"Cosa nostra": iscrpan strip koji vodi u korjene mafije

U ideju “Knjiga s brkovima” jako sam vjerovao negdje 2015., 2016. godine... Sam naziv “Knjige s brkovima”, sugerira nešto tvrdo, brkasto poput Magnuma ili mladog Miše Kovača. Sugerira knjige koje imaju onaj neki “vibe” koji stereotipno vežemo uz muške interese. Povijesno, dečki su malo više “fakini” pa je oko njih stoljećima više ratova, gangstera, avanturista... 

Ne pali me neka maskulina kultura, štoviše osobno ju i prezirem posebno u vidu nekih suvremenih karikatura, ali svijet avantura, krimića, trilera, akcije, skakanja na aute u jurnjavi, intriga, rizika stvarale ih žene ili muškarci, mi je zabavan. Uglavnom, sigurno postoje knjige na koje bi nalijepili brkove. 

Na tu ideju se jako zakačio Miroslav Cmuk, sjajan i neprežaljeni suradnik. Cmuk je bio knjižničar iz Varaždina. Nevjerojatno, ali nikada se nismo fizički upoznali, samo smo se dopisivali i puno puta razgovarali telefonom. Nažalost, Miroslav je bio teško bolestan, a ta nesreća od tumora je bila jača i on je i daleko prerano i preminuo. No unatoč svemu bio je nevjerojatno vrijedan, nevjerojatno posvećen, nevjerojatno angažiran. Odmah se zakačio za snagu i svježinu “knjiga s brkovima” i praktički odmah krenuo pisati savršeno skuživši duh koji se priželjkuje.

Ono što mu je zapravo jako često upadalo pod ruke bio je strip, i to upravo izdanja Fibre, našeg najznačajnijeg izdavača stripova i grafičkih romana, na čelu s Markom Šunjićem – izrazito vrijednom personom kojoj će se jednog dana, kad budemo definirali hrvatsku kulturnu eru posljednjih dvadesetak godina, sigurno morati posvetiti posebno poglavlje. Jer ovo su i Šunjićeve godine: čovjek je svojim izdavačkim radom pred nas donio najljepše, najugodnije i najkvalitetnije svjetske strip-priče, a što gotovo nitko nije očekivao u ovako malo zemlji gdje nitko od velikih izdavača to ne bi smatrao isplativim.

Mnogi stripovi u sebi imaju tu tvrdu, avanturističku notu, pa i notu nasilja izraženu kroz snažne grafičke prikaze. Na kraju krajeva, to i je njihov originalni duh iz tridesetih godina XX. stoljeća kada su počeli bujati kao novinska zabava. Cmuk je tako pisao npr. tekstove "Skalpirani" - maestralno ispreplitanje vesterna, krimića i krimićevih bliskih srodnika”, “O postapokaliptičnim groteskama iliti strip Hombre”, "Frank Cappa" Manfreda Sommera iliti kako ratna fotografija suzbija nasilje”, “Thorgal - junak kojem nije do junaštva”, "Spaghetti Brothers" Carlosa Trilla i Dominga Mandrafina: "filmska" priča o životu (auto)destruktivne obitelji Centobucchi.

Stvar je u kvalitetnim pričama, uzbudljivim pričama, interesantnim pričama. Takva je i “Cosa Nostra”.

Kao što i samo ime strip kaže “Cosa Nostra” upućuje na mafiju. Tema je, rekao bih, dosta ofucana, ali ovaj strip ima nekoliko karakteristika koje ga čine posebnim. Kreće se po zaleđu i samim počecima mafijaške organizacije u Americi. Obično se susrećemo s već oformljenim, zrelim igračima, dok smo ovdje stalno na tom razmeđu stoljeća, krajem 19. i početkom 20. stoljeća te potom pomalo idemo prema onim zlatnim dvadesetima, obilježenima prohibicijom i svim “pozitivnim” posljedicama koje je ona imala za organizirani kriminal.

Priče su stvarno “s brkovima”. Iako su prožete fikcijom sve je koncipirano izrazito dokumentaristički. Koriste se pravi podaci, prave činjenice, pravi likovi te puno izvora o organiziranom kriminalu u SAD-u u tim godinama. Na kraju cijelog izdanja nalaze se i objašnjenja i napomene jesu li pojedine priče ili likovi fiktivni ili stvarni, odnosno na kojim se izvorima temelji neka priča. Nisi ni u fikciji, ali nisi ni u potpunoj stvarnosti.

U nekim komentarima čitatelja sam pročitao kako je strip pomalo kaotičan. Slažem se, postoji neki osjećaj skokovitosti u pričama, kao da nedostaje nekoliko prizora ili dijaloga koji bi prirodnije odvrtjeli radnju. Potrebno je biti skoncentriran prilikom čitanja jer je strip jako nabijen sadržajem i želi puno toga izreći kroz izdanje koje ima 232 stranice.

Što se crteža tiče on naginje realizmu, a kada je potrebno s motivima agresivnosti. Dobro dočarava atmosferu tog vremena. Uglavnom, “Cosa Nostra” je onima koji vole mafijaške teme, a i povijest ugodno čitanje i gledanje. Treba čitati pažljivo, koncentrirano, pomalo, uživati u crtežima, proučavati slike i stvarno se utopiti u toj gruboj američkoj atmosferi koja je očito kontinuitet te zemlje. 

Normalno, i što se teme mafije tiče znamo kako je ona ekstremno tematizirana u pop-kulturi – u knjigama, filmovima, videoigrama – nema medija i formata s kojim mafija već nije došla u doticaj. Noviji strip je relativno na začelju toga pa “Cosa Nostra” popunjava tu rupu. Samo ne na čelu.