Knjige petkom: "Mlijeko i med", "Diskretni šarm diplomacije", "Snježni leopard"...

Svijet je sanduk s blagom. (S. Tesson)

Pregled pročitanih naslova započinjemo cijenjenom njemačkom književnicom koju danas smatraju modernim klasikom. Žena na stupu srama autorice Brigitte Reinman i prevoditelja Dalibora Jolera pacifistički je manifest. Naoko jednostavna, progovara o čovjeku, njegovim ljubavima, mržnjama i emocionalnim stanjima do kojih dovodi neimaština i rat. 

Ljubavna priča Njemice i Ukrajinca Alekseja, koja se događa uslijed Drugoga svjetskog rata, sentimentalna je i bajkovita i pravi je kontrast ratu, ubijanju i neimaštini koji je okružuju. Likovi su crno-bijeli baš u svrhu naglašavanja tog kontrasta. Vremenske prilike prate tijek radnje, koji je „školski“: uvod, početak, vrhunac, rasplet. 

Iako je autorica preživjela teško ratno vrijeme i teške međuljudske odnose, koji su tada prije svega ovisili o krvnim zrncima, nije je napustio optimizam i vjera u čovjeka, a njezine su pacifističke poruke toliko simpatične i tople da ne mogu ne izmamiti osmijeh na lice.

Već nekoliko tjedana u našim su razgovorima prisutni francuski autori i teme. Danas su nas zanimale francuske mame. 

Francuzi misle da djeca nisu centar svemira - od ove je pretpostavke krenula znatiželjna novinarka Pamela Druckerman i napisala Zašto francuska djeca ne bacaju hranu : američka majka otkriva mudrost francuskog roditeljstva (prijevod Ana Katana). Ovo je biografski osvrt autorice koja je postala majka u Parizu i promatrala kako Francuzi uspijevaju odgojiti djecu koja su spremna čekati i biti strpljiva kada im primjerice majke piju kavu s prijateljicama.

Znate li kako ćete svojem djetetu najprije uništiti život? Naviknite ga da uvijek dobije sve što želi.

Autorica pruža uvid u francuski stil roditeljstva putem brojnih primjera iz vlastitog života. U Francuskoj djeca ne moraju pojesti svu hranu s tanjura, ali moraju sve probati. Francuskinje smatraju da majčinstvo nije glavna ni jedina uloga u njihovom životu i ne plaše se neugodnih situacija kao što su dječji tantrumi. Knjiga je zabavna, poučna i zanimljiva, prije svega djeluje autentično jer je autorica sve sama proživjela.

Francuska prepoznatljiva strast za životom, ljepotom življenja, ljubavlju, uživanje u tjelesnim zadovoljstvima - sve to i puno više od toga proživio je i napisao vrhunski pjesnik i bonvivan Charles Baudelaire u svom klasiku Cvjetovi zla.

Svi poznajemo upravo ovaj naslov, s obzirom da se radi o srednjoškolskoj lektiri, no zanimljiva je pozadina iza same zbirke, te usporedba s današnjim vremenom. Također, čitanje istog teksta drugačije ovisno o fazi života u kojoj se nalazimo, jer čitanje ovisi o čitatelju samom. Stoga, iako ste već čitali Baudelaira, prelistajte ponovno Cvjetove zla i osjetite o čemu piše umjetnik koji za svoga života nikada nije dobio priznanje koje zaslužuje.

Baudelaire je rođen u Parizu 1821., a život mu je protekao u sukobu s majkom i očuhom, u uživanju u društvu alkohola, hašiša, opijuma i “lakih” žena. Putovanje u Indiju u potrazi za spasom nije donijelo željeni rezultat, te nakon povratka nastavlja s razvratnim životom koji mu donosi i neizlječivu spolnu bolest. Zanimljiva je činjenica da je Baudelaire prije 1845. godine imao malo drugačiju viziju zbirke pjesama Cvjetovi zla, naime htio je sakupljene pjesme objaviti pod nazivom Lezbijke kako bi time šokirao publiku. Interesantna je i ta provokativnost koja je razlog da su neke njegove pjesme bile zabranjene.

No, vratimo se na neospornu kvalitetu i svevremensku ljepotu stiha uz jedan citat:

Zbilja često za me lik opsjene ima,
Žeđ me za visinom u jaruge baca,
Ali Glas me tješi: »Ostaj vjeran snima,
Sni ludih su ljepši nego sni mudraca!

Baudelaire (prijevod Ante Jurević)

Rupi Kaur autorica je koju nazivaju glasom generacije, mlada žena koja se ne ispričava svijetu za svoju ženskost, za prirodnost, već obgrljuje ono iskreno i istinsko bivanje te potiče žene na osnaživanje, beskompromisnosti i neispričavanje. Sram, tako čest u ženskoj prirodi, samopredbacivanje i pretjerani perfekcionizam, oblikovanje sebe prema drugome - sve to su pojmovi koji se povijesno povezuju sa ženstvenošću, a od kojih nam je prijeko potreban odmak. 

Mlada snažna žena ne ispričava se muškarcu što joj je promakla dlaka na tijelu, dapače, ona je zadovoljna u vlastitoj koži i nema se potrebu oblikovati prema njegovoj percepciji ljepote. Ona ne želi biti drugačija i bolja od ostalih djevojaka da bi se njemu svidjela, ona brani svoje sestrinstvo i ne dopušta percepciju da je bolja ako nije kao (druge) žene. Ona potiče žene da vrednuju kvalitete karaktera, a ne bogomdane vanjske ljepote, čak i u svakodnevnoj verbalizaciji. Upravo takve mlade djevojke želimo odgajati i sebe preodgajati.

Tematski se osim feminizma dotiče i zlostavljanja, ali i ljubavi, patnje, prijateljstva. Pisana jednostavnim, minimalističkim stilom, upravo kao i i njezine ilustracije koje prate tekst, ali s profinjenom elegancijom i snažnim, moćnim porukama koje odjekuju u nama dugo nakon čitanja. Interesantna je i činjenica da je ova Kanadska autorica porijeklom iz Indije, a uz književnost bavi se i umjetnošću te fotografijom. Njezina se poezija naziva “instagram poezijom”, vrlo je popularna među mladima, a prva zbirka pjesama Mlijeko i med rasprodana je u preko 10 000 primjeraka, no tek nakon što je sama autorica dospjela pod povećalo javnosti nakon provokativnog niza fotografija menstrualne krvi. Šokiranje javnosti i prikazivanje ili opisivanje onog skrivenog i intimnog ono je što svakako privlači pozornost još od 19. stoljeća i Baudelairea, pa sve do danas.

Baudelaire je u ovoj korelaciji s Kaur poput kontrasta, stilski, idejno i sadržajno, no posjeduju sličnosti u samoj otvorenosti, kulturološki promatrano kao fenomen koji zahtijeva određenu promjenu, pomiče granice dosadašnjeg uvriježenog mišljenja i stava o čemu se u javnosti smije ili ne govoriti i pisati.

Možda nisi bio moja prva ljubav
ali bio si ljubav
zbog koje su sve druge postale
nevažne.

Rupi Kaur (prijevod Ira Martinović)

Zašto i zato svega djelo je nagrađivanog katalonskog autora Quima Monzóa. To je zbirka kratkih priča koje se bave ljudskim svakodnevnicama, odnosima i vezama na satiričan i ironičan način.

Priče su kratke, oštre, provokativne i nepredvidive, a humor, kojeg svakako ne nedostaje, proizlazi iz nedoumica i nesporazuma likova zarobljenih u obrascima svakodnevnog života. Poneke priče uključuju fantastične elemente i daju drugačije završetke dobro poznatih bajki. Likovi su obični ljudi, često bezimeni, koji ne mogu kontrolirati situacije u kojima se nađu ili ih svojim ponašanjem samo pogoršaju do točke apsurda. Njihovi se životi sastoje od niza događaja koji im izmiču kontroli i potiču na promišljanje o (be)smislu svakodnevnice i ljudskih odnosa. Ispreplićući crni humor, pa čak i tragediju autor progovara o društvenim normama i kaotičnosti ljudskih života.

Kratko, apsurdno, bizarno i neobično… beketovski.

I sljedeći je naslov drugačiji, poseban. Most između znanosti i književnosti: Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića.

Brevijar je službena crkvena knjiga u kojoj se nalaze sustavno poredani molitveni tekstovi i čitanja za sve dane u godini i sate u danu. Mediteranski brevijar, velikog hrvatskog i bosanskohercegovačkog pisca Predraga Matvejevića, gust je tekst koji zahtjeva svu čitateljevu pažnju te izmiče stilskim i žanrovskim definicijama. Knjiga je to koja je istovremeno i leksikon i enciklopedija i roman i esej i znanstveni tekst i poezija i umjetnost i povijest… U njoj nema čega nema, tih dvjestotinjak stranica otkriva nam čudesan mozaik pojmova, a svaki od njih opisan je s erudicijom, enciklopedijskom preciznošću, ali i lirskom toplinom. 

Glavni lik i tema su Mediteran i njegova baština, jedinstveni po tome što povezuju brojne kulture i civilizacije. Strukturom je podijeljena u tri dijela - Brevijar, Karte i Glosar. U njima je autor popisao i opisao sve što čini Mediteran: gradovi, potonuli brodovi, pinije, galebovi, solane, lukobrani, vjetrovi, valovi, sidra, svjetionici, groblja, otoci, jezici, masline, čak i psovke. Brevijar je pisao na Cresu, u samoći, nakon tri putovanja po Mediteranu - prvi put je putovao sam i opisivao ono što je vidio, drugi put putovao je po starim kartama i vedutama, a treći put čitajući glosare, rječnike, stare dnevnike i putopise.

U književnom svijetu uspješnost neke knjige mjeri se brojem prodanih primjeraka, a kulturna važnost i doseg brojem jezika na koji je prevedena. Prema dostupnim podacima, Mediteranski brevijar preveden je na 24 jezika te doživio desetine izdanja, što ga čini najuspješnijom hrvatskom knjigom. Čitajte ili slušajte Mediteranski brevijar, a ako treba dodatnog nagovora, evo dijela njegove magije:

,,...Na svakom vidnijem mjestu, od prizora do prizora, od jednog događaja do drugoga, počinje tako priča o moru i obali, otocima i samoći, tijelu i tamnici, o valovima i vjetrovima, rijekama i njihovim ušćima, o nama samima:

rituali odlaska i povratka, palimpsesti izlazaka i zalazaka, sunčevih i mjesečevih, emfaza i parodija svakodnevice i povijesti, kretanje u krugu i naši pokušaji da napokon iziđemo iz kruga koji nas stišće ili ograničava…”.

Sljedeća knjiga nas vodi iza kulisa života u diplomaciji, o kojem najveći dio nas zna vrlo malo ili ništa. Što se uistinu događa na prijemima, večerama u veleposlanstvima, kako se ponašaju i nastupaju predstavnici velikih sila i što su teme neformalnih razgovora – o svemu tome možemo doznati u knjizi Dore Kinert Bučan.

Diskretni šarm diplomacije zbirka je 35 kratkih memoarsko-putopisnih priča autorice koja je u Egiptu boravila kao supruga hrvatskog veleposlanika, od 1993. do 1998. godine. Dora Kinert Bučan u Kairo je došla živjeti nekoliko godina u posve drukčijem podneblju, drukčijoj kulturi, posve drukčijem društvu i posve novoj društvenoj ulozi. Pisala je o osobnom iskustvu čudesnog i ni s čim usporedivog Kaira i Egipta. Pokušala je proniknuti iza scenografije tog svijeta i u njemu pronaći sebe.

Za kraj našeg ovotjednog putovanja, vadimo još jedan književni biser u kojem se isprepliće priča o iznimnoj pustolovini s nevjerojatnim razmišljanjima o pogubnim posljedicama ljudskog djelovanja na životinjsko carstvo.

Pustolov Sylvain Tesson napisao je putopisnu knjigu Snježni leopard (u prijevodu Dubravke Celebrini) posvećenu “Majci malog leoparda”. Je li pritom mislio na ovu našu jedinu, prelijepu planetu Zemlju ili je izrazio nadu da će snježni leopard ipak preživjeti za razliku od dosadašnjih 60 posto divljih životinjskih vrsta zatrtih od strane čovjeka, ostaje na nama da zaključimo. 

Tesson, Vincent Munier (čuveni fotograf), Marie Amiguet (snimateljica) i taoist Leo odlaze na Tibet zimi, u veljači, kada se snježni leopard razmnožava, a to je u surovim uvjetima na 5100 m visine i na -35 stupnjeva Celzijusa, bez jamstva da će se leopard uopće pojaviti.

Snježni leopard nije viđen (prije nego toj ekipi uspije) zadnjih 6 godina. Smatran je izumrlim jer su ga i druge ekspedicije bezuspješno tražile.

Da! Upornost ove posebne četvorke se isplatila nakon poniznog, budnog cjelodnevnog promatranja u šutnji i tišini. Ne samo da su vidjeli leoparda, nego se, promatrajući i druge životinje, njihova srca i duše zauvijek mijenjaju. Knjiga nas uči da životinje nisu samo dobro prilagođene okolišu i divno dizajnirane te instinktivne, već su i mudre. Rado se pokazuju, ali i skrivaju od čovjeka.

Za Sergeja A. Jesenjina se zbog njegovog cjelovitog divljenja i ljubavi prema životinjama govorilo da je “harfa Božja”. Što reći onda za suvremenog čovjeka koji ubija maternicu Zemlje? 

Pročitajmo i mijenjamo se.