Bacač kamena

Prvih mjesec dana u ovom lučkom gradu, u koji je prebjegao bez previše planiranja i iz nužde, proveo je na kauču u Davidovom dnevnom boravku. David se ovdje oženio, digao kredit i kupio stan uz jamstvo roditelja svoje supruge koju je upoznao prilikom studija. Kako je stan bio dvosoban i nedovoljno prostran trudio se da bude što neprimjetniji, da što manje ometa začetak onoga što bi trebao biti zajednički život mladog para. Ono malo stvari što je ponio sa sobom stalo je u putnički kofer koji nikada nije raspakirao, u njemu je držao i čistu i prljavu odjeću i nakon što bi se presvukao vraćao bi ga na mjesto koje je za njega predodredio. Bilo je to iza kauča na kojem je spavao.

Rad Filipa Rutića nastao kao dio Književne rezidencije Kamov u listopadu 2023. godine. Program rezidencije podržalo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. 

S kauča je svako jutro skidao posteljinu, uredno je slagao na pravilne kvadrate i vraćao u ormar kao da time daje naznaku da će uskoro otići. Nije mu dugo trebalo da prigrli taj ritual kao nešto stalno i stabilno, što mu je tada svakako trebalo. Budio se ranije od prijatelja i njegove zaručnice i svako sljedeće jutro postajao je bolji u načinu na koji je pazio da stari, škripavi federi kauča proizvode što manje buke prilikom njegova sklapanja. Iz ruksaka bi izvadio četkicu za zube i bos se, po hladnim pločicama hodnika, šuljao do kupaonice gdje bi oprao zube i umio se. Nuždu nikada nije obavljao dok su njih dvoje još spavali. Trudio se koliko je mogao da održava jutarnju tišinu iako je njemu više od svega godila buka. Posebno se koncentrirao na slabašan mlaz vode iz slavine kako se razbija o keramiku umivaonika i zvuk četkice koja se troši o njegove zube i desni samo da utiša glasove koji su mu grebali bubnjiće. Tada se još navikavao na njih iako nije mogao biti siguran jesu li oduvijek bili tu i je li tek sada počeo obraćati na njih pozornost, uspješno si prevodeći ono što su oni mrmljali još odavno. Zato je što je prije mogao izlazio iz stana, pazivši da ne zalupi vratima, odlazio u grad koji se budio i bučio i iako nije znao kamo točno ide bio je mirniji. Sve mu je bilo nepoznato i nekako iskrivljeno – ljudi su ovdje drukčije govorili i hodali, zvukovi koje je proizvodio grad bili su specifični i bili su nešto na što nije navikao.

Šetao je tržnicom koja je za vedrih dana bila puna boja i mirisa i slušao je ljude kako se cijenkaju za svježe voće i povrće s prodavačicama i prodavačima koje su već dobro poznavali, obraćali im se imenom. U jednoj ruci vrećica s ribom kupljenom u obližnoj ribarnici, a druga ruka slobodna i prstima testira kvalitetu naranča, jabuka, luka, kupusa, krumpira, paprika crvenih i žutih i svega što bi se našlo pred njome. Sve to s visine, nestrpljivo i grakčući promatraju i galebovi, oni čekaju da se tržnica počne prazniti i da se potuku za ostatke koji nemarom ili nespretnošću završavaju na podu ili ih vodeni mlazovi potjeraju prema kanalizacijskim otvorima. Godilo mu je prisustvovati tom uhodanom mikrokozmosu u kojem je mogao biti samo promatrač, bez straha da će ga netko prepoznati ili pokušati zapodjenuti razgovor. Ponekad bi nešto i kupio, uglavnom voćku koju bi mogao pojesti u hodu dok odlazi s tržnice i penje se uzbrdo jer bilo je ili to ili baciti se u more i preplivati do iduće kopnene mase. Vozio bi se i javnim prijevozom bez da prije provjeri kamo će ga određeni bus odvesti pa bi se onda snalazio pješačeći natrag do centra grada ili, ako bi bilo dovoljno kasno, do Davidova stana. Davidova supruga, Marina, rekla mu je da je ovo dobar grad za strance i prolaznike jer užasno se teško izgubiti. U svakom trenu kada pomisliš da ne znaš gdje se nalaziš potrebno se samo propeti na prste i pogledom pronaći more i odmah ćeš znati u kojem smjeru moraš krenuti. Njezin mu se savjet pokazao točnim u više navrata.

Jedan od tih slučajeva posebno mu se urezao u pamćenje, bio je ponedjeljak ili utorak i iznenada se vrijeme naglo promijenilo, sunce koje se doimalo suvereno i neometano na vedrom nebu odjednom je zamijenila gusta naslaga tamnosivih oblaka. Kiša se prvo spustila u sitnim kapima, nešto sličnije susnježici ili ranojutarnjoj magli nego pravoj kiši, a onda je krenuo i pljusak i divljački je počeo puhati vjetar. Fran se nalazio među neboderima na brdu i pogledom je zbilja potražio more za koje se više nije mogao zakleti da se nalazi tamo gdje je mislio jer se stopilo sa sivilom neba. Tenisice su mu ubrzo promočile i gacao je u vlastitim lokvama zatvorenim u brušenoj koži tamnosmeđe boje dok se brzim hodom spuštao nizbrdo. Znao je da su promočile zbog brazdi na džonovima koje su s vremenom nastale od hodanja po oštrom terenu i po tom pitanju više ništa nije mogao učiniti. Preskačući lokve i bujice vode koje su se slijevale niz tamni asfalt pitao se gdje će ih staviti sušiti jednom kad se domogne stana u kojem je prekoračio gostoprimstvo. Od tamo odakle je došao druge obuće sa sobom nije ni ponio. Morat će ih staviti pod radijator u dnevom boravku ili u hodniku, u svakom slučaju na vidljivo mjesto, i time komprimirati svoje pokušaje da ostane neprimjetan. Spuštao se nizbrdo, ulicama uskim i ispresjecanim drugim ulicama koje još nije naučio razlikovati jedne od drugih i tražio je pogledom bilo što otprije mu poznato, neku točku od koje će mu orijentacija biti olakšana.

šljop šljop šljop stisni prste uvuci ih dublje u samo stopalo smrznut će se i otpasti od hladnoće ako se brzo ne skloniš na toplo mjesto toplo mjesto ja znam jedno dobro a znaš ga i ti ajde

pusti ga na miru prestao je s tim jel tako prestao si i to ovaj puta zauvijek

Vidio je ispred sebe kišobran koji se pod naletom vjetra izokrenuo i u potpunosti izugbio funkciju, takav kakav je sada bio mogao je biti korišten kao vjedro za skupljanje kiše koju im je svima vjetar nosio u lice. Muškarac se nije htio predati i pokušao je vratiti kišobran u njegovu početnu formu, no svi su njegovi pokušaji bili neuspješni i izgledali su smiješno. On se barem sjetio ponijeti kišobran, pomislio je Fran i neobično se razveselio kada je vidio tog istog muškarca kako rezignirano baca kišobran u kantu za smeće i nastavlja hodati nizbrdo kao da se ništa nije ni dogodilo, kao da kiša niti nije počela padati. Spuštanje je za tijelo lakše nego penjanje, događa se nekako automatizirano, tijelo bi se na dnu našlo i bez otpora koje pružaju noge i koje tijelo drže uspravnim. S usponom je drukčije, on zahtjeva snagu volje i opetovanu odluku o neodustajanju, prilikom penjanja cilj je jasniji, tijelo je u kooridanciji s onime što oči vide. Fran je svu energiju i koncentraciju poremećenu vremenskim uvjetima usmjerio na bazičnu potrebu ostajanja na nogama. Zato mu je trebalo toliko da shvati kako se već neko vrijeme nalazi na poznatome mjestu. Sada je i tlo po kojem je hodao bilo ravno i s ove točke više nikako nije mogao vidjeti more.

Stajao je ispred katedrale čija su ulazna vrata bila zatvorena pa je zaklon potražio u nadsvođenom prolazu kroz toranj koji se na katedralu naslanjao. Naslonio je mokra leđa na hladan zid i neko vrijeme samo stajao na miru, gledajući u drugu stranu zida koji se penjao u pravilan luk i koji nije bio ništa topliji i na kojemu se nalazila spomen ploča koja je u svega par redaka nudila koncizan povijesni pregled ovog lokaliteta. Godine 1627., 1725., 1633. i 1993., navedene tako nekronološki stršale su među redovima izrezbarenih informacija. Osim njega, na trgu oko katedrale nije bilo nikoga, sve te godine i sada nema nikoga osim njega koji ovdje vjerojatno niti ne bi trebao biti, kojeg su do ovog trenutka i ovog mjesta dovele odluke i postupci koje bi danas nazvao greškama.

U zaklonu koji je odabrao nalete vjetra i dalje je osjećao, bili su takvi da bi mogli razbiti kosti, no kiši se uspješno sakrio. Kako se prestao kretati odjednom mu je postalo hladno i primjetio je da drhti i rukama po džepovima traži suho mjesto. Vršci prstiju bili su razdražljivi od hladnoće i vlažnosti i bili su pretjerano osjetljivi na svaki podražaj na koji bi naišli – na upaljač, ključeve, kovanice, na gnjecavi komadić papira. Bilo je prerano da krene prema stanu jer Marina je još bila kod kuće i svakako je htio izbjeći da je sretne prije nego što ona ode na posao. Zato je odlučio ostati nepomičan, stajati na mjestu i iznova čitati rečenice sa spomen ploče i promatrati izrezbareni tlocrt katedrale specifičnog obilika, zamišljajući njen interijer. Moguće je da ga nije morao zamišljati već ga se samo prisjetiti jer postojala je velika šansa da mu ga je u nekom trenu, na ekranu mobitela, pokazivao mlađi brat koji je bio opsjednut sakralnim građevinama. Sjetio se priče o svecu čije je ime katedrala nosila i kako je, nakon osude i mučenja, bio bačen u kotao vrelog ulja da bude skuhan živ, kotao iz kojeg ga je spasio anđeo. Nije se sjećao načina na koji je to spašavanje bilo opisano, ako uopće i jest. Ovako promrzlom vrelo ulje gotovo da mu je zazvučalo privlačno, natjeralo ga na misli o vrućoj kupki koju bi si mogao prirediti ako bude siguran da će u stanu biti sam barem sat vremena. Možda, da vrata katedrale nisam našao zaključana, možda bih mu se i pomolio, pomislio je, tom mladiću kojeg je anđeo spasio iz kotla vrelog ulja i koji je kasnije proglašen svetim. Možda bi tada to i imalo smisla.