Drago Glamuzina o novom romanu "Drugi zakon termodinamike": Mislim da pisac mora pomicati perspektivu, pa sam upravo to ja napravio s ovim romanom

U toj turbulentnoj noći svatko od njih priča nam svoju osobnu priču koju nikada nikom nije ispričao jer je pretraumatična ili previše razotkrivajuća. Tulum pun alkohola i droge, ali i psihoanalitička seansa, a zatim ispovjedaonica gdje nalazimo niz nevjerojatnih, ali istovremeno i vrlo uvjerljivih intimnih ispovijedi.

Roman je objavljen nedavno, a prije nego dođe do vaših ruku autor nam je objasnio detalje iza nastanka.

Od nagrađivanog romana "Tri" objavljenog 2008. godine prisutan si u prvom redu kao urednik. Riječani te znaju i kao jednog od ključnih ljudi festivala vRIsak koji se događa u našem gradu. Godinama si član žirija vrijedne VBZ-ove nagrade.

U međuvremenu javljaš se s nekoliko sjajnih pjesničkih zbirki i taman kad smo pomislili da si odustao od proze, nakon više od desetljeća donosiš nam „Drugi zakon termodinamike“. Znam da si rad na njemu počeo davno, no jesi li sve to vrijeme slagao priču ili si jednostavno osjetio da je trenutak i na koncu ga istresao na papir?

Koncept romana razradio sam još prije sedam, osam godina, i napisao prva tri poglavlja, a onda sam sve pustio, dijelom i zbog tih stvari koje spominješ u pitanju, VBZ-ove nagrade, Vriska i uređivanja tuđih knjiga. U toj gužvi, stalno s hrpama rukopisa na stolu, nisam se uspijevao izboriti za vrijeme koje je potrebno za pisanje romana. Pa sam pisao poeziju, jer pjesmu možeš završiti u jednom sjedenju za stolom, i kad joj se za mjesec dana vratiš, u trenu si ponovo u njenom svijetu. Roman zahtijeva kontinuitet, a ja to nisam imao.

Prije dvije, tri godine sam dobio neke stipendije, s njima i više vremena, i bez problema nastavio tamo gdje sam stao. Prva verzija bila je gotova prije otprilike godinu dana, za vrijeme lockdowna, a onda sam ostavio sve to da još malo odstoji i objavio početkom ove godine.

Zoran Ferić voli ugostiti prijatelje, pa se kod njega doista svi nađemo bar nekoliko puta godišnje, ali tulum iz romana nikad se nije dogodio.

U romanu grupa pisaca u iščekivanju druženja s poznatim kolegom kreće kratiti vrijeme svojim iskrenim, počesto škakljivim ispovijestima. Koja je šansa da se situacija iz romana zaista i dogodi? Ili se negdje u nekoj formi i dogodila, ali je za to, do objave tvog romana, znao tek manji broj ljudi?

Zoran Ferić voli ugostiti prijatelje, pa se kod njega doista svi nađemo bar nekoliko puta godišnje, ali tulum iz romana nikad se nije dogodio. Cijeli taj koncept pričanja priča potpuno je izmišljen. Na tulumima kod Ferića postoji zapravo samo jedan story teller, a to je Senko Karuza. On nije samo izvrstan pisac priča, nego ima nevjerojatan talent za usmeno pripovijedanje. Beskrajno je duhovit pa u nekom trenutku uglavnom sve završi tako da on priča a mi slušamo.

Tvoji likovi, pisci, nisu nimalo nalik na pisce ispred kojih čitatelji stoje u redu čekajući na posvetu ili potpis. Što misliš kako će kolege reagirati na ovu demistifikaciju? A čitatelji?

Svako mistificiranje pisaca i njihove pozicije mi je uvijek išlo na živce. Ali nije to bio moj cilj, razgradnja mitova o piscima. Meni je bilo važno da sve što je napisano bude uvjerljivo, odnosno izgleda kao nešto što je moglo biti ispričano za jednim stolom. Likovi u mom romanu su pisci zato što mi je to dalo malo više slobode u oblikovanju njihovih priča jer se može pretpostaviti da su oni vještiji u oblikovanju tog pripovjednog materijala čak i kad je riječ o usmenom pripovijedanju.

Ali oni imaju iste probleme kao i svi drugi u ovoj zemlji. Ostavila ih je žena, prevario muž, netko ih maltretira na poslu ili su ih ogulili kreditima - te priče ispričane u mom romanu su univerzalne i jednako tako su se mogli dogoditi trgovcima, policajcima ili medicinskim sestrama.

Mislim da svaki pisac mora pomicati perspektivu, pa sam upravo to ja napravio s ovim romanom.

U romanu se nastavljaš baviti muško-ženskim odnosima, s tom razlikom što si u „Tri“ imao troje likova dok si ih sad uvrstio petnaestak i svi su ravnopravno zastupljeni, svaki sa svojim jasno definiranim osobnostima. Priličan zaokret u pristupu? I gdje se po tvom mišljenju „Drugi zakon termodinamike“ nalazi u tvom opusu?

Mislim da svaki pisac ima svoje teme, traži svoj glas, ali unutar tog svijeta on se, iz knjige u knjigu, mora kretati, pomicati perspektivu, istraživati druge aspekte, pa sam upravo to ja napravio s ovim romanom. Dok sam u Tri pratio troje protagonista u veoma dugom vremenskom razdoblju, ovdje sam smjestio četrnaest ljudi u jednu sobu na desetak sati. Trebalo je u tom skučenom prostoru i za malo vremena sve ih predstaviti, izgraditi njihove karaktere, pokazati u kakvim su odnosima. Otkriti što ih muči i kakve živote žive.

To mi je bio svojevrstan spisateljski izazov, ali nema to nikakvog smisla ako na taj način nisam uspio dotaknuti nešto u njihovim životima što će zatitrati i u čitateljima dok budu čitali roman. To je, dakle, moj svijet, to su moje teme ali ovdje sam im prišao iz potpuno drugog ugla. I utoliko je ta knjiga drugačija od svih koje sam dosad napisao, odnosno u njoj vidim i kontinuitet i diskontinuitet i baš me zanima koji je sljedeći korak.

Za razliku od „Tri“ ovdje si jasno pozicionirao društveni kontekst – teme poput nacionalnih zadrtosti, ekonomskog kolapsa, mobbinga, generalno tranzicijskih pitanja koja jasno definiraju svijet kojem trenutno svjedočimo. Čak se dio ekipe s tuluma, nakon što izađe iz svojevrsnog balona, u javnom prijevozu s drugom grupom se opako pokači oko Štulića. Rekao bih da ne može uvjerljivije?

U Tri namjerno nije bilo nikakvog konteksta, jer su likovi tog romana potpuno opsjednuti jedni drugima, toliko da ništa drugo ne primjećuju, za njih ne postoji vanjski svijet. Dakle, to izostavljanje konteksta bilo je namjerno, način na koji je roman strukturiran govori nešto o tim likovima. U ovom romanu sam želio pokazati u kakvom svijetu ti likovi žive, jer on umnogome utječe na njihova stanja i životne priče. One su prilično turobne bez obzira na to što to u njima ima i ljubavi i seksa i duhovitosti, a za to je, naravno, zaslužan i taj naš rigidan, primitivan svijet, zatrovan mržnjom. I što je najgore, mnogima se čini da u društvu u kojem živimo nema baš neke perspektive.

Mnogima se čini da u društvu u kojem živimo nema baš neke perspektive

Kao autor nemaš problem „skinuti se do kraja“, otvoriti se čitatelju, ne sreće se takva iskrenost često u domaćoj literaturi (pada mi na pamet da je slično pisao Bekim). Nastavljaš tu praksu i u novom romanu s tim sad da na tu pozornicu dovlačiš cijelu spisateljsku branšu. Čini se da je zbog toga, jedan od načina da zadržiš neka prijateljstva među piscima, taj da objasniš kako si ti sam u svakome od svojih likova. Jesi li?

Pa nije to samo izgovor da se ne bi netko naljutio , doista je tako. U gotovo svakom od tih likova ima nešto moje, detalj neke moje priče, neko moje razmišljanje, emocija, karakterna crta, što god. Ali istovremeno, nitko od njih nije ja. I sam si pisac pa znaš kako to ide.

Gradiš svoju priču i likove od različitog materijala, svog životnog iskustva, čitalačkog iskustva, iskustava svojih prijatelja, nečega što si vidio na televiziji. Meni je važno samo da ti likovi budu zaokruženi, dosljedni, da u njihovom ponašanju nema ništa kontradiktorno, ali pritom ću iskoristiti sve što mi se uklapa u njihov svijet. Čini mi se prirodno da najviše tog materijala potiče iz mog života. I nemam nikakav problem to iskoristiti u romanu, premda sam inače prilično introvertiran tip.

Ovaj novi uradak uskoro će krenuti i na put prema našim policama.