Kronopraktika

Nakon što u bijegu od školskih nasilnika završi na krovu škole, gdje ga dočeka uzemirujuć susret s domarom kojeg zovu Zalizak, maturant Roman Hren obre se natrag u prvom razredu gimanzije. Vremena za čuđenje baš i nema, budući da mu se valja iznova nositi s užasima srednje škole a istodobno i pokušati otkriti što mu se ustvari dogodilo i kako da se vrati u svoj “stari” život. Da bi testirao može li utjecati na događaje iz prošlosti, Roman u ovom poglavlju pokušava iz prve ruke dobiti odgovor na jednu od najvećih misterija svog gimnazijskog života: što se na školskom izletu na Mrežnici odigralo između Norme Weiss, buduće popularne Youtuberice i glazbenice, i lošeg dečka iz najbogatije obitelji u gradu, Vanje Milasa?

I priroda i društvo silno su se trudili da Normin i Milasov razgovor ne dobaci do mojih ušiju. Insekti su zujali i pištali, žabe kreketale, odnekud je navalio i vjetar pa je sve šuštalo; s druge strane ceste treštala je muzika, izletnici su galamili, a iz daljine je dopirala i dernjava s našeg izleta.

Šćućuren iza jedne mrežničke vrbe, naprezao sam uši kao nikad u životu.

Pričao je uglavnom Milas: spominjao je letenje avionom, otoke i klubove na otocima, plivanje i nekakvu epidemiju zbog koje mu je prošle godine ljetovanje umalo propalo. Norma je bacala kamenčiće niz vodu. Stajali su u plićaku, na velikom oblom kamenju po kojem je taj potez poznat.

Sve je vuklo na obični flert. Međutim, tek nešto kasnije Milas će biti sav krvav, a Norma mokra od glave do pete. Takvi će osvanuti na “našoj livadi” i neće htjeti ni zucnuti o onome što se dogodilo.

Dići će se neviđen metež. Profesori će uspaničeno trčati, telefonirati, i prepirati se ispod glasa. Naravno, baš zato što će se truditi da ništa ne dođe do nas, glasine će ekspresno nabujati. Slupali su motorni čamac. Neki klinci iz obližnjeg sela spopali su Normu, a Milas ju je uzeo u obranu. Braća Pirići napali su Milasa iz zasjede, a Norma je u bijegu skočila u rijeku. Svi će željno iščekivati službenu verziju, ali nje nikad neće ni biti.

Trećaši koji uređuju školski list Ponos grada na svom će blogu objaviti članak o tome kako škola štiti učenike iz bogatih obitelji i zataškava njihove ispade. Napisat će da je tekst trebao izaći u novome broju Ponosa, ali da je ravnatelj osobno naredio da ga se izbaci. Nedugo potom tekst će nestati i s Interneta, a za njim i kompletan blog: u priopćenju na društvenim mrežama pisat će je da je bilo potrebno “osuvremeniti pristup digitalnoj prezentaciji Škole” (“da bismo našu Gimnaziju, koja je duhom uvijek išla u korak s vremenom, mogli predstavljati u skladu s izazovima ovoga doba”). Ostat će samo skrinšotovi i teorije zavjere.

Ako su Milas i Norma ikome ispričali što se stvarno dogodilo, taj se ozbiljno potrudio da tajna ostane na sigurnome. Kao da su skopili zavjet šutnje.

Zato je izlet bio prava prilika da isprobam mogu li, sa znanjem koje imam o prošlosti, zaista promijeniti nešto. Ili sam barem prethodne noći isplanirao da će to tako biti: u praksi je slabije išlo.

Milas je i dalje drvio. Venecija, Korčula, Split, nekakvi prehrambeni ili kozmetički brendovi, panorama od 360°, stric i bratići, neki domar…

Domar!?

I dalje u čučećem stavu, zaobišao sam vrbu. Morao sam se držati za korijen grane da se ne bih otkotrljao niz padinu koja vodi do rijeke; grmlje me je i dalje zaklanjalo, ali sam napola visio.

“Onda dobro!” začuo sam Normu. Vidio sam polovicu njezine glave kako se okreće i kreće natrag. Milas se derao za njom da stane.

Skupio sam se što sam više mogao. Normine noge klisnule su mimo mene, a za njima i Milasove.

Zakočili su. Noge su im se na trenutak ispreplele; zatim se prolomio krik.

Izvirio sam iz šipražja. Krik je bio Milasov: držao se za glavu. Zajapurena, Norma je stajala leđima uz stablo; u ruci sam joj ugledao ključ.

“Ovo ti nije trebalo!” izustio je Milas, i krenuo prema Normi. Niz lice mu je curio mlaz krvi.

Tako se dogodilo?

Potrčala je, ali on joj je prepriječio put: bio je iznenađujuće brz. Norma je zaokrenula prema rijeci; Milas se na trenutak opet primio za glavu, koja je i dalje krvarila, a onda je jurnuo za njom.

Ako se umiješam, ne da ću dobiti batine, nego ću se na njih pretplatiti. Ali...ovo izgleda gadno, šta ako...

Već su se naganjali po vodi kad se prolomilo:

Tirituriruriru! Tirituriririru!

Poskočio sam kao oparen; jedva sam zadržao ravnotežu.

Zvonio sam i vibrirao tako da se čulo valjda do mora. U panici sam jedva napipao mobitel koji je u mom džepu divljao kao nikad prije.

Prekasno sam shvatio da stojim na otvorenome - i da me i Milas i Norma zabezeknuto gledaju.

***

Dovraga!

Činilo mi se da cijelu vječnost stojimo tako, licem u lice. Nisam se uspijevao pomjeriti.

Šta sad, šta sad, uradi nešto —

Paničario sam u mjestu. U jednom trenutku samo sam sklopio oči.

Tad mi je zazujalo u ušima.

Tijelo mi je zadrhtalo cijelom dužinom: listovi, ruke, ramena, guzovi, čak i sljepoočnice. Čak i raskvašeno tlo pod mojim nogama stalo je vibrirati. Nisam morao otvoriti oči da bih znao da se vibracije šire: na grmlje, na stabla, na vodu, na kraju i na samo nebo.

Milas je nešto vikao, ali nije dobacivalo do mene. Vibracije su me okruživale kao zaštitna pregrada.

Onda me izbacilo iz ležišta.

Znate ono kad tonete u san, pa vas odjednom nešto strese i razbudi? Bilo je slično, samo puno jače. Dublje.

Nešto me izbacilo i -

Otvorio sam oči taman na vrijeme da iz grmlja vidim komad Normine glave kako se okreće i žuri natrag. Sluh mi se vratio baš dok je Milas razvlačio njezino ime.

Ponovo!?

Milas je jauknuo: još jednom me je iznenadila visina njegova glasa. Zaronio sam natrag u grmlje.

“Ovo ti nije trebalo!”

Jesam li zapeo u vremenskoj petlji? Ili u čistilištu?

Ne učinim li nešto konkretno, pomislio sam, možda ću biti osuđen da zauvijek ostanem tu i proživljavam prve dane škole. A to je ipak bila najgora varijanta.

Na sve četiri sam se progurao kroz šipražje i, baš kako je Milas prepriječio Normi put, iz sve snage sam se bacio u njegove noge. Bio sam manji i lakši, no iznenađenje je bilo na mojoj strani.

Ako poginem, valjda neće biti zadugo.

Milas je zamahnuo je da se uhvati za Normu, ali je ona odskočila: ljosnuo je i otkotrljao se niz padinu kao bure.I ja sam se zakotrljao za njim no uspio sam zakočiti.

Valjda mu je barem mobitel okej.

Dok smo ustajali vidio sam kako Milas poseže u džep.

“Bježi!” viknuo sam, već u trku.

Na usponu sam zacijelo postavio osobni rekord. Klisnuo sam preko pješačke staze, ceste i dalje kroz “džunglu”, dok su me radoznali izletnici ispraćali pogledima i ponekim dobacivanjem; krajičkom oka vidio sam da Norma prati u stopu. Nisam usporio sve dok opet nismo izbili na čistinu.

Hladan znoj slijevao mi se niz slabine: morao sam se presaviti da dođem do daha. I Norma je glasno disala, premda se činilo da je u boljoj formi nego ja. Milasu nije bilo traga.

Bili smo optrčali polukrug i ponovo stigli nadomak “naše” livade.

Nisam mogao ni zamisliti da će se sve tako filmski izdogađati. Sram, panika i trunčice ponosa hrvali su se u meni i gurali se da izbiju na površinu.

“Mislim da ovuda možemo natrag”, rekao sam.

Naravno, imao sam deset tisuća pitanja, no nije mi se čekalo da vidim hoće li bijesni Milas u nekom trenutku iskočiti iz šipražja. Tim više ako zaista ima veze sa Zaliskom.

“Čekaj”, rekla je.

Osvrnuo sam se. Dočekale su me Normine oči.

“Čekaj”, ponovila je. I moje su noge stale. Osjetio sam laganu obamrlost: odjednom se više nisam mogao natjerati da požurim.

Kao sa Zaliskom! Jučer...u prošlom životu.

“Kako…” zaustio sam.

“Dečko”, prekinula me Norma. “Koji si ti đavo!?”