Drama "Bogu hvala": teška priča inspirirana stvarnim događajima

Drama "Bogu hvala" francuskog redatelja Franoisa Ozona jedan je od filmova čija zanimljivost više leži u tome što se temelji na stvarnim događajima, i to događajima koji su i dalje vrlo aktualni, nego u samom filmu. Iako je ovjenčan nagradama na nekoliko prestižnih europskih filmskih festivala ipak nekako zaostaje za, primjerice, filmom ''Spotlight'' s kojim ga neminovno uspoređuju. Ipak, neke su od tih usporedbi zaslužene, a izostanak senzacionalističkog pristupa temi pedofilije u crkvenim redovima te suptilnost i posvećenost detaljima svakako spadaju među njih.

Upravo je u detaljima možda i najjača snaga filma, a najbolji je primjer za to scena koja je inspirirala sam njegov naslov. Naime, kardinalu Barbarinu se tijekom jedne konferencije za novinare omaknulo da je većina slučajeva svećeničkog zlostavljanja djece, hvala Bogu, otišla u zastaru. Duhovita je to, no i potresna ''sitnica'' koja najbolje opisuje jedan od najstrašnijih elemenata ovakvih situacija, a to je krivica onih koji su znali što se događa, ali nisu to željeli znati.

Usporedba s filmom "Spotlight"

Upravo taj element povlači još neke usporedbe s filmom ''Spotlight''. Naime, baš kao što su u se u tom filmu u najvećem konfliktu nalazili novinari koji su i sami bili vjernici ili su barem odgojeni u katoličkom duhu, tako se i u filmu ''Bogu hvala'' najzanimljivije borbe vode unutar onih likova koji su žrtve svećeničkog zlostavljanja, no i dalje žele biti dio Crkve jer ju ne vide isključivo u svjetlu traume koja im se dogodila.

To je svakako pružilo mogućnost da nastane neusporedivo slojevitiji i bogatiji film nego što bi bio da su svi likovi postali provokativni ateisti koji se prema Crkvi odnose još jedino s dozom crnog humora kao obrambenog mehanizma, no srećom, ima i takvih pa filmu ne nedostaje ni pokoji dobar trenutak satire, kojoj je njegov redatelj navodno inače još više sklon.

Snaga tradicije

Vrlo je potresna i scena u kojoj se žrtva zlostavljanja kao odrasla osoba ''mora'' pomoliti sa svojim zlostavljačem, što je dojmljiv prikaz toga koliko su snažne tradicije i konvencije, pa i pod cijenu toga da ih se stavi ispred svakog obzira. Tek nekoliko trenutaka nakon što je svećenik priznao da je zlostavljao tog čovjeka dok je bio dijete njih dvoje se s još nekoliko ljudi u miru mole stojeći jedan pored drugoga i teško je ne zapitati se koliko bi to suludo djelovalo nekome tko dolazi iz potpuno drugačije uređenog društva u kojem nema svijesti o tome da je svećenik, uz liječnika i učitelja, uvijek bio najvažnija osoba u selu, te da je taj mentalitet pustio korijenje koje nije lako iščupati čak i ni ako više nismo u selu već u urbanom francuskom gradu te čak ni ako je žrtva zlostavljanja sada čovjek zadovoljan svojim životom koji je dovoljno hrabar da se suoči s demonima iz prošlosti.

Vrlo je potresna i scena u kojoj se žrtva zlostavljanja kao odrasla osoba ''mora'' pomoliti sa svojim zlostavljačem, što je dojmljiv prikaz toga koliko su snažne tradicije i konvencije.

Svima je već dobro poznato da se, kao u slučaju oca Preynata čijim se zlostavljanjem desetaka i desetaka dječaka bavi ovaj film, problem guralo pod tepih tako da se svećenike zlostavljače godinama premještalo iz jedne u drugu župu te da je situacija morala zaista eskalirati, primjerice bombastičnom tužbom brojnih žrtava, da bi se svećenika konačno svelo na status laika, a kamoli kaznilo na još teži način. Moglo bi se reći da je film na adekvatan način naglasio i taj aspekt, bez nepotrebnog pojašnjavanja već rečenog.

Nedostatak suptilnosti

No, u svojem psihološkom pristupu samoj temi zlostavljanja i žrtvama film pomalo gubi na snazi. Mnogo je tu praznog hoda i dok je svakako bilo važno naglasiti da su žrtve danas odrasli ljudi koji na različite načine pate zbog posljedica zlostavljanja koje su kao djeca pretrpjeli, u prikazu tih posljedica suptilnost je izostala, pa tako njihova svjedočanstva na mahove čak djeluju pomalo neuvjerljivo i kao da su glumci naprosto čitali nekakve vrlo generične opise zlostavljanja iz loše literature ili još gorih udžbenika psihologije. Šteta, film je mogao biti puno jači i dojmljiviji da se i u tom aspektu nastavio oslanjati na suptilnost pri redateljskim i scenarističkim odlukama.

Sve u svemu, riječ je ipak o filmu kojeg svakako vrijedi pogledati i koji potiče na još malo razmišljanja o bolnoj temi zlostavljanja, u Crkvi i izvan nje, koja očito kao predmet s kojim se treba i u kinu suočiti ipak još nije otišla u zastaru. Bogu hvala.