Beigbederov "Život bez kraja": Nije bistro i glatko poput Camusa i Sartrea, ali...

Ako na YouTubeu bacite oko na "klasike" današnje francuske književnosti (Houellebecq, Despentes, Beigbeder), vidjet ćete kako Frédérica kamera jako voli.

U televizijskim emisijama posvećenima književnosti (u nama nepoznatom formatu) pred voditeljima, kritičarima, publicistima i publikom, Beigbeder je svoj na svome - šarmantan, elokventan, društveno inteligentan pisac koji je u književnost stigao iz marketinga, a pred publiku iz viših pariških slojeva Francuskog romana. Edukacija, maniri, širok vokabular već su tu, kao i njegov novi roman Život bez kraja, u nakladi OceanMore, prijevodu Ite Kovač, koja je zaslužna za prijevodni dio većeg dijela Frédéricovog opusa na naš jezik.

I mama mu je prevoditeljica, a Beigbeder je u medijskom svijetu svugdje: od žutog tiska s propalim brakovima preko scenarija za stripove, adaptacija knjiga za filmove, urednikovanja časopisa, književne kritike, izdavaštva i naravno, onoga po čemu je prvenstveno poznat - pisanja knjiga. O licima i naličjima jet seta, sebi i drugima, medijima i ljubavi, Frédéric možda nema ništa glatko, bistro i suho od Camusa i Sartrea, ali, ako ćemo skrenuti u pjesničku poetiku, baštini nešto živo, ironično i pitko od Villona do Gainsbourgha.

A sad je skrenuo na Houellebecqov teren, jer ljeto je, a na plažama vrijeme staje i svi pod mirisom krema za sunčanje i usporenim pogledima po golišavim tijelima koja uranjaju u more, žive duže i misle sporije.

Pisci s prstom na okidaču

I prije nego li otvorim ovu knjigu postavljam si pitanje koliko se Francuzi zanimaju za nas. Pa, nimalo, otkad su popušili Balkan s filterom - Bregović (muzika za La Reine Margot), Kusturica (Cannes) - evolucija, nijanse i kulturni proizvodi ovih prostora do jedne galocentrične nacije baš i ne dopiru.

Osim toga, mi smo sve manje frankofoni, a od Mitteranda nadalje izblijedila su i savezništva iz Prvog svjetskog rata. I, da, postoji taj frankofonski portal Le Courrier des Balkans koji od Crnog mora do Triglava prevodi naše stvarnosti, ali, po meni, one završavaju na stepenicama etnologije i turističkog interesa (usprkos tome što je ljestvica prenesenih društvenih tema visoka, tu je i taj moment preplate, koji sužava potencijalni interes svih Francuza). Sve dalje je zamrznuto u Beigbederovom spominjanju filma Otac na službenom putu u Francuskom romanu.

U obrnutom smjeru mi od Francuske danas ne tražimo ni realizam ni egzistencijalizam, sve manje i šansonijere (osim Zaz za zadarsko popunjavanje open air sezone), niti nam je do Delonovih noir filmova a najmanje do umjetničke avangarde (Prousta bi pak samo ako može kao citat pod Instagram status) već uzimamo ono što francuska kultura u skladu s francusko ekonomsko-političkim trenutkom danas najbolje može ponuditi, a to su pisci s prstom na okidaču: Beigbeder, Despentes i ponajviše od svih Houellebecq.

Uostalom, socijalno-psihološka previranja u toj državi nanovo bi mogla napraviti prostor za desetine Balzaca ili stotine Franzena, ali Frédéric Beigbeder vrlo dobro zna da to kod njih ne bi imao tko čitati. Pa piše drugačije, i uhvatio se teme koja zanima većinu Francuza koji su pregazili pedesetu: produžavanje života. Dok se zemlja mijenja, od sretne postratovske kombinacije u šezdesetima kad se moglo birati poslove u ritmu mijenjanja čarapa do svijeta u kojima njihova djeca posao lakše nalaze u Kanadi, pritisnuti besposlenim migrantima koji jačaju obitelj Le Pen dok Macron, u međuvremenu, spiska trideset tisuća eura na šminku. Suludo? Ne, još je luđe to što po onim indeksima sreće Francuzi spadaju u najnesretnije ljude na svijetu, a i sami sebe doživljavaju kao les râleurs - "grintavce". Dok im je kolonijalni antipod preko La Mancha stvorio naciju individualnijih jedinki pod kapom maglovitog Otoka, oni su oduvijek bili bliži i privrženiji državnoj sisi koja sahne i polako ih hvata panika.

U našem slučaju, ili vas koji ste potencijalni čitatelji ove knjige, nema tu ništa za brigu i žaljenje jer onaj standard koji su francuski građani imali u zadnjih sedamdesetak godina vi nećete imati ni da vam život produže za još petsto godina. A, trik pitanje, na koje se francuski sugovornik, koji grinta, redovno pogubi je u koliko se zemalja na planeti bolje živi. Ako ne uzmemo u obzir one rijetke otoke po oceanima na kojima se živi duže, materijalno znatno oskudnije i mrvicu sretnije.

Samo se malo prodajemo

Une vie sans fin izišla je početkom godine i sudeći po dvojakim reakcijama u Francuskoj, pravilnije je, umjesto knjiga se dobro prodaje, reći - Beigbeder uspješno prodaje samoga sebe. Mada do nekih književnih kritika nisam ni uspio doprijeti zbog te famozne francuske kulture internet preplate (npr. Figaro, Le Monde; ono što je kod nas pokušavao Večernji), paralela se može povući i na drugu stranu.

Potraga za izvorom mladosti, besmrtnošću i produžavanjem života (što danas nekako i odgovara zapadnom trendu kulture tijela, a manje duha) u diskursu pripovjedačkog prvog lica nije ništa drugo do Selidba Miljenka Jergovića. Drugačije tematike i interesa, koncepta i marketinga, ipak se radi o istoj stvari: pisac postaje središnji lik pripovijedanja gdje osobne zamjenice ja i on, u procesu kreativnog spisateljskog stvaranja prelaze iz prvog lica jednine u pasatističkom Jergovićevoj ili Beigbederovom futurološkom odabiru teme u treće lice jednine kad autori dovrše knjige i na psihoterapeutski kauč posjednu ili sebe ili čitatelja. Na kocu, nije tu samo o knjizi riječ. Autor s njom dolazi u paketu, sviđao vam se on ili ne.

I da sad sve ovo skupa ne bi izgledalo kao kritika francuskog društva i kulture koja se slabije zanima za ono manje i minornije, možemo sagledati i globalni plan u kojem je Hexagone danas daleko nebitniji nego li nekada i u kojem se akumuliraju globalno klasični, pa i oni jezični problemi tipa 'Allo 'Allo! efekt iz poznate nam serije. Obrnuto predstavljeno, Francuzi se teško adaptiraju na engleski, akcent im je obično jači nego li naš slavenski, a zbog importa anglizama nekad najvažniji svjetski jezik dobio je ironičnu kovanicu: franglais.

To je nešto što dolazi s djecom onih pedesetogodišnjaka koji kupuju kreme za peglanje bora i što, i kod nas i kod njih, u internautskim kazanima, stvara neke jezične hrengleštine, neki web esperanto novog doba, za kojega, kako nam godine idu, možemo samo nadati se (espérer) da ćemo biti sposobni razumjeti ga bez prevoditelja.

A usporedbe radi, kako su i njihova i naša reprezentacija završile u polufinalu svjetskog prvenstva, analizom diskursa naših nogometaša dolazimo do onog sv. Trojstva: Nacija, Domovina i Vjera, koje kulminira u, istina, fenomenalnom članku Borisa Dežulovića Romeo i Julija iz Mrduše Donje, dok njihov glavni napadač, Antoine Griezmann, piše slikovnice za djecu.

Kakva gnjavaža u životu doživjeti dvjestotu

Kao i život tako i uvodi imaju svoj svršetak te nekako vjerujem za vas koji ste u tekstu dogurali dovde da ćete vrlo vjerojatno i pročitati knjigu Život bez kraja, koju izdavač OceanMore ovako najavljuje: "Pedesetogodišnji protagonist "Života bez kraja" istražuje postupke produženja života: pomlađivanje stanica, produženje telomera, ubrizgavanje matičnih stanica... Svaka iznesena činjenica znanstveno je potvrđena. Beigbeder ovu veliku temu prožima humorom i poziva na promišljanje. Ako ljudski vijek uskoro bude trajao 200 godina ili dulje, hoće li biti dovoljno mjesta na planetu? Kome će točno takav život biti dopušten?"

I dok željno iščekujemo Itin prijevod trećeg dijela Vernon Suboteksa Virginie Despentes, Beigbeder u rujnu stiže u Hrvatsku na Festival svjetske književnosti. I nadam se da će onaj koji ga dovodi imati na umu onu legendarnu scenu kada je hrvatski izdavač poveo u tekstu radikalnog Michella Houellebecqa na Plitvice. U stvarnom i zasad ne tako dugom životu pisac se prepao i odbio ući u nacionalni park kad je čuo da tamo ima medvjeda.