Kako mi je Jean otkrio o čemu sanjaju ptice

Odavno ne pamtim tako vruć srpanj. Bilo je oko tri popodne, a ja sam žurila kući. Kako izbjeći zrake sunca koje su se razlile ulicom poput bujice koja zapljuskuje i pali sve pred sobom? Iako su javljali da nam okolica Milana uskoro šalje kišu, ništa nije mirišalo na dolazak osvježenja. Dapače. Dok su se moji užurbani koraci utapali u vrući asfalt ništa nije slutilo na dan koji će biti sve samo ne običan. Moju svagdanju rutinu prekinulo je maleno crno biće. Sićušna loptica crnog perja, zašuškala mi je kraj stopala, baš tu, na uglu zgrade tek nekoliko koraka od automobila. Malena lastavica slomljenog krila. Gledale smo se tako, trenutak, a onda sam se prignula polako, s poštovanjem, nježno je obglila dlanovima i podigla s užarenog asfalta. Dahtala je i žmirkala oprezno me odmjeravajući. Oči su joj bile crne kao ponoć, a perje mekano i šuškavo poput svile. Život u dlanu jedne ruke. Nemoćan i sam.

Pred mnogo godina sjedila sam na velikoj terasi malenoga apartmana. Ljetna sparina razlila se gradom, a svijet mi je varljivo nudio svu svoju raskoš. Ti si se smiješio, iz dnevne sobe dopirao je zvonki glas Edit Piaf. La foule. Volim tu pjesmu. Volim Edit Piaf. Bili smo bliski i prisni poput sumraka koji se spušta na more, pričali smo do jutra, smijali se tiho, zatomljujići radost zbog obzira prema drugima. Grad je spavao ispod nas, zavodljivo i stidljivo žmirkala su njegova svjetla. Život je ponekad topao i gust poput tople čokolade, tješi te i grije baš kada treba. Pogledala sam crtani koji me opčinio. Otkrila da je snimljen po knjizi koja me oduševila. Želim ti je pokloniti, rekoh. Čovjek koji je sadio drveće. Privio si je na grudi. Znam za nju, rekao si, želio sam je kupiti. Volim te. I tek tako, u nečijem srcu oboje ostavismo trag.

Sjela sam u auto i sasvim nježno, stavila sam lastavicu u krilo. Odložila sam torbu na zadnje sjedalo i premjestila bolesnicu na suvozačko mjesto. Bit će moj kormilar na kratkom putu. Nije su bunila. Došli smo i propisno se prijavili na pultu, sjeli i poslušno čekali. Strpljivo, puna dva sata. Oko nas šuškao je pritajeni lavež i loše zatomljen strah, velike oči koji zvjeraju oko sebe tražeći šansu za bijeg. Drijemala je tiho u mojim dlanovima. O čemu li sanjaju ptice? Nakon mučnog čekanja otvorila su se staklena vrata i izašao je visok, naočit muškarac, s rukama u džepovima i lažnim smiješkom. Obzirno nas je obavijestio da pomoć neće doći za biće koje nema vlasnika i propisanih papira. Uostalom, to malo biće tek je jedno od mnogih, izgubljeno u masi sličnih, možda ne jednakih, ali to je nevažna distinkcija kojoj nema mjesta ovdje gdje vrijednost imaju samo oči koje imaju svoje vlasnike i papire. Srdačno se nasmiješio, uljudno klimnuo ne vadeći ruke iz džepova i niti jednom ne pogledavši u malene crne oči koje su žmirkale sigurno sklupčane među mojim dlanovima. Osjetila sam maleno srce koje kuca, toplo tijelo i svileno perje. Zanijemila sam od straha pred svijetom koji otpisuje žive i slobodne zbog papira i vlasništva, zbog neopravdanih troškova i vremena koje se ne smije gubiti. O čemu li sanjaju ptice? Izašle smo van, na vrućinu i sunce, ona puna povjerenja u stranca, ja tupa od boli i nemoći. Kada smo počeli dijeliti život na zaslužan i potrošan? Kada smo prešli granicu i odstranili iz sebe osjećaj sućuti i vrijednosti anonimnih bića suviše sličnih drugim jedinkama iste vrste da bi zaslužila spas? Kako je tužan i mračan ovaj svijet kojim koračamo. Nije istina da svi zaslužujemo jednaku priliku. Nije nas briga o čemu sanjaju bića drugačija od nas. Nemamo vremena za takve gluposti.

Sjetila sam se onoga s kojim sam davnih dana pila crno vino i slušala Edit Piaf na velikoj terasi malenog apartmana. Vozila sam do tebe malo manje od sata, sa grčem u želucu od godina koje su nas razdijelite, velikim dijelom mojom krivicom. Kada sam parkirala tijelom mi je titrao neki smiješni strah i ograda od traženja usluge, ali nisam vidjela izbora. Čekale smo u čekaonici, lastavica i ja tek desetak minuta. Izašao je pacijent sretno mašući repom što je uvijek dobar znak. Ti si se pojavio na vratima u smiješnim žutim klompama na Mickey Mousa, kratkoj zelenoj kuti s velikim osmijehom na licu koji je isijavao negdje duboko iznutra i malenim plastičnim brošom žute mačke na reveru. Morala sam se nasmijati. Uopće se nisi promijenio. Iz ordinacije je tek jedva čujno dopirao glas Edit Piaf, Padam, padam, ako mogu vjerovati vlastitom sjećanju. Pogledao si me, i gotovo instinktivno raširio ruke. Nakon kratkog pregleda i postavljene dijagnoze platila sam koliko je trebalo i zamolila da mi javiš hoće li biti kojih dodatnih troškova. Nadamo se dobrom. Gledajući te s kojom predanošću i nježnošću ispituješ stanje malenoga krila, sjetila sam se te večeri na terasi, sjetila sam se zašto sam te voljela, zašto sam ti poklonila onu knjigu i zašto sam ponovno došla na tvoj prag. Sjetila sam se kako sam ti je dala one večeri golu, jer zaboravih kupiti papir u koji ću je zamotati, ali htjela sam ti je dati baš tada, bez odgađanja, te večeri na velikoj terasi malenoga apartmana dok je Edit Piaf pjevala samo za nas. Nisam željela propustiti trenutak. Knjigu koja me oduvijek podsjećala na ljepotu, na dobrotu, na nemjerljivost koju netko malen i beznačajan može ostaviti u nasljeđe.

O čemu li sanjaju ptice?

Trudim se živjeti tragajući za dobrotom. Trudim se širiti je i umnažati, jer želim živjeti u svijetu koji osjeća i ne mjeri svoje dane kroz papire, kroz dobit, žigove i potvrde. Kroz statistike i brojeve. Želim obogatiti ovaj svijet ljepotom i razumijevanjem, vremenom za druge. Tako su me učili. Tako sam rasla. I tako želim otići.

Kada sam došla kući uzvratila sam na veseli pozdrav dobrodošlice koji je zazvonio u hodniku. Volim čuti taj glas koji me zagrli i stisne toplo i nježno. Zastala sam tek za trenutak držeći poznate ključeve u ruci i sklopila sam oči. Da se smirim i utišam košmar koji sam nosila u sredini. O čemu sanjaju ptice? Sanjaju li o tišini i dobroti, o ljepoti i slobodi? O čemu sanjaju ptice? O putu koji predstoji i vodi ih u poznate krajeve? Ondje gdje je dom. U visoke krošnje u koje se zapliće vjetar, i svira i šuška i pjeva poput oca koji te njiše u zibki. Poput majke koja te grli beskrajno meko i nježno, da ti da do znanja da nisi sam. Da nekome pripadaš. Da netko čeka ondje gdje je sigurno i toplo, gdje srce kuca opušteno i mirno, lišeno straha od stradanja i gubitka, od prevare i koristi. Sve više mi se čini da i ptice i ljudi barem katkad sanjaju iste snove.

Za trenutak izvirila si da vidiš što li me to zadržalo. Znam da mi nećeš zamjeriti rastresenost, kašnjenje na ručak i činjenicu da ne nosim u ruci obećani kruh. Nisam imala vremena razmišljati o tom problemu. Danas svo moje vrijeme i pažnju ukrali su snovi jedne malene lastavice sa slomljenim krilom.