Kako me Knut sjeća na ljubav

Bila je zora, nebo se otvaralo i zrake mladog sunca propinjale su svoje krakove koliko su više mogle. Mirisao je suhi eukaliptus u vazi uz prozor, a ja sam se lijeno rastezala u šuškavim plahtama. Život je mirisao na jutarnju svježinu. Na mojim stopalima preo je Pepe, mačak bogatog sivog krzna, mekan i nježan, spašen prošlog proljeća točno na Uskrs od života nesigurnosti i sigurne rane smrti. Ljudi mogu biti gori od zvijeri. On je miran mačak, povjerljiv i prijazan, dugačkih bijelih brkova koji voli predenje u krilu i mekanu masažu šapica. Voli puno pričati i gledati te ravno u oči blago naginjući glavu očekujući odgovor. On voli razgovore, ne monologe. Tko zna što li mi je sve već rekao i otkrio, pita li se katkad gdje je čuđenje na mojem licu i zainteresiranost za njegove pustolovine?

Jutro je gusto, prvo sunce podiglo je meku maglicu, što možemo zahvaliti sinoćnjoj kiši i zemlji još toploj od ljeta. Uživala sam to jutro zavijena u bijele plahte s izmaglicom koja je puzala kroz škure i Pepetom čvrsto sklupčanim na stopalima. Mirisao je studeni svojim otpalim lišćem i udaljenim mirisom pečenih kestena. Znala sam da uskoro dolazi nebo zagasitih plavičastih oblaka i kiša koja će šumiti u visinama i u meni. Bliži se godišnjica.

Kada se vrate sjećanja, u mom trbuhu nema leptira, tek nemirnih ptica što skaču i zabijaju se u stijenke. Bubnjaju i lupkaju poput teške kiše na prozorima. Tada mi laganje postaje prirodno poput disanja, a pretvaranje i maske izmjenjujem ovisno o pozornici na koju stupam. Vješto skrivam svoju krhkost.

Čeznem za riječima mekim, baršunastim i toplim. Žeđam za tvojom rukom na dnu mojih leđa i toplim dlanom na potiljku. Ljubio si mi oči i usne, milovao čelo i obraze, a ja sam te voljela, smirena i potpuna. Poljubio bi mi zapešća i stavio moje ruke oko svoga vrata. Plesali smo na tišinu, polako, osluškujući tek vlastiti dah, tvoja brada golicala je moj vrat. Smijali smo se nepredvidivosti i slučajnosti. Voljela sam tvoju bradu. Kad si se poželio obrijati rekoh ti Takav poljubac bit će kao juha bez soli, nikad je nemoj skinuti. Neću, obećao si, ti si jedina koja voli moju bradu. Bilo je to vrijeme koje nije poznavalo kalendara i satova, minute ni datume, nije se brinulo o godišnjim dobima i mijenama, svjetskim ratovima i burzovnim izvješćima. Bilo je to vrijeme koje nije imalo granica. Vrijeme koje nije brinulo o vremenu.

Jeste li ikada vidjeli rađanje ljubavi u nečijim očima? Čudesno je to, način na koji se oči cakle i mute istovremeno, dodirnuta koža biva napeta tek djelić više nego što bi trebala biti, jedva je primjetna promjena u brzini daha. Sve se nekako počne čudno topiti i postaje prozirno, svijet proviruje i gura se između dvoje ljudi, malo po malo sve više ih razdvajajući.

Sjećam se svega, svakog nabora tvoje kože, svake podijeljene voćke. Ne želim se sjećati ničega, nijednog doručka ispod plavog neba ni krušaka u vinu za toplih jesenjih večeri. Sjećam se kada si mi rekao da je kraj, da za mene vrijeme ponovno može početi teći, da se mogu vratiti mijene godišnjih doba, da mogu ponovno početi brojati kalendare, trgati dane i mjesece i čarolijom ih pretvarati u vatru. Sjećam se suza u našim očima, mojih ruku na tvojim ramenima i tvojih dlanova preko mojih. Sjećam se da sam te silno htjela zagrliti, ali se nisam usudila, da sam bila sretna i ranjena toliko iskreno da mi se grčila utroba, struja zujala koštanom srži, a krv glasno žuborila u ušima. Sjećam se tvojeg Molim te, oprosti. Nisam ti imala što oprostiti. Mogla sam te samo voljeti još više.

Tog jutra u Trogir sam krenula rano, autobus za Split vozio je još za mraka. Ušla sam u crkvu tiho i iz prikrajka te gledala kako smireno oblačiš bijeli habit, škapular i nestaješ iza crnog ogrtača. Nisi se obrijao. Oprosti mi što ovo pišem. Morala sam doći. Bio je to moj način otpuštanja. Proces oproštaja. Terapija zalječenja. Način da ti zaželim sreću i ljubav, radost i potpunost. Daleko, iz prikrajka. Više se nismo vidjeli, otišla sam prije kraja da slučajno ne uhvatim tvoje oči, da mi ne pogledaš ravno u zjenice. Da ne vidiš radost izmiješanu s boli u gustoj smjesi nervoze i smiraja koje nosi pogled na radost voljenog bića. Zašto ja nikad nisam dovoljna?

Tog popodneva ušla sam u knjižnicu i krenula ravno prema policama, ne gledajući oznake, zaokretala sam sigurno u uskom, skučenom labirintu. Tražila sam zaborav. Pružila sam ruku i uhvatila hrbat koji je ležao usred mnogih, skrivene i nepoznate naslovnice. Iznenadi me, rekoh. Knut Hamsun, Glad. Pomislih, možda mi treba baš to, u ovoj ljubavi bez čežnje, propadanju s dubljim razlogom, vidjeti vlastitu glad. Glad za svijetom kojeg uzimam zdravo za gotovo, ne izvlačeći dalekosežne zaključke iz peripetija vlastitog života. Kako je profinjena njegova ironija, kako su strasni njegovi likovi, kako li dramatično muzikalan i pijevan njegov tijek, svaki moj korak neprepoznato smislen, a riječ slučajno uhvaćena u prolazu gotovo proročanstvo. 

Glad je moćna knjiga, ali za mene je ostala poput gorkog lijeka koji valja brzo skliznuti niz grlo. Možda zato što mi je došla dok sam stajala na razmeđi i kad mi je sve izgledalo rasuto i slomljeno. U vremenu kad su mi u trbuhu bjesnjele ptice, a tijelo mi je vibriralo dotaknuto tek zrakom. Misli su se množile i rastakale, trebalo mi je da vidim mrak veći od mog vlastitog. Kupila sam je tek nedavno, da me sjeti na kruške u vinu i ples u tišini. Da se podsjetim kako ti sada kao i uvijek, želim dobro, želim ti ljepotu, želim ti toplinu zahvalna na tragovima koje nosim u sebi. Čak i na poludjelim pticama što bubnjaju i lupkaju, oštreći moja osjetila i sjećajući me na ljubav.