Korana Serdarević: Pišem samo o onome što me jako zanosi ili pak boli

Pojedine kratke priče prevedene su joj na engleski, njemački, talijanski, slovenski, mađarski, rumunjski i ukrajinski jezik, a čitava je zbirka prevedena na makedonski jezik. U prosincu 2017. objavila je roman Eksperiment Irene Tot, koji se našao u finalu Tportalova izbora za roman godine. Početkom 2021. godine objavila je novu zbirku kratkih priča, Gušterov rep. Sudjelovala je na mnogo hrvatskih i međunarodnih književnih festivala. Aktivna je kao moderatorica na književnim događanjima i članica žirija književnih natječaja. Autorica je školskih gimnazijskih čitanki i sudionica projekata za poticanje čitanja kod mladih. Članica je Hrvatskog društva pisaca.

Korana, za pisanje ne trebaš velike teme i velike događaje, društveno-povijesni background ni snažne likove. Kod tebe se najveće drame i najsuptilniji preokreti događaju upravo u maloj ljudskoj intimi. Kako dolaziš do priče? Zanima te neka tema pa tražiš okvir za nju ili si svjedok životnih situacija koje pretačeš u priču?

Mislim da je društveno-povijesno zaleđe u pričama ipak postojeće, mada se eksplicitno ne navodi, naprosto je nemoguće izdvojiti lik iz njegove društvene stvarnosti, pa bez obzira što se ne zadržavam u pripovijedanju na objašnjavanju, ipak mislim da kontekst utječe na likove. Do tema ponajviše dolazim krađom iz stvarnosti, makar ne kradem u cijelosti, maznem poneki zaplet, lika, ideju, i onda dalje krećem u gradnju fikcije.

Ponekad su ti postupci bliski hiperbolizaciji, ponekad satiri, a ponekad se zadržim samo na unutarnjem proživljavanju tog trenutka koji mi se učinio plodnim za priču. Da skratim, nemam jedinstven princip, osim što je u fikciji uvijek prisutna fakcija. Ne vjerujem da bih mogla pisati o nečemu što apsolutno ne mogu zamisliti za proživljavam, potrebno mi je iskustvo – ili moje, ili ono bliskih ljudi – da bih mogla pisati vjerodostojno.

Osjećaš li kao svi imaju očekivanja od pisaca? Kao da se gubi stvaralački mir u kojem pisac može biti pripovjedač, posvetiti se kreiranju… pojavljuju se sve više očekivanja za društvenom angažiranošću? Ili je to dvosmjerna veza? Moguće i da pisci sve češće pisanjem reagiraju na stanje u društvu. Kako ti to vidiš?

Ne vjerujem da bih mogla pisati o nečemu što apsolutno ne mogu zamisliti da proživljavam.

S jedne strane uvijek tvrdim da je svaka dobra književnost angažirana, a s druge da je svjesno okretanje angažmanu sigurno opterećujuće za stvaralačke zanose i slobode. U prvom navodu, stojim iza ideje da je književnost angažirana ako pokreće svojeg čitatelja da se mijenja, promišlja iznova već donesene zaključke, propituje, ali takvo je tumačenje, shvatila sam relativno nedavno, pomalo linija manjeg otpora. Naime, prava angažirana književnost ne treba se uvijek izvlačiti na pojedinca, treba moći uperiti prstom u društvene okolnosti koje su nepoželjne, otvoriti čitatelju oči utoliko da shvati da je postojeći svijet moguće promijeniti.

Međutim, to je vrlo opasna ulica za njome krenuti, jer smjer uvijek ide od političke orijentacije koje će (koliko god one bile humane u namjeri) sigurno autora natjerati na obračune s ovom ili onom javnosti, što ne mogu svi podnijeti u jednako dobroj mjeri. Osobno sam odlučna da pišem samo o onome što me jako zanosi ili pak boli, pa bila to društvena nepravda neke vrste ili mogućnost sretne ljubavi. Ne pada mi na pamet dozvoliti da mi netko nameće teme, pa makar se činilo da o njima svaki osviješteni intelektualac mora pisati.

Da, smatram da je angažirana književnost i potrebna i možda najvrjednija, ali samo ako nastaje iz iskrenog zanosa potkrijepljenog talentom, a ne iz želje da se deklamira ideja, pretvara u proglas. Zapravo se ova priča svodi na jednostavnu istinu: dobru je književnost u konačnici vrlo lako odvojiti od loše, bila ona manje ili više ili nimalo angažirana.

Kaže jedna teza da je sve već odavno napisano i da je svako novo pisanje samo podgrijavanje hladne juhe. No stvarnost je takva, ponavljaju nam se stvari, ciklički, valjda dok god nešto ne naučimo.

Sve je napisano i ništa nije napisano. Ne vidim da smo došli do nekih spoznaja, da smo puno pametniji ni produhovljeniji od prethodnih generacija, ne smatram da smo napredovali u umjetničkom smislu (mada je o takvom „napretku“ teško govoriti u smislu terminologije).

Dakle, teme nisu isfucane, one su vječne jednako kao što je vječno pitanje tko smo, što zaboga radimo ovdje, što ćemo s tim srcem i razumom koji nam je dan, i kako da se nosimo sa svim zlima koje vidimo oko sebe. Dakle, ne mislim da se juha podgrijava, samo novi ljudi na sebi svojstvene načine pričaju svoje priče, koje su toliko svježe koliko je talent svjež, slobodan, samosvjestan u procesu književnih postupaka.

Hoću reći, nikada se teme neće istrošiti, barem dok svi ne postanemo jednaki, odnosno roboti. Dok postoji različita vizura i osjetljivost, postojat će i različiti tekstovi.

Dosta dobrih kratkopričaša ima ambiciju napisati roman. Otkud ta želja za formom romana kad je jasno da se pravo majstorstvo ogleda upravo u sposobnosti da se u jednoj zbirci pripovijedaka objedini i kvalitetno obradi dvadesetak priča od kojih svaka mora nositi snagu i poruku romana.

Roman je još uvijek kralj žanra, čini mi se da je potreba za hvatanjem u okršaj s tom zahtjevnom formom i nešto što se može nazvati izazivanjem vlastitih granica kod kratkopričaša. Djelomice sam se i sama osjećala tako, mada je prvenstveno razlog za dugu formu bio u temi koju sam odabrala, a koju je bilo nemoguće obraditi na malo stranica. Vjerujem stoga da postoje ideje koje bolje funkcioniraju u kraćoj, ili u dužoj formi, a vještina je prepoznati koja bi gdje odgovarala, i kako je provesti u djelo.

Koliko si kritična prema svojim objavljenim knjigama? Da danas pišeš Eksperiment Irene Tot, koliko bi bila drugačija od ove koja je objavljena?

Ne mogu uopće zamisliti da danas pišem Irenu Tot, čini mi se da je miljama daleko od mene, premda mi je draga i nemam problem govoriti o njoj. No, Irena je ostala okamenjena u svojoj fazi, a ja sam otišla dalje, i više nemam mogućnosti doživjeti je autorski kako sam mogla tada. Možda bih sada ispravila poneku stilsku nespretnost, no u pravilu sam jako stroga prema sebi i ne objavljujem niti jedan tekst za koji ću se poslije morati brinuti je li bio sramotan i vrijedan objave.

To valjda ide s činjenicom da sam svoje prve tekstove objavila kad sam se približila tridesetoj, a ne kao klinka.

Je li istina da si naišla na grob izvjesne Irene Tot? Kakav je to osjećaj? Je li to bilo nekakvo duhovno preklapanje, zvuči dosta Borgesovski?

Jesam, naletjela sam na grob Irene Toth (pisalo je doduše sa zadnjim h), taman nedugo nakon objave romana, i osjetila sam se u isto vrijeme i prozvanom i počašćenom. Nije neobično da se u životu događaju takva preklapanja, sve više sam ih svjesna, i sve više ih cijenim.

Nisam dovoljno duhovno osviještena da bih slobodno pričala o tome, no sigurna sam da čovjek opaža i priziva ono što u jednome trenutku živi i pounutruje, pa tako može biti da sam taj grob jednostavno tada opazila jer sam bila snažno i duboko koncentrirana na svoju junakinju i njezinu priču, dok bih inače hladno prošla, ni ne primijetivši.

Na Facebooku mi se javilo i nekoliko imenjakinja Irene Tot, čak i suprug jedne od njih, moleći me dapače za savjet što da učini, uvjeren da je riječ o mojem ispisivanju svijesti upravo njegove Irene. To me pak uplašilo, bilo je puno manje poetski i duhovni doživljaj nego ono s posmrtnim ostatcima Irene Toth čija je životna priča već bila završena.

No, s druge strane, uvijek pišemo o nekome, i ime koje uzimamo samo je nevažan izraz, dok se u osobinama i sudbinama nalazi ono što čitatelji mogu zvati „poistovjećenjem s književnim likom“.

...uvijek pišemo o nekome, i ime koje uzimamo samo je nevažan izraz...

U Gušterovom repu strši priča „Preko sedam mora“ drugačija je od svega drugog u zbirci; to je uvjerljiv kafkijanski košmar o ženi koja je naslijedila kuću, a čiji pokušaji da to ovjeri vode od jedne do druge kancelarije. Naišao sam i u tvojim intervjuima Kafkine citate. Kako bi Kafka danas prošao kad bi se pojavio na sceni.

Da, priča jest bila inspirirana kafkijanskom atmosferom, ali to je već okamenjen postupak, to je atmosfera svakog sukoba s birokracijom, nema baš puno prostora za odmak od originalnog Kafkina svijeta. Pisala sam je za natječaj Lapis Histriae, tema je bila „Domovina DD“ (izašla je u zbirci za godinu 2020.), zato se vjerojatno ističe kao drukčija, premda svejednako paše u ideju „gušterova repa“ kao pokušaja da se živi nešto što zapravo više živjeti ne može.

A kako bi Kafka prošao danas? Isto kao onda, vjerujem, kako prolaze genijalci oduvijek. Kao što mi kaže najbolja prijateljica, sve ćemo im oprostiti, osim ako naslutimo koliko su bolji od nas.

U zbirci Gušterov rep baviš se traumom i fenomenom zalječenja. Trauma kao motiv u domaćoj se književnosti često tematizira. Je li za društvo ljekovitije da ga se prestane podsjećati na to ili je ipak važno traumu prikazati i kroz neku drugu optiku?

Traumu treba liječiti dok nismo svjesni iz čega je nastala, odnosno dok nije prevaziđena (ne mogu se trenutno sjetiti bolje riječi od ove koja, kako nezgodno ), a koliko ja vidim, bogami nismo do toga došli, dapače, skloni smo traumu mistificirati u toliko opasnoj mjeri da je zaživjela s generacijama koje nisu baštinile ništa osim mržnje. Da, riječ je o potrebi za pravim vizurama traume, koje neće rezultirati negativnim emocijama, rakom društva.

Naše se društvo neprekidno bavi prošlošću, zaziva traumu, svi se nadmeću kome je teže. Ljudi gotovo da se osjete izdanima kad vide da je netko nastavio sa životom. Ima li tu odgovornosti i na politici koja nema ideju kako nas usmjeriti prema budućnosti ili je ta kuknjava jednostavno dio našeg genetskog koda?

Naravno da ima, riječ o neprestanoj repeticiji i podjelama koje nas u konačnici paradoksalno dovode do onih koji sve agresivnije ne žele dijeliti ljude po bilo kakvoj osnovi, i one koji podjele smatraju kulturnim obrascem po kojem su dužni živjeti kako bi bili prihvaćeni u svojim već agresivnim zajednicama.

Jasno je da nam je uvijek lakše gledati unatrag nego unaprijed, čini se da je iza ramena lako izbrojiti mrtve i pljunuti na krivce, dok one koji hodaju uz nas ne vidimo i nismo sposobni odlučivati aktivno i odgovorno prema svojoj budućnosti, a kamoli budućnosti generacija koje dolaze poslije nas.

Planet je u toliko katastrofalnom stanju da bismo zaista trebali svu snagu uložiti u zajedničku borbu da postoji bilo kakav svijet koji ćemo ostaviti iza sebe, da kažem samo jedan od gorućih problema vezanih za, nažalost, jako blisku budućnost. No, to je skup pothvat i traži zaokret svijesti, što je tragikomično nemoguć zadatak za velik dio našega društva.

Postoji li neka tema koju jako želiš obraditi, ali iz nekog razloga nećeš?

Postoji, to je starenje žene iz različitih perspektiva današnjega društva. Neću je još obraditi, ali (nažalost i nasreću ) jednom sigurno hoću. Ipak, nadam se ne toliko jako skoro.