposrednim svjedočanstvom nevolja koje su nas snašle godine 2020. i čije...