Knjige petkom: Zimski dnevnik, Fraške, Peachez, jedna romansa, Jezikova juha...

Posljednjega dana ovoga mjeseca travnja navršit će se točno dvije godine otkad nas je napustio veliki njujorški pisac Paul Auster. Povodom te male i tužne obljetnice pročitali smo njegov Zimski dnevnik (Winter Journal, 2012) u izvrsnom prijevodu Mirne Čubranić. „Travanj je najokrutniji mjesec“ tvrdio je T. S. u „Pustoj zemlji“ svojoj znamenitoj poemi, navodimo to jer Auster je zaista pisac kojega volimo.

Mnogi pisci odlučuju se za formu dnevnika kako bi iskušali svoj stil, podastrli nam intimne svoje događaje, podijelili s nama unutrašnja razmišljanja bez da sve te stvari uobliče u nekakvu fabulu. Najčešće to čine tako što baziraju vođenje dnevnika po danima i „otvaraju nam dušu“. 

Auster pak to čini tako što polazi prvenstveno od vlastite tjelesnosti. Svojevrstan je to inventar ožiljaka, promjena na tijelu, uzrokovanih bolestima, nesrećama, starenjem. Pisac je zašao u zimu svog života kako kaže, treći je siječnja, izvrstan datum za početi, nakon proslave, nakon otriježnjenja (drugi siječnja prolazi uglavnom u tom duhu mamurnosti), on sjeda za stol i počinjem nam ukazivati na ožiljke. Jer kakav bi to bio život koji nije ožiljcima obogaćen. Čitamo o tom kako je od najranijih sjećanja zadobivao iste, svaki nosi neku priču, u djetinjstvu su to padovi, tučnjave, tipični nestašluci dječji, kasnije prometna nesreća, ugrušak u nozi, problemi s očima.

Auster je, snagom svog talenta, sve te tjelesnosti povezao u male priče, svojstvene svakom proživljenom životu, tako da čitatelj nailazi na brojna podudaranja, poistovjećivanja. On sve to piše svojem prošlom ja, obraćajući mu se, zato je forma drugog lica jednine prigodna. Iznimno čitateljsko iskustvo koje poziva na vlastitu retrospektivu života, na reminiscencije tako drage svakom istinskom melankoliku.

Novi roman nizozemskog autora  Ilje Leonarda Pfeiffera s naslovom Peachez, jedna romansa uzeli smo u ruke čim se pojavio jer su nas oduševili njegovi prethodni romani La Superba i Grand hotel Europa.

Pfeifer obično piše autofikciju, no u ovom romanu glavni lik i pripovjedač nije on, već neimenovani šezdesetogodišnji profesor klasičnih jezika, gdje ipak  možemo pronaći barem malo samog autora koji je i sam klasični filolog što se jasno može iščitati iz njegova pisanja. Profesor nam piše iz zatvora u Buenos Airesu  i pripovijeda svoju priču o tome kako je tamo završio. On je pompozan, uronjen u Ovidija, Homera i  i antiku, a o stvarnom životu ne zna gotovo ništa.

Ne snalazi se u međuljudskim odnosima, a suvremeni svijet pomalo mu je kriptičan i zastrašujuć. Nikad nije bio oženjen ili imao ozbiljnu vezu, nema djece ni obitelji, njegov rad mu je cijeli život i time je savršeno zadovoljan. I plovio bi on tako tim mirnim morem do kraja života da jednog dana nije dobio zalutali mail od mlade djevojke koja se predstavlja kao Sarah. Oni se počinju dopisivati i uskoro je profesor po prvi put u životu zaljubljen. Osjeća se ponovno mlad, kao da se cijeli novi život otvorio pred njim, pun je planova za budućnost s lijepom Sarah koja živi u Las Vegasu i redovito mu šalje svoje fotografije.

Kako se ova romansa na pomolu pretvorila u robijanje saznat ćete pročitate li ovu, za razliku od autorovih prethodnih djela, tanku knjižicu, a to vam apsolutno preporučujemo jer Pfeiffer je sjajan pisac.  Roman je inspiriran stvarnim slučajem britanskog fizičara Paula Framptona koji je također  zbog internetske ljubavi završio u zatvoru u Buenos Airesu gdje je proveo otprilike tri godine. Na internetu možete pronaći priču o njemu i njegovom dopisivanju s bikini modelom Denise Milani, ova fikcionalna verzija joj je vrlo slična, ali bez obzira znate li o čemu se ovdje zapravo radi, ovaj roman u prijevodu Radovana Lučića svakako vrijedi pročitati.

Jezik je svakako jedan od najvažnijih obilježja nacionalnog identiteta, a njegovo bogatstvo očituje se i u brojnim frazemima kojima naš hrvatski jezik obiluje. Koristimo ih svakodnevno, upućujemo ih i primamo, no koliko ih razumijemo ili još bolje, koliko uopće razmišljamo o njima? Frazem nosi riječi uvijek u istom poretku, ne možemo ga prepričati, ne možemo ga drugačije izreći, samostalni su, zaokruženi i cjeloviti, neopisivi i neobjašnjivi, a opet savršeno razumljivi. Nastajali su kroz povijest kao sitne i duhovite sličice o životu i ljudima.

Ako vas zanimaju objašnjenja nekih od frazema ili vas zanima koje sve frazeme koristimo u hrvatskom jeziku, pronaći ćete ih na mrežnim stranicama Instituta za hrvatski jezik. Ako vas pak zanima izbor nekih od najpopularnijih hrvatskih frazema te kako ih slikom i riječju na svoj način tumači likovna umjetnica Petra Balekić preporuka je Jezikova juha : popularni hrvatski frazemi = Tongue soup : popular Croatian idioms, zabavan, vizualno primamljiv i zanimljiv naslov s edukativnom komponentom jer kako se sjetiti engleskog ekvivalenta za neki hrvatski frazem kad ti treba? Autorica dolazi u srijedu 6. svibnja u 18 sati u Gradsku knjižnicu Rijeka, pa je to i dodatni poticaj da na 2. katu Središnje knjižnice posegnete za ovim naslovom!

Tonko Maroević jednom je prilikom napisao "Zemlja prohodana, baština protumačena". Sažet je to opis ogromnog znanstvenog doprinosa, pasioniranog terenskog istraživača i vrhunskog intelektualca, hrvatskog povjesničara umjetnosti, arheologa i akademika Branka Fučića. Autor je i koautor brojnih djela koja možete pronaći u Gradskoj knjižnici Rijeka, a za svoj znanstveni i stručni rad na polju hrvatske povijesti umjetnosti, kulture i glagolizma dobio je brojna priznanja i nagrade. U hrvatskoj kulturnoj i umjetničkoj povijesti Branko Fučić je ostavio golem trag.

Ovog petka čitali smo njegove Fraške, duboko intimno, iskreno i otvoreno djelo u kojem Fučić piše o vlastitom životu, o ljudima i malim zaboravljenim mjestima, piše o mirilima, o prijateljima, o hvatanju pčela o čudnoj glagoljici u Loretu… 

Sve su priče u knjizi posebne i predivne, svaka različite jedna od druge, poput niske bisera svaka savršena, svaki ista a drugačija i jedinstvena. Fučić ima rijedak talent i moć da prenese svoje misli, izloži svoja razmišljanja i sličice iz vlastitog života iznimnom snagom žive riječi i rijetkom uvjerljivošću pisanog teksta. Gledao je svijet očima slikara i osjećao dušom pjesnika. Predivan naslov, preporuka od srca!

Ovaj petak on nas kratko ali slatko, do idućeg puta uživajte u suncu i dobrim knjigama!