Gradska knjižnica Rijeka – kontinuitet i identitet

Preseljenje Gradske knjižnice Rijeka u novu zgradu u Art kvartu Benčić zasigurno je činjenica koja je obilježila prvu polovicu 21. st. grada na Rječini. Tim povodom u više smo navrata mogli čuti ili pročitati nadahnute i inspirativne riječi o revitalizaciji industrijske baštine i novom životu zgrada koje tek počinju živjeti svoje nove sudbine….na veliku sreću građana Rijeke….upravo u domeni kulture, kreativnosti, stvaralaštva.

Manje smo imali prilike čuti što se to zapravo preselilo iz manje prikladnih prostora u novi, zaista europski, zaista po mjeri čovjeka, zaista prikladan, zaista obvezujući prostor. Prostor koji daje i traži. Preselilo se knjige i drugi knjižnični materijal, prva je i točna misao koja se većini nameće. Preselili  su se  i knjižničari - stručni ljudi za koje se podrazumijeva da razumiju poslanje i zadaće javne knjižnice. 

O tome što se to SVE zapravo preselilo u novu zgradu u Art kvartu Benčić, rekla bih nekoliko riječi……..Sažeto u par rečenica, nova zgrada GKR u Art kvartu Benčić, jedna je od vrlo uspješnih postaja na dugom putu ove riječke baštinske ustanove. Ustanove koja uz sadašnji trijumfalni trenutak nudi i bogatu povijesnu retrospektivu zajednice kojoj pripada, a i šire povijesne okvire kojima je pripadala i iz kojih je proizišla.

Iz osobne perspektive jedne knjižničarke…

Za vrijeme svog radnog vijeka u Gradskoj knjižnici, često sam osjećala deficit znanja i razumijevanja povijesti ovoga grada čije su se složene prilike i neprilike nužno ogledale kroz knjižničnu građu, njezin sadržaj i obim. To znanje i razumijevanje povijesti grada vrlo često mi je bilo ključno da bih odgovorila na pitanja korisnika, kako onih koji su o povijesti Rijeke znali više od mene, tako i onih koji su o tome znali vrlo malo ili ništa. Svaka javna knjižnica pa i naša, kuda god se selila, sa sobom nosi sadržaj koji se svodi na povijesni (dis)kontinuitet i identitet lokalne zajednice. Prisjetimo se…

Godine 1850., u Rijeci je osnovano društvo Narodna čitaonica riečka. Prema austrijskim statistikama, u to je vrijeme u Rijeci živjelo 12.272 stanovnika, od kojih su 11.581 bili Hrvati, a potom Talijani, Židovi, Mađari, Njemci. Usprkos tome, Rijeka je bila posve talijanizirani grad, uključujući službeni jezik i običaje. Čitaonicu je osnovao konzorcij riječkih uglednih Hrvata s nakanom da okupljeni čitaju hrvatske knjige. Dogodilo se to nakon što je banski povjerenik Josip Bunjevac s hrvatskom vojskom ušao u grad, a ban Josip Jelačić postao guvernerom grada. Cijelo razdoblje svog djelovanja, Čitaonica je dijelila sudbinu grada i svjedočila nam o političkim prilikama. Prema Pravilima Čitaonice razvidno je da je osnovna svrha čitanje na hrvatskom jeziku te posudba knjiga i periodike kući. Po toj svojoj svrsi (pored političkih i društvenih), Narodna čitaonica riečka je temeljna jezgra današnje knjižnice.

Godine 1930., s one strane Rječine, u gradu Sušaku, otvorena je Gradska biblioteka Sušak. Osnovana je pritiskom građana koji su od gradskih vlasti tražili građansku knjižnicu, uredno financiranu javnim novcem te opskrbljenu građom za sve slojeve građanstva. Zahtjev za knjižnicom bio je motiviran kulturološkim, ali i političkim razlozima jer se dio građanstva služio talijanskom knjižnicom „Dante Alighieri“. Biblioteku su podupirali sušački intelektualci, gimnazijski profesori, pravnici i drugi, a njeni zaposlenici među inima bili su Nikola Polić i Ljubo Pavešić. Uvidom u stari fond Gradske knjižnice Rijeka, baštinjen od Gradske biblioteke na Sušaku, otvara nam se društveni okvir Sušaka 30-tih godina 20. st., tj. položaj rubnoga grada Kraljevine Jugoslavije.

Godine 1962., integriraju se riječke rajonske knjižnice i Biblioteka na Sušaku u jedinstvenu ustanovu Gradsku biblioteku Rijeka. Sve gore navedeno, naša je Knjižnica izgradila  zahvaljujući svom otpornom, integrirajućem, zdravom tkivu kao moderna informacijska ustanova čija je glavna odlika OTVORENOST.  

Kroz 60 godina razvoja, Gradska knjižnica Rijeka je pratila hrvatske i svjetske trendove, u nekim razdobljima više, u drugima manje, zavisno od raznih čimbenika, a prvenstveno zahvaljujući svojim zaposlenicima. 

Kao mjesto susreta i intelektualnih rasprava. Kao mjesto utočišta za građane od raznih životnih nedaća. Nezaboravne su osobne ispovijesti slučajnih korisnika među policama Knjižnice. Kao mjesto učenja tehnoloških vještina. Učenja osobnom razvoju i poduzetništvu. Učenja o sebi i drugima, sličnima i drukčijima. Kao mjesto gdje su naši vrsni sugrađani volontirajući darivali najbolje od sebe, na čemu im danas i osobno zahvaljujem. Bila je i jest središnja os za zavičajni sustav  narodnih i školskih knjižnica, pouzdana i predana. 

I naposlijetku ističem, bila je prekrasno mjesto za započeti i završiti radni dan i jedan dugi, ispunjeni radni vijek. 

Sve to, i mnogo više od toga, preselilo se u novu zgradu. Vidimo se u Art kvartu!