Podijeli sadržaj

  • Podijeli emailom
  • Podijeli na Facebooku
  • Podijeli na X
  • Podijeli s WhatsAppom
Autor/ica
David Čarapina
Odrađuje petogodišnji akademski rok na FFRI-u uvjeren u produženje istog zbog dobrog ponašanja. Sportski novinar koji najmanje piše o sportu. Kao ljubitelj riječke košarke od 2016. godine nalazi se na popisu ugroženih vrsta. više

Kako otpočeti pisanje o elektroničkoj glazbi? 

Pitam li prijatelja, štucat će dok mu ne objasnim kako „tuc, tuc“ nije elektronička glazba. A kada, napokon, razriješimo to, ponovo će početi štucati dok mu ne objasnim kako droga... Ma, zajebite njega. Njegova antiteza je moja djevojka koja se oduvijek uzdala u misao Kurta Vonneguta kako je glazba dokaz postojanja Boga. Ili, drugim riječima, „baš se trebam razbacati na dobru elektroniku“. Samo što ni razbacivanje tijelom i duhom više ne funkcionira; ulaskom u 21. stoljeće, elektroničke se kontrakulture pročišćavaju, uređujući se, ipak, kao jedni od osnovnih stupova kulturne, zabavljačke industrije. Ono što je prije bio otpor sustavu, sada je potpora sustava. 

I što sad? Odgovor je, ustvari, jednostavan; samo je potrebno sjesti s ljudima.

Greenlight Collective (Andreas Lenac, Fran Grenko, Ian Staraj, Andrija Mlacović i Ivan Erjavac) nije slučajno odabran; u zadnje dvije godine kolektiv se na riječkoj elektroničkojj sceni isprofilirao, kako zvukom, tako i ambijentalnim, klorofilnim dizajnom, uokvirujući i pružajući ulazak u svojevrsni (post)prirodni univerzum. Netom završenu godinu okrunili su prvim vlastitim nastupom u Pogonu kulture te osvajanjem Ambasadorove nagrade za najbolji kolektiv u Hrvatskoj. I dok priča tako ne završava, tako ni ne počinje. Ustvari, cijela priča započinje četrdesetak kilometara istočnije od Rijeke, tri godine ranije, u Delnicama, objašnjava nam jedan od osnivača Andreas Lenac nad čajem i pivom. Pored mene, gradivo ponavlja i Ivan Erjavac koji se kolektivu priključio zadnji, krajem 2022. godine. 

IMG_0857.jpg

Povijest Greenlight Collectiva svoju ishodišnu točku ima u dugogodišnjem prijateljstvu osnivača, Andreasa Lenca i Frana Grenka. Njihov interes za elektroničkom glazbom počeo se razvijati tijekom srednjoškolskih dana kada su, poslije istraživanja i upoznavanja scene, odlučili postaviti jednostavno pitanje: gdje u Gorskom kotaru postoji mjestu s elektroničkom muzikom? Retorička narav pitanja bila je ključna za njihov idući korak:

Ako nema ničega, onda ćemo mi biti nešto.”

Njihov prvi nastup kod Lokvarskog jezera danas pomalo dobiva kultne konture. Sam Andreas objašnjava kako su događaj „sklepali od svega što smo mogli naći, miksali smo s laptopom, bez profesionalne opreme, totalni budget-budget style.” Nevažno; događaj je uspio te se, iz današnje retrospektive, pokazao kao prijeloman trenutak u daljnjim promišljanjima:

Upravo tada smo se zaljubili u puštanje glazbe. Atmosfera je bila super, svi su plesali te smo shvatili kako to želimo nastaviti dalje ganjati.”

Ubrzo se putevi, naoko, razilaze. Andreas odlazi na studij u Graz, dok Fran dolazi u Rijeku gdje ubrzo počinje istraživati lokalnu scenu: „Počeo je izlaziti u Crkvu i Beertiju, pa je i mene odvukao. Tamo smo se zaljubili u kvalitetan sustav i selekciju. Kako se počeo družiti i upoznavati, a cijela scena tako funkcionira, u nekom momentu je rekao da bismo mogli organizirati nešto u Beertiji.” Cijelo je vrijeme u pozadini tinjala ideja da se osnuje “kolektiv, udruga, tijelo, brend”; samo je trebalo dočekati dan kada će si jednostavno reći:

„Ajmo napraviti kolektiv koji promovira elektroničku glazbu, iz Gorskog kotara jer smo od tamo, a ondje nedostaje toga upravo toga. Bitno je istaknuti kako u Gorskom želimo podignuti scenu, ali ne i limitirati se njome.”

"Kada smo prvi put to izgovorili bilo je zvučno i prepoznatljivo."

Za sam naziv („nije neka intelektualna priča”) inspirirao ih je Duke Dumont i Red Light Green Light: „Kada smo prvi put to izgovorili bilo je zvučno i prepoznatljivo. Odmah nam se upalila lampica za brending: uvijek ćemo imati veze sa zelenilom i biljkama te ćemo se uvijek truditi po pitanju atmosfere i uređenja.”

IMG_0052.jpg

Njihov prvi službeni nastup dogodit će se u svibnju 2022. godine u Beertiji: „Za to je zaslužan Fran jer je, dok sam studirao u Grazu, počeo dobivati gigove po Rijeci, zarađujući za prvi ozbiljan controller koji još uvijek ima u stanu. To je entry level za profesionalnu opremu. Zahvaljujući tome smo se osjećali tehnički spremnima za nastup u Beertiji jer smo imali ozbiljan kontroler s kojim smo mogli doći kod njih.”

Koliko muzike, ne i toliko para

Boraveći uvijek među raspravama kojima dominiraju narativi da uvijek treba loviti svoje snove, a onda i baviti se onime što te ispunjava, nikad nije loše pitati i spustiti se na zemlju. Na pitanje o potencijalnoj financijskoj opstojnosti, Ivan je iskren:

Ima malo pojedinaca u Hrvatskoj koji mogu živjeti od DJ-inga. Većina uspješnih elektronskih glazbenika istodobno se bavi i produkcijom, a otvaraju se i mogućnosti po pitanju dizajna zvuka i glazbe za filmove ili videoigre, kao i mixing ili mastering za druge.  Samo što je to i dalje šačica ljudi. Većina nas koji se bavi elektroničkom glazbom imaju stalan posao.”

Pitanje opreme uvijek je aktualno za izvođače elektroničke glazbe. Andreas pojednostavljuje narativ te ističe kako se može govoriti o dvjema kategorijama: „Jednostavnija i jeftinija oprema je ono što ćemo svi imati doma za kućne potrebe kada odlučimo miksati i testirati, dok za klubove i evente imamo profesionalnu opremu. Jednostavniju opremu imamo svi, dok ono što ide u klubove je uvijek rentanje i kombiniranje.” 

Ivan podcrtava kako je to realnost elektronsičke scene kada je riječ o opremi: „Kada bih odlučio kupiti profesionalnu opremu, onda bih morao dati tisuće i tisuće eura. Samo jedan novi Pioneerov player dođe 3000 eura, a trebaš minimalno dva… To se ne isplati, pogotovo ne nama.” Ipak, skaliramo li stvari, otkrivamo kako se nečija elektronska priča može pokrenuti s “jako malo para”:

„Sjećam se da sam kao student dao svoje zadnje pare kako bih kupio mali kontroler. I tako sve krene: skupiš pare, prodaš stari, kupiš malo bolji. Tijekom korone se cijena opreme naglo digla te svoje polovne playere danas mogu prodati za 15 do 30% višoj cijeni.” Erjavčevu priču potvrđuje i ona Andreasa: „Svoj prvi kontroler kupio sam s 15-16 godina te je bio korišten, polurazbijeni i koštao je 40 eura. Za usporedbu, polovni kontroler za prvi nastup u Beertiji došao nas je 800 eura.”

"Sjećam se da sam kao student dao svoje zadnje pare kako bih kupio mali kontroler. I tako sve krene: skupiš pare, prodaš stari, kupiš malo bolji."

Članovi kolektiva uvijek si posuđuju opremu, dok za one najveće evente iznajmljuju opremu. „Iako imamo svoje gramofone, playere i miksetu, ta oprema nije dovoljna za visokokvalitetni događaj na koji, primjerice, dolaze gosti iz inozemstva.”

Beertija je označila i prijelaz s teorije o Greenlightu u samu praksu. Da, zelenilo, rijeke, šume, gorja, ali što u praksi to znači za izvođače? Pa, slušajući Andreasa, kraća verzija je:

Ajmo svi kod roditelja pokrasti sve biljke.”

Duža verzija je, ipak, ozbiljnija logistička križaljka koja se kroz dvije godine postupno razvijala. Ali da, sve je krenulo s otmicom kućnih biljaka: „I ne samo od roditelja, već smo uzimali od nona, iz svih u našim obiteljima. Sve smo ih prevozili na Trsat gdje smo postupno uređivali pozornicu. Pred nastup smo još upalili dostupna klupska zelena svijetla, a imali smo i projektor u klubu za koji sam napravio jednostavnu animaciju s logotipom Greeenlighta. To je, otprilike, bio naš prvi set-up."

„Koliko god bilo urnebesno, za Pogon smo isto krali biljke, ali još više i temeljitije!”

IMG_1339.jpg

Šalu na stranu, kako je rastao, Greenlight je postupno otkrivao kako se biljke mogu iznajmljivati, a za zadnje su im nastupe biljke počeli davati i sve brojniji pratitelji. Danas više ne govorimo o automobilima punima biljkama, već o kombijima. Organizacija njihova zadnjeg nastupa u Pogonu kulture trajala je nekoliko dana samo radi razrješavanja logistike po pitanju biljaka. „Ulažemo veliki trud i odrađujemo masu logistike samo kako bi ukrasili event”, ističe Ivan. Na to Andreas dodaje kako njihova energija dolazi iz strasti za glazbom, atmosferom i organizacijom događaja: „U Pogon kulture došli smo pet sati prije kako bismo zajedno brainstormali te postavljali, razmicali, ponovo postavljali biljke… Cijeli proces uređenja prostora traje poduže prije početka svega.”

"Ulažemo veliki trud i odrađujemo masu logistike samo kako bi ukrasili event."

Trud se počeo isplaćivati od samog početka: „U Beertiji su reakcije bile izuzetno pozitivne. S obzirom na to kako smo kao kolektiv po prvi organizirali, mogu reći da smo imali dosta elaborirani set-up. Gledajući danas na sve, mogu reći da je event izgledao profesionalno. „Ivan, tada još u publici, potvrđuje Andreasove sumnje: 

„Kada samo vidiš slike, shvatiš da svjedočiš nečemu posve drugačijem od onoga što se inače zbiva u Rijeci. Zato nam je važno da i dan-danas držimo taj brend kroz svaki event, prvenstveno kroz atmosferu i uređenje. Od starta pokušavamo zapamtiti da to nije samo puštanje glazbe i selekcija, već je to i vizualno iskustvo. Želimo da na naš event ne dolaziš samo radi selekcije, već radi iskustva koje nećeš imati priliku osjetiti nigdje drugdje.”

IMG_0629.jpg

Prepoznala je to i riječka elektronička scena koja ima samo riječi hvale za kolektiv koji zna cijeniti činjenicu što se etablirao unutar malene, ali izuzetno bogate elektroničke zajednice. Sam Erjavac zna koliko je truda potrebno samo da bi se opstalo unutar nje: „Svatko se na nju može probiti uz kvalitetan rad i kvalitetnu selekciju. Međutim, želiš li dobiti pravi shot, moraš ići van, javljati se ljudima, prilaziti im na partyima, moraš biti dobar sa svima jer, u konačnici, malena smo scena. Teško je zato što istodobno moraš biti izuzetno kvalitetan, a onda i dovoljno karizmatičan te poznavati ljude kako bi mogao postojati u tom svijetu.”

"Od starta pokušavamo zapamtiti da to nije samo puštanje glazbe i selekcija, već je to i vizualno iskustvo."

Ipak, važnijima od samih riječi hvale, kolektiv smatra pozivnice koje dolaze, kako na adresu kolektiva, tako i na adrese njegovih članova: „Kontinuirani rast brenda možemo vidjeti, ne samo prema organizaciji vlastitih evenata, već i po količini poziva na druge partyje. Vidimo da postoji interes scene za našim zvukom. Sve to doprinosi ugledu, kako članova, tako i kolektiva.”

I dok je Beertija bila zeleno svjetlo za nastavak zamišljenoga, Andreas podcrtava njihov prvi nastup u Crkvi kao iduću prekretnicu u radu i etabliranju na sceni: „S obzirom na to kako smo upravo u Crkvi po prvi put doživjeli taj zvuk i atmosferu, za nas je mogućnost nastupa u Crkvi predstavljao puni krug. Upravo zbog toga smo se odlučili potruditi što je više moguće. Kako Crkva ima LED zid, napravili smo pet-šest posebnih animacija, iznajmili smo hrpu biljaka te smo se posvetili osvjetljenju koje je u Crkvi, ipak, bilo naprednije doli u Beertiji. Tada smo se odlučili i za prvu veliku investiciju u vidu prvog internacionalnog bookinga: pozvali smo izvođače iz Engleske, a u svemu nam je pomogla „Linija“. Gledajući sve zajedno, možemo govoriti o savršenoj oluji koja se pokazala kao prekretnica po pitanju ozbiljnosti događaja koje želimo raditi.”

DSC06608.jpg

Konačno, vrhunac njihova djelovanja na riječkoj sceni je vlastiti nastup u Pogonu kulture krajem prošle godine. „Pogon je uvijek rizik sam po sebi, ponajviše financijski”, ističe Ivan, ali ujedno podcrtava kako njihov zadnji nastup, u svojoj suštini, samo nastavak odabranog prirodnog i kontinuiranog rasta: „Treba uspjeti napuniti klub, napraviti dobru promociju, locirati i dovesti talent itd. Puno smo naučili na primjeru Pogona koji je, u konačnici, bio dosta veliki zalogaj. Međutim, mi smo vrlo svjesno išli zalogaj po zalogaj i nikad se nismo htjeli zaletjeti u priču za koju nemamo dovoljno iskustva.” 

Nije Mrzla elektronika, već su Vodice elektroničke!

Unatoč tome što su ime stvorili u Rijeci, Greenlight nije zaboravio na Gorski kotar. Ipak, svjesni su ograničenja o kojima treba razmišljati pri organizaciji događanja u sjevernijim krajevima:

Ako je scena u Rijeci malena, možeš samo zamisliti kolika je u Gorskom. Međutim, dogovorili smo se da jednom godišnje radimo event u Gorskom, uvijek na istoj lokaciji kod jezera. Češća organizacija je zeznuta jer, ako je pripremamo samo za Gorane, neće biti odveć posjećena. Želimo li dovući Riječane, trebamo imati, ne samo odličan PR, već riješiti problem smještajnog kapaciteta; kampirati se može samo ljeti. Jednostavno, teško je privući ljude na druge lokacije, a to će nam tek omogućiti naš dobar, kontinuirani rad.”

I dok ih to čeka u budućnosti, Greenlight aktivno radi na promociji Gorskog kroz snimanje setova. Prije godinu dana su snimili prvi set u Mrzlim Vodicama na ondašnjem jezeru: 

„Dali smo sve od sebe za taj projekt, od iznajmljivanja drona do Ivanove selekcije. To nije bio samo projekt usmjeren izdavanju seta, već pravi multimedijski projekt s ciljem promocije našeg kraja. Sam sam u OŠ Lokve istraživao njihovu zbirku o lokalnom kraju, a podatke na koje sam naišao preveo sam te umetnuo u video. Tako da to nije samo sat vremena glazbe, već je riječ o prekrasnoj selekciji koju krasi prirodna vizura te popratne zanimljivosti. To nam je daleko zanimljivije nego izbacivanje čistog audiozapisa.”

Ključna je riječ u njihovim promišljanjima – gradacija – kroz razgovor, i Andreas i Ivan, ističu postepenost u razvoju, kako brenda, tako i njihove glazbe:

„Uostalom, poslije dobro odrađenog eventa u Beertiji nismo otišli ganjati Crkvu, nego smo imali još tri eventa kako bismo se stabilizirali i etablirali.”

Tijekom tih dviju godina nije se razvijao samo brend, već i glazbena selekcija, kao i oni sami. Kao kolektiv, brzo su se oformili. Tik pred prvi nastup kolektiv se udvostručio; Andreasu i Franu pridružuju se Ian Staraj te Andrija Mlacović; Ivan Erjavac pridružit će se krajem godine. Iako im je danas „urnebesno razmišljati o pridruživanju u kolektiv”, samo širenje skriva bitan temelj Greenlighta kako pojašnjava najsvježiji član: „Sve se temelji na prijateljstvu. Ovdje ne govorim samo o dugoročnim vezama kao što imaju Fran i Andreas, već o zajedničkim interesima, glazbi i energiji koju svi dijelimo. Jer, zapravo, prije nego što sam ušao u kolektiv, družio sam se i bio dobar sa svakim od njih, izlazili smo zajedno van, svirali smo zajedno; jednostavno smo postajali prijatelji. To je prava vrijednost našeg kolektiva.”

"Sve se temelji na prijateljstvu. Ovdje ne govorim samo o dugoročnim vezama kao što imaju Fran i Andreas, već o zajedničkim interesima, glazbi i energiji koju svi dijelimo."

I dok sve to lijepo zvuči na papiru, dobro funkcionira i kada se smiksa u stvarnosti. Erjavac tako govori da ne može otići kupiti ploče, a da u procesu ne uzme i drugima nešto, u skladu s njihovim interesima. Andreas će na to nadodati kako će tijekom vožnji ili druženja preslušavati glazbu te se upirati prstom u člana koji upravo tako zvuči:

„Sami sebe inspiriramo te se usmjerujemo u različitim pravcima. Koliko smo slični, toliko smo i različiti. Tako, primjerice, imamo evente gdje će svirati članovi koji se više poklapaju, a imamo evente gdje se izmjenjujemo ovisno o onome što je potrebno u kojem periodu. A ponekad svi puštamo nešto što obično ne puštamo te ispadne super, kako za nas, tako i za publiku.”

DSC06880.jpg

Međutim, na pitanje o stilu i žanru, kolektiv se, samo naoko, zakopčava:

Definicija je dosta big no-no u mojem rječniku.”

“Ali to je onda definicija.”

“Pa sad kad tako kažeš…”

Njihova ideja nesvrstanosti ima temelja, kako u želji da se ne utope, tako i konceptualno u želji da se ne ograđuju. Erjavac će prvi istaknuti strah od nizanja klišeja u biografiji kolektiva („puno ih piše da su neobuzdani žanrom i slične poštapalice”), naznačujući u zatvaranju i otvaranja pitanja kako se njihov zvuk, ponajviše, temelji na techno, house i trans zvukovima elektroničke glazbe. Andreas u njihovoj nesvrstanosti ne vidi utoliko specifičnost Greenlighta, već mogućnost koju jedino  može ponuditi elektronička glazba:

Ovdje se glazbenicima nudi jedna specifična mogućnost koju nije moguće pronaći drugdje. Sve se temelji na sličnom ritmu i strukturi te, ako ste fan elektronike, onda ćeš uživati na eventu gdje ćeš po prvi put čuti glazbenu selekciju. U drugim je glazbenim vodama uobičajeno odlaziti na koncerte čuti određene stvari, ali kod nas ljudi ne govore kako vole house te idu slušati te i te hitove. Kod nas je slučaj da želimo poslušati određenog DJ-a te njegovu selekciju u želji da čujem nešto novo, drugačije. A ako voliš srž samog žanra, onda uvijek možeš biti siguran da će ti se svidjeti ono što čuješ.”

IMG_0352.jpg

U tom svjetlu, Ivan ističe kako je u svijetu elektronike teže ostati isti, doli se promijeniti u skladu s vječnim promjenama na sceni:

„Svi se glazbeno razvijamo. Ono što sam puštao prije godinu dana nije isto onomu što puštam danas, i to vrijedi za sve članove. Iako se sve svodi na osobne preferencije, one proizlaze iz glazbe popularne danas. Slušaš DJ-eve kako se mijenjaju, a onda u procesu i scenu. Tako se i mi mijenjamo s njima. Uvijek možeš sebe zadržati, ali puno je teže nastaviti pronalaziti novu glazbu.”

"Sve se temelji na sličnom ritmu i strukturi te, ako ste fan elektronike, onda ćeš uživati na eventu gdje ćeš po prvi put čuti glazbenu selekciju."

Ipak, kada svira Greenlight Collective, onda se, podcrtava Andreas, sve preferencije stapaju u prepoznatljivi zvuk: „Koliko god smo šaroliki, kada su svi rezidenti prisutni, zvučimo kao jedna cjelina, ljudi mogu prepoznati da je riječ o Greenlight eventu. Publika nikada neće moći primijetiti kada dolazi do promjene jer je selekcija uvijek pogođena, kao što je i atmosfera uvijek dobra.”

A sad - budućnost! Budućnost koja, ipak, vapi prvo za odgovorima i rješenjima na pitanje kako stoji riječka elektronička scena, a onda i šire. To pitanje neminovno je vezano uz problematiku publike prema Andreasu i Ivanu:

„Riječka scena se smanjuje te se to najbolje može mjeriti prema ljudima koji dolaze. Od korone se broj ljudi dosta smanjio. Kada razmišljam o partyjma prije, svaki je bio krcat. Štoviše, prije nekoliko godina je bilo puno više mjesta gdje se glazba mogla izvoditi, od Ex porta do Hartere. Preko ljeta je bila i Cesara te druga pop-up mjesta. 

Danas svega toga ima daleko manje. Prosjek godina podignuo se te više ne možeš vidjeti mlađu ekipu, već jedino one koji kontinuirano dolaze na scenu, one koje su odrasli na scenu. A nije da mladih nema vani, kao što nije slučaj da Rijeka nema kvalitetnu elektronsku glazbu. Međutim, svaki od tih punktova je manje posjećen nego bilo koji drugi lokal koji pušta drugu glazbu. Stoga, vjerujemo da je korona izuzetno utjecala na mlađu ekipu koja je u to vrijeme tek počela izlaziti početkom 2020.-ih.”

DJemistifikacija

Oduvijek se figura DJ-a držala i gledala, ili isključivo kroz tehničku prizmu, ili kroz šamansku prizmu. Niti jedan od tih polariteta toj ulozi ne čini uslugu, ali od svakoga uzima ono što mu je potreban da oživi party.

Naš je primarni zadatak čitanje atmosfere, a onda spuštanje ili dizanje iste. Moraš imati smisao za pravi trenutak, ali i znati prilagoditi glazbu publici i njihovom trenutnom osjećaju.” Ivanove riječi nadopunjuje Andreas:

„Za mene, a i ostale članove, mogu reći da DJ ne stremi prema “all eyes on you” tip performansa kao što zna biti slučaj kod bendova. Ne želim da je fokus na meni kada puštam glazbu, već na njoj. Upravo zato možeš vidjeti kako se DJ-evi oblače suptilno.”

Ipak, stil se zna promijeniti ovisno o publici:

„Uvijek ovisi o tebi kao osobi ako ćeš biti interaktivniji, ili ćeš puštati mrtav hladan. Ipak, na našim eventima već znamo veliku ljudi te se osjećamo komfornije, a onda se i lakše zajebavamo, radimo kerefeke. Ali nikada ne postajemo klaunovi ili zabavljači.

Izostanak zainteresiranih nužno koči, kako umjetnički, tako i organizacijski potencijal scene. S obzirom na to kako je scena premalena (“ovo nije Berlin”), organizatori i izvođači moraju biti stalno u komunikaciji ako ne žele da im se preklope događanja. Pored toga, uvijek je potrebno računati i na manje faktore (primjericem kiša) koji urušavaju financijske i organizacijske strukture. Ipak, Andreas govori da ih prepreke nužno motiviraju:

Cijela naša priča vezana uz atmosferu i uređenje motivirana je željom da privuče ljude da nastave istraživati elektronsku scenu i glazbu.”

Iako se ponavljamo kroz cijeli razgovor, moramo reći, jer potkraj svakog odgovora iskače: riječka elektronska scena je kvalitetna. Ljudi putuju radi tih događaja, a sami članovi priznaju kako im se više puta događalo da im stranci govore da su oduševljeni scenom:

„Šokirani su koliko je malena, a kvalitetna scena.”

411275983_366001292599888_653290292820376177_n.jpg

Sjedimo i ponavljamo si tu misao, u želji da probijemo stereotipni okvir koji priječi da slične informacije uđu u javni prostor. Unatoč radu, kolektiv je svjestan kako postoje društvena promišljanja koja usporavaju i sprječavaju daljnji razvoj scene. Ili, kako je Andreas to sročio:

„Kada nekoga prozoveš ludim, štogod kažeš, zvučat će ludo.”

To je polazna misao suprotstavljanja scene protiv stereotipa vezanih za njihovu glazbu. Iako bi željeli reći da je problem u starijim generacijama, Ivan ističe kako se ni „mlađe generacije ne žele povezivati s elektroničkom glazbom zbog glasa koji ju prati.” Sam priznaje kako stereotipi nisu neutemeljeni, ali „što tko čini na eventu je njegov/njezin odabir.” Pritom Andreas ukazuje na činjenicu kako na svim njihovim događajima, a onda i na onima koje je posjećivao, “nikada nije bilo problema.” U želji da nadžive konzervativne poglede, poentiraju poprilično jasno ono što im je činiti:

Budi svoj i ne radi sranja.”

Ili, loptu na zemlju, „budi profesionalan, ugledaj se na druge organizacije s više iskustva.” I ne samo to:

„Važno je da demistificiramo scenu, da se upoznaju ljudi iza nje, da se jednostavno dođe na evente gdje nećete naići na klošare i narkomane. Jedino tako će se ljudi moći uistinu zainteresirati, a onda i nama olakšati da u budućnosti organiziramo veće evente. Prije ćemo moći razgovarati i organizirati evente s gradom ako oni znaju tko smo i što stoji iza nas.”

Ostavljajući iza sebe strateške, dugogodišnje planove, usmjeravamo se prema onome što oni mogu učiniti. Iako im je dobro prošao najveći dosadašnji event u Pogonu kulture, kolektiv se ne zavarava.

"Važno je da demistificiramo scenu, da se upoznaju ljudi iza nje, da se jednostavno dođe na evente gdje nećete naići na klošare i narkomane."

„Sada treba održati ovu razinu. Da, prošao nam je dobro Pogon, ali sljedeći put treba proći još bolje. Dugoročni nam je cilj nastaviti rasti. Međutim, definicija rasta neće i ne može ostati ista danas i za godinu dana. Ne možemo si zacrtati da za pet godina svi želimo na godišnjoj bazi zaraditi 2000 eura. Stoga, zacrtani ciljevi ne postoje kod nas.

Korak po korak, godina po godina, a 2024. obećava puno, od gostovanja do istraživanja, izrazimo se slobodno, zajebanih, neuralgičnih lokacija. Unutar kolektiva godina je skicirana, eventi se uvijek dogovaraju nekoliko mjeseci unaprijed. I dok još skrivaju sve što nas čeka u novoj godini, jedno je jasno: 2.2. u Crkvi otvaraju svoju sezonu s gostima iz Slovenije, AR: TE

418870827_382073830992634_5482742303689216528_n.jpg

Vidimo se? Ne, već smo tamo.

Objavljeno  | Autor/ica: