Zrcalo ne laže

Snježana Radetić boravila je u Rijeci u sklopu programa Književna rezidencija Kamov u Rijeci od 15. 10. do 31.10. 2024. Program se odvija uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Stubište kao da se sužava. Zidovi me pritežu. Iz stanova uz koje prolazim ne dopiru nikakvi mirisi. Niti zvukovi. Na prvom katu stomatološka ordinacija, turistička kategorizacija, pločica s prezimenom Hrga. Drugi kat; stanovi bez imena, pretvoreni u turističke apartmane. Čujem jedino sebe, disanje i koračanje. Pred stan broj jedanaest stižem zadihana. Oslonim se rukom na dovratak. Hladan je i klizav. Noge mi drhte. Dajem si vremena da se priberem pa pozvonim. S druge strane najprije spori koraci, a onda se špijunka otvori.

- Ča bite? – napukli glas zagušen je teškim vratima.

Oko me i dalje promatra. Osmjehnem se kao da ću time dobiti prolaz.

- Teta Maruška, Ivana je. Čule smo se jučer telefonom. 

Brave redom škljocaju, jedna, druga, treća. Vrata mi otvara ispijena žena u bar dva broja većoj odjeći. Manja je nego u mom sjećanju. Zapahne me miris naftalina i dinstanog luka. Izmakne se s vrata i propusti me u poznat, dugi hodnik. Sjećam se da na kraju zavija udesno i završava u kuhinji. Upitno pogledam tetu Marušku.

- Samo ravno, ča se ne domisliš? – kimne bradom u smjeru kuhinje i potapša me po lopatici.

Krenem kroz hodnik koji iz mene hitro izvlači slike. Dunja i ja igramo skrivača. Kotrljamo špekule. Lovimo zrake kroz prorez gustih zavjesa u dnevnom boravku. U kutu pored kauča susreću se moj medo i njen zec. To nas urnebesno nasmijava. Lupamo vratima pa se mama i teta Maruška iz kuhinje ljute na nas. U tišini uz vrata pletemo si pletenice dok ih prisluškujemo. Njih dvije bi satima tako zajedno sjeckale, kuhale i brbljale. Mama bi teti Maruški jednom tjedno donosila sira i jaja od naše susjede. Za Dunju i mene nije bilo većeg slavlja. Uvijek sam iznova listala njene slikovnice, a ona bi držala glavu u mome krilu. Kad bi se Dean i Darko vratili iz škole, mama i ja bismo odlazile. Svakako prije nego čika Milan dođe s posla. Njega sam u to vrijeme poznavala samo s fotografije iz hodnika. On i teta Maruška kad su bili mladi, glava uz glavu, crno-bijela, bez osmijeha. Mračni, debeli brkovi i zalizana kosa. Fotografija je još tu, s još nekima u boji. Zastanem i bolje ih pogledam. Moja Dunja, širokog osmijeha, u zagrljaju svoga nasmijanog supruga. Osjetim peckanje u očima pa brzo ulazim u kuhinju. 

- Teta Maruška, kako se još možete ovako visoko uspinjati? Ja sam se danas jedva popela. 

Pitam tek da otvorim razgovor nečim banalnim. 

- A, hćeri moja, ne hodin ti ja vanka već treto leto. Nevesta mi donese kruha i mleka va šetemane, a moj Darko jedanput na mesec velu špežu. Eko, kuhan sama, ma su mi noge bolne i slabe.  

Gledam je, oči su joj bistre i plave, iste kao Dunjine, ali obrubljene vlažnim, crvenim rubovima kapaka. Usne reska crta na koščatom licu. Koža prozirna na zglobovima. Kosa se prorijedila. Plete je u pletenicu i veže punđu na potiljku. Maruška je nekad bila jako lijepa, s tim očima i divljom, crnom kosom koju je jedva krotila ukosnicama. 

- Kako ste, teta Maruška? Nismo se dugo vidjele. Otkad... 

Grlo mi se zatvori. Trepćem da rastjeram sve što navire. Ovaj stan je sve vratio. 

- Eh, ja. Ti si me pozabila. 
- Ma nisam. Samo... bilo je jako teško.

U tom trenutku zvučalo bi glupo sve što bih rekla. Odlučim, neću se ispričavati. Sjedam na stolicu na kojoj bi sjedila moja majka da je sad ovdje.

- Teta Maruška, mama je uvijek žalila što smo odselile. Govorila je da vas je to udaljilo. Molila me da vas obiđem i donesem vam ovo. 

Iz torbe vadim upakiranu kutiju. Ne znam što je unutra. 

- Htjela je da to imate. 

Maruška kimne glavom, pogleda kutiju na stolu, pomiluje ju drhtavim prstima i vrati ruku u krilo. Shvatim da neću saznati što je to majka namijenila svojoj prijateljici iz mladosti. Koliko sam glupa što nisam provjerila što nosim. 

- Kakova je moja Luciana bila pred kraj? – pita me kao da je to važnije.

- Teško. Nije više ništa jela, jedva bi nešto pila. Uglavnom je šutjela. 

- A ča bi čovek imel za reć na kraju? Život se povede mesto nas.

Ne čudi me rezignacija u njenom glasu. Čemu se starost uopće ima nadati? Živiš sve dok se krećeš i radoznalo propituješ. Zarobljenoj navrh 87 stepenica, prepuštenoj televizoru i sjetnim pogledima s balkona, što ti drugo preostaje nego jasnoća. Bez nade.

Maruška ustane od stola pa preda me stavi čašu vode. 

- Si za kafe? 

- Ne bih, hvala. Moram brzo dalje. – izgovaram u dahu. 

I vratim se, po tko zna koji put, posljednjem razgovoru s Dunjom. Prošlo je toliko godina, a sve je još tako živo. Sjedile smo na terasi „Kvarnerića“. Bablje ljeto zaplitalo se dugim sjenama u nas. Dunja je brisala suze. 

- Zamisli, rekla mi je da se nemam kamo vratiti! Rođena majka! Uopće nije čula što sam joj govorila. 

- Možda se boji čika Milana? – nastojala sam ublažiti izdaju koja ju je proganjala. 

- A možda je samo osvetoljubiva. Što bi meni bilo bolje nego njoj?!

Ruke su joj drhtale. Imala sam potrebu zaštititi je pa sam inzistirala da preseli k meni.

- Daj, zajebi odjeću – rekla sam joj – moraš ga napustiti odmah! Kod mene imaš neophodno, za početak!

Ali Dunja je bila svojeglava. Očeličila je odrastajući uz čika Milana. I htjela dokazati da je otpornija od Maruške.

Osjetim bol među lopaticama i shvatim da sam se zgrbila kao da u prsima namještam ležaj. 

Duboko udahnem.

- Mora da ste usamljeni kad već tako dugo ne izlazite?

- Nisan, sinko. Već puno let san sama va oven veliken stanu.

- Što je s Deanom i Darkom? Imate li unuke? – pitam, iako znam.

Preko njena lica preleti sjena. A onda joj se otkine smiješak a pogled pobjegne u stranu.

- Pokle smo pokopali Dunju, Dean je šal ća. Još je Milan bil živ. Ne znamo kade je, anke bratu se ne javlja. Darko i žena nisu mogli imet dece. A ti, hćeri? 

- Ja sam život dala svojim pacijentima, teta Maruška.  

Nastojim da glas podrži moju izjavu.  

Dok smo bile djevojčice, zavidjela sam Dunji što ima tatu i dva brata. Mama i ja živjele smo same u garsonijeri. Tatu nisam poznavala. Činilo mi se jako uzbudljivim rasti u velikoj obitelji, kao Dunja. Nisam to nikad izgovorila ni njoj, niti svojoj mami, da je ne povrijedim. Tek kasnije, kad smo bile tinejdžerice, Dunja mi je pričala o prijateljici iz razreda s kojom je rješavala zadatke jer nikad nije bila dobra u matematici. Dok su one tako jedno popodne vježbale u dnevnoj sobi, prijateljičin tata je ušao, prišao mami i poljubio je. Dunja je bila sasvim smetena jer to u svome domu nikada nije vidjela. Zato se tako naglo odlučila za Nikolu, bio je nježan. Znala mi je reći: „Znaš, imam osjećaj da me prvi put netko stvarno vidi.“ 

Iako smo planirale zajedno i studirati, Dunja se udala odmah po završetku srednje škole. Navodno je čika Milan bio protiv toga da se dalje školuje. A do kraja moga studija više je nije bilo. To kako se Nikola mijenjao u tih nekoliko godina, nije se moglo pratiti. Govorila mi je da se iz Oluje vratio drugi čovjek i da njoj o tome ne želi pričati. Pri svakom našem susretu, a bivali su sve rjeđi, jasno sam vidjela kako se sve više rasplinjava. Nije se mogla vratiti roditeljima. Nije htjela k meni. Izabrala je izdržati. 

- Eh... – uzdahne Maruška – toliko dece, a nijenega vnuka. I tvoja mat je partila a da ni videla vnuka. 

- Treba hrabrosti da se u ovaj svijet donesu djeca – kažem i pritom vidim Dunju kojoj majka zatvara vrata pred nosom.

- Ma kakova hrabrost! Deca se rode i zrastu. Niki se od života ne spasi.

Maruška je bila stroga majka. Sjećam se kako je Dunja često pogledavala na sat kad bismo bile u gradu. Išle smo u istu gimnaziju pa smo se družile na svim odmorima. Prije nastave nalazile smo se u WC-u, zbog šminkanja. Povukla bi olovkom crtu unutar oka, a onda to pomno brisala prije povratka kući. Kad smo jednom na odmoru onako našminkane naletjele na Deana, napravio joj je scenu nasred korza. Dugo je strepila da će je izdati mami, ali nije to učinio. 

Sve ove godine mučim se pitanjem jesam li trebala više. Ne samo slušati, nešto doista učiniti. Tada u „Kvarneriću“ možda ustati od stola, iščupati je iz uvjerenja da mora izdržati. Silom je odvući od Nikole. Gledam tetu Marušku i pitam se muči li i nju isti teret. Ne usudim se spomenuti njeno ime, ali Maruška me zateče.

- Eh, i moja Dunja bi sad imela pedeset i dva leta. Za petnajst dan bi joj bil rođendan. Najteže mi je aš joj ne moren na grob poć. – kaže i pritom ne otare ni najmanju suzu. 

Ova žena je od čelika! Sjedi ovdje navrh svijeta, izolirana. Napuštena. I najteže joj je što ne može na grob! Što god mislimo o sebi to prekraja sliku našeg svijeta. Je li doista toliko otupjela kroz bol ili nikad nije ni mogla osjećati dalje od sebe?

- Grob je samo mjesto u koje spremamo tijelo. Nije naša Dunja tamo, teta Maruška.
- A nego kade bi bila? – britko mi predbaci kao da sam upravo izrekla nešto bogohulno.

- S nama je, uvijek. Sve dok mislimo na nju, ona je tu. Kad sam ulazila k vama, vratilo mi se, do detalja, sjećanje na naše djetinjstvo. 

- A za ča ti, sinko, nikad posle nisi došla? 

Znala sam da će na red doći ovo pitanje. Ne mogu joj govoriti o svojoj ljutnji. Na Dunju jer me nije poslušala, na nju jer nije kćer prihvatila kad je trebalo, na čika Milana kojem je bila sramota da se kći vrati kući, na dečke jer su mogli, samo da su htjeli, spasiti sestru. Ali nitko nije vidio njenu agoniju. Niti je ozbiljno shvaćao. A Dunja nikada nije pitala dvaput.

- A eto. Posao me okupira po cijele dane. Vrijeme ide. Starimo, a da to i ne primijetimo. Nego, mogu li u vaš WC prije nego odem?
- A da ča. Znaš kade je.

Izađem u hodnik i tek sad vidim da je ogledalo uz ulazna vrata pokriveno tamnim platnom. Uđem u kupaonicu. Miris mokraće i vlage udari me na vratima. Sve je isto kao nekad, samo oronulo i zapušteno. Ogledala iznad lavaboa nema. Zjape prazne tiple koje su ga nekad držale. Naslonim se na zid i plitko dišem. Na rubu povraćanja. Nemir je prevelik. Moram mu dati vremena. Nisam se nikad uspjela osloboditi krivnje. Moja mama nije podržavala moj stav o Dunji. Smatrala je da se ne treba miješati u tuđe obitelji. Nije na meni da i nakon dva i po desetljeća čačkam po tom pljesnivom tanjuru.

Odlučna otići, uđem u kuhinju i zateknem tetu Marušku kako gužva ukrasni papir nad zatvorenom kutijom. Na stol je već rasporedila dva tanjura. 

- I? Je li vas razveselio poklon? – radoznala sam.

- Ma, zrcalo ko smo va mladosti ukrale. Vavek je govorila da nan je prneslo nesreću. I da zrcalo ne laže.

Zatekla me. Zašto bi joj mama poslala ogledalo koje nosi nesreću? Uvijek sam mislila da joj Maruška nedostaje.

- Ala, za obed je gulaš od kumpira. Iman i za tebe – kaže a da me ni ne gleda.

- Ne mogu, teta, zaista žurim na posao. 

Pritom joj ne kažem da sam tri mjeseca premišljala hoću li uopće doći. I namjerno odabrala vrijeme usred dana da se mogu izvući na posao. Maruška me pogleda pozorno kao da provjerava točnost mojih riječi. A onda mi priđe i uzme mi ruku u svoje suhe dlanove. Jedva se suzdržim da ne povučem ruku.

- Hćeri, kad te sad gledan, ko da vidin svoju Dunju. Ča je se mogla da se ni zaplela z onen niškoristi. Moj Milan umrl je od žalosti za njun. 

Osjetim navalu bijesa u ušima. Izvučem ruku iz njena stiska i ipak odlučim:

- Teta Maruška, zašto je niste primili kad vam je došla na vrata? Pa htjela ga je ostaviti!

Zajecam. Suze krenu nekontrolirano. Gleda me kao da očekuje navalu riječi. A onda se uspravi i nagne unazad. 

- Ča sad te suze! – gotovo se obrecne. – Ča je nisi poznala?!

Zabaci glavu i podigne obrvu. Suhih očiju i sasvim mirna lica gleda u mene.

- Nikad ona ne bi Nikolu abandonala. Kako ni ja mojga Milana. 

Sunovratim se niz stepenice. Ridajući. Što dalje od razjapljenih vrata.