Kulturni faul: Bio jednom Izdavački centar Rijeka, a ovo je naopaka bajka...

Prolazite li pješačeći pločnikom u produžetku riječke obale nasuprot “place”, uz obližnji dućan tzv. zdrave #živjetćetevječno prehrane, primijetit ćete uz ulaz u jednu zgradu, diskretnu tabelu Izdavački centar Rijeka. Uzmemo li u obzir samo semantiku spojenih uključenih riječi to doista gordo zvuči, pa recimo to još jednom naglas - Izdavački centar Rijeka. Dobro je biti Centar.

Ali to je samo tabela, a mnoge tabele ostanu i dugo nakon što suština stvari nestane, u ovom slučaju jedno važno lokalno izdavačko poduzeće kojeg se u padu velike braće poput Algoritma nitko neće sjećati. Ispravljam se. Neki hoće, ali mahom zato jer ih je uz njega vezalo nešto (mikro)intimno ili pokoja svevremenska knjiga na policama.

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, obrazovanja, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

U taj portun ulazio sam nekoliko puta kao student, nikada prije i još manje kasnije. Bilo je to vrijeme u kojem sam bio strašno nadobudan i neracionalno rastrošan. Naime, svaku lipu koja je stizala kroz stipendiju ili studentske poslove ulagao sam u knjige, prvenstveno stručne, povjesničarske, filozofske, sociološke, antropološke (...), a posljedično i u lokalnu hermetiku istih područja.

Tada je to djelovalo strašno važno, a mislim da su “krivi” uglavnom bili profesori filozofije, tada vrlo lijepo posloženog riječkog studija. Usmjereni na tzv. analitičku filozofiju, mahom anglosaksonsku, tada još uvijek relativno skromno zastupljenu na ostalim nacionalnim filozofskim odsjecima obilježenima gotovo isključivo kontinentalnim, marksističkim ili teološkim zaleđem. Pred nas su donošena imena poput Dennetta, Putnama, Parfita (...) do čijih članaka na hrvatskom se nije jednostavno dolazilo, osim eventualno kroz pokoji prijevod u časopisima poput jednoga imena “Novi Kamov” kojeg je izdavao upravo Izdavački centar Rijeka.

Naime, ta riječka publikacija bila je prevoditeljsko, a povremeno i autorsko utočište te ekipe, pa je sve te strašno važne tekstove trebalo imati doma… Na stranicama “Novog Kamova” nastali su 2007. godine i najsuvisliji i najkompletniji redovi u riječkom intelektualnom prostoru o kulturalnim studijima, tada svježem fenomenu, a danas važnom pozadinom niza društvenih procesa i prijepora te ih i danas volim pročitati.

No vratimo se na prvi ulazak u taj portun… Ušao sam tako u nekakvu nakrcanu, zagušljivu prostoriju gdje je bila jedna gospođa kraće kose. Kako sam generalno sramežljiv u svim socijalnim interakcijama i taj je moj ulaz bio nekako nespretan i čudan, za mene pun nelagode i anksioznosti. Pitao sam možda čak i drhtavim glasom za “Novi Kamov”, zvučeći valjda kao da ni ne vjerujem da to postoji i da oni to prodaju. Ne mogu reći da je tu bilo nešto oduševljenja novim kupcem, zapravo više zatečenosti. “Netko to želi kupiti.”

Kada sam već bio tamo pitao sam i za zbornik “Sveti Vid”, povjesničarski uradak, kojeg je također objavljivao Izdavački centar Rijeka te uzeo i njegovih nekoliko primjeraka. Cijena nije bila mala. Ne sjećam se točno, ali ukupan je račun bio nekih 800 kuna te pamtim gorčinu što mi se bar trunku nije moglo izaći u susret jer ipak sam student, a siguran sam i da im ne dolaze kupci svaki dan. Malo stvaranja vjernosti ne bi škodilo. Tek negdje daleko poslije, u potpuno drugim pričama, saznat ću da je ta gospođa Vlasta Hrvatin-Smetko, dugogodišnja šefica Izdavačkog centra Rijeka (točnije od 1992. godine), a da se ni čudnom prodajom ne trebam zgražati jer to nije funkcioniralo na nekoj ozbiljnoj komercijalnoj osnovi.

Niz bisera...

Nemam namjeru ni kapaciteta ovdje ulaziti u nekakve detalje traumatične priče zvane demontaža Izdavačkog centra Rijeka, spornost suvlasničkih odnosa, nepremoštenih relacija s Gradom, stečajnog postupka... Niti znam sve detalje, niti vjerujem da je istinu tako jednostavno utvrditi ni detaljnijim istraživanjem. No mislim da je važno govoriti o Izdavačkom centru Rijeka zbog njegove ideje i ostavštine. Zapravo, važno je govoriti o tome tko će nam i kako objavljivati knjige.

Izdavaštvo znanstvene, stručne i publicističke knjige jedno je od temeljnih pokazatelja snage zajednice, zrelosti njene intelektualne klime i ako baš hoćemo koristiti malo pompozniju i moderniju formulaciju “industrije znanja”. Izdavački centar Rijeka je, bar se meni kao mladiću tako činilo, tu atmosferu godinama stvarao i lokalnu industriju nosio. U ruke možemo uzeti fascinantnu knjigu “Bibliotrag - publikacije ICR 1976. - 2009. godine” koju je izradila upravo spomenuta Vlasta. Riječ je o nevjerojatnoj šetnji ne kroz desetke već stotine radova i imena, riječkih znanstvenika, posebno društvenog i humanističkog tipa ili pak književnika koji su upravo uz Izdavački centar Rijeka doživjeli i dočekali svoje izdanje.

Bilo je tu puno prvijenaca gotovo jednako kao i životnih djela, a možemo zamisliti kako su svi bili uzbuđeni tim koricama u koje sažmeš cijelog sebe, sve sate koji ti nisu ono službeno radno vrijeme, traumatična traganja, stvaranje kompleksnih veza, traženje stila ne bi li bio bar iole zanimljiv i čitljiv. Teško je dovoljno istaknuti koliko je važno na kraju puta imati pouzdanog partnera koji će ti to doista kvalitetno urediti, staviti u korice, objaviti, odraditi bar kakvu takvu distribuciju i komunikaciju te svemu pružiti jednu posebnu težinu. Izdavački centar Rijeka kao “label” ili “brend”, famozna etiketa, mogao je značiti svojom snagom da li je to što si napravio dobro ili loše, relevantno ili nevažno, trajno ili kratkoročno...

Spomenut ću samo neke naslove koji su meni osobno važni, a izašli su iz izdavačke mašinerije Izdavačkog centra Rijeka: “Arte miracolosa - stoljeće fotografije u Rijeci” o povijesti fotografskog bilježenja riječkog života, “Živa baština” Vande Ekl i izvor svih važnih spoznaja o povijesti riječkih toponima, filozofski zbornik “Kompjutor, mozak i ljudski um”, “Od misli do jezika” kao putovanje filozofijom jezika (koji je možda i granica spoznaje svijeta), “D'Annunzio u Rijeci” kao jedna zaokruženija slika utopističkog projekta, impresivna monografija “3. maj” kroz koju ćemo se sjećati brodogradilišta u nestajanju... Godine 1988. slijedila je teška artiljerija pa je Izdavački centar Rijeka tada objavio rekordni broj naslova kao i neke kultne poput “Kako čitati grad” Radmile Matejčić ili pak prvu suvremeniju, doduše ne i savršenu, sintezu “Povijest Rijeke”. Izdavački centar Rijeka bio je tada jedan od stupova u naglom buđenju promišljanja i otkrivanja famoznog te nikad potpuno uhvaćenog “riječkog identiteta”.

Uvijek je to bila društveno vrijedna, ali neprofitna knjiga. Ne postoji modalni svemir na čijem tržištu mogu proći naslovi tipa “Misaonost Janka Polića Kamova”, “Bijeli šum: studije iz filozofije jezika”, “Ogledalo bašćinsko”, “Fijumanski idiom”... I zato je Izdavački centar Rijeka bio fascinantno nebitan, a ujedno nevjerojatno važan. O samom Izdavačkom centru Rijeka možda možemo s naknadnom pameću svašta reći - bilo je tu neulaganja u pronalazak drugih sredstava financiranja, ponekih pogrešaka u izdavačkom programu i pristupu, nekapitaliziranja na uspješnicama, slabosti marketinga i nesnalaženja u komunikacijskoj eri nakon 2000. godine, slabog nacionalnog pozicioniranja… Nama je sve to lako reći jer ne živimo te živote.

Malo smo čudni...

Sada radnu svakodnevicu provodim u sobi Gradske knjižnice Rijeka u kojoj je smještena tzv. zavičajna zbirka, dakle splet gotovo svih naslova lokalnih autora i izdavača. Moram to mjesto smatrati radnim, a ne mogu se oteti dojmu sjedenja u grobnici jedne kulture i vremena. Oko puno toga sam optimističan, ali maksimalno pesimističan oko perspektive lokalne riječke društveno-humanističke znanstvene i popularne publicistike. Zapravo, prošli Kulturni faul koji govori o njenoj budućnosti na hrvatskom jeziku dijeli jednaku zabrinutost i s ovim predstavlja diptih.

Uz Izdavački centar Rijeka od lokalnih igrača u poteškoće je došao i Adamić, drugi važan izdavač koji je znao udomiti važne društveno-humanističke knjige. Situacija je paradoksalna - u trenutku stasanja najvećeg i najposloženijeg sveučilišnog kompleksa u riječkoj povijesti, najboljih društvenih i ekonomskih uvjeta rada za većinu riječkih znanstvenika, najvećeg broja zaposlenih profesora i znanstvenika u povijesti, bivanja Rijeke Europskom prijestolnicom kulture, izdavaštvo znanosti i publicistike društveno-humanističkih područja, pripada mahom slabo vidljivim i napola posloženim izdavački kanalima samih fakulteta, ponekoj agilnijoj ustanovi ili nadobudnijoj udruzi.

“Među rijetkim izdavačima knjiga u SR Hrvatskoj koji posluju bez gubitaka i bez dugovanja jest i Izdavački centar Rijeka. Tome doprinosi najviše njegova pozicija subvencioniranog izdavača koju se ne bi moglo tumačiti kao privilegiju nego kao osobitu zainteresiranost Rijeke da ima takvog izdavača,. Izdavački centar Rijeka ima izuzetnu važnost u kulturnom životu grada i jedan je od glavnih punktova komuniciranja Rijeke na kulturnom planu.” Tako stoji zapisano u knjizi “Razvoj i perspektive kulturnih djelatnosti Rijeke” objavljenoj daleke i danas nestvarne 1989. godine.

Iako je došlo do potpunog sloma tadašnjeg društveno-političkog okvira koji je držao rani Izdavački centar Rijeka, a potom i do digitalne revolucije, komunikacijska razina kulturne i znanstvene zajednice nalikuje kao da koristimo klinasto pismo. Teško je saznati gdje je nešto objavljeno, pratiti tko što radi, sudjelovati u ikakvoj valorizaciji i dijalogu o objavljenom. Časopisi su često prije svega forma i poligon za ispunjavanje formalnosti nego pravi kotao znanja. Lokalni kontekst je fragmentiran, rasturen i pitanje je što je taj novi prostor komunikacije o objavljenom, idejama, spoznajama, znanju... Kao da smo se pomirili da su to Facebook statusi i balon u kojem na njemu živimo i mislimo.

Sve oko Izdavačkom centru Rijeka danas se piše u prošlom svršenom vremenu i to je jedna spoznaja koja ispunjava tjeskobom ma koliko god on sam često bio nespretan slon u sobi… Još i na štakama. Iako je bilo sjajnih knjiga i podrške mnogim mlađim istraživačima nije to bio savršen svijet. No brine nešto drugo. U logičnoj transformaciji prema tercijarnom i kvartarnom sektoru, snaženju paradigmi i ekonomskog udjela kreativnih industrija i industrija znanja, nekako kao da smo dobro naučili jezik i lijepe riječi, a zaboravili ključnu stvar - proizvod.

Ne bi li to i dalje trebala biti (među ostalim) knjiga ili sam opako pao niz skliske stepenice ICR portuna, rasuo “Novog Kamova” i “Sveti Vid” te sve prespavao?