Kulturni faul: Možda sam izgubio smisao za humor…

Asocijacije na spomen Osijeka jednom prosječnom Riječaninu vrlo su različite - kada smo bili klinci ranih devedesetih, na neki neobičan način gradili smo određeni natjecateljski osjećaj ponosa da smo veći od tog slavonskog grada, s velikim očima i pokojom suzom gledali crvenog fiću koji pokušava zaustaviti agresivne budale u suludoj i teško shvatljivoj životnoj računici, snažnije nego fićo tenk njegov nogometni klub zaustavio nas je u osvajanju nogometne titule 1999. godine kada je to doista imalo natjecateljsku i simboličku društvenu vrijednost, nakon toga grubo smo saznali da u fićino vrijeme sve nažalost nije bilo i potpuno časno te da je u pojedinaca bilo viška znanja o akumulatorskoj kiselini, a u novije dane čuli smo ponešto i o relativno vitalnoj IT sceni, nekim dobrim “makers” entuzijastima, natjecanju s Rijekom za projekt Europske prijestolnice kulture 2020. godine...

I naše knjiške duše proteklih su godina zadovoljene - osobno su me oduševila dva romana Drage Hedla “Izborna šutnja” i “Ispovjedna tajna”, a stvar je s "Tri petka u travnju" začinio i Pavao Pavličić, koji je svog klasičnog novinarsko-detektivskog junaka Ivu Remetina odveo u rijetku šetnju izvan Zagreba, baš u Osijek. U Osijeku živi i radi Dražen Jerabek, sjajan ilustrator, koji nas je jednom počastio i super tekstom…

“Muzej” okusa

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

Slično Remetinu, ranih dana veljače napokon sam i ja dočekao prvi pravi susret s tim gradom na krajnjem hrvatskom istoku. Potpuno suprotno uobičajenom mrzovoljnom stavu prema službenim putovanjima, konačno sam se jednom i umjereno poveselio. Napokon - Osijek. Savršen smještaj u Waldingeru u samom centru grada, šetnja uz Dravu, posjet konkatedrali, Kopačkom ritu, šetnja do legendarnog fićinog raskrižja, perfektne American Corners radionice i izlaganja...

Naposljetku, grad u nekom općenitom smislu nije razočarao. Uvjeren sam da je u nekom sretnijem i promišljenijem spletu okolnosti Osijek mogao i još može biti umanjena verzija Praga, Ljubljane, Budimpešte (...), svih tih lijepih, simpatičnih, ugodnih gradova na srednjoeuropskim rijekama punih vrijednih, kreativnih, dobroćudnih ljudi.

Jedan od detalja kojem sam se veselio pogled je na obnovljeni Paviljon Gradskog vrta, prostor koji je upravo prošle godine, nakon preduge obnoviteljske epizode, napokon i doveden u pristojno stanje. Riječ je o objektu koji ima velik značaj za povijest Osijeka jer se u njemu 1809. godine održala svečanost proglašenja slobodnim i kraljevskim gradom. Nekadašnji perivoj oko zgrade krasio je okolni prostor i predstavljao omiljeno šetalište stanovnika Osijeka, a u njemu su se održavali plesovi, zabave, društvena događanja, dakle sve ono što je u XIX. stoljeću pružalo urbane i građanske karakteristike jednom mjestu. No nije samo povijesni crv činio uzbuđenje većim - pri obnovi lijepog objekta najavljivano je da će u njemu biti smješten i ogranak Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek. No pokazalo se da je to bila samo nesuđena priča - u njemu je ipak Muzej okusa. Ali muzej, rekoh sebi, još i okusa, možda i smislenije i ekonomski važnije od knjižnice, ne može biti loše i nezanimljivo…

Prvo i osnovno - Muzej okusa jednostavno nije muzej. Ne. Muzej okusa komercijalni je privatni restoran. Ako ste kao turist ili gost u kakvom osječkom vodiču vidjeli “Museum of Flavours/Taste” i odlučili doći do njega, doista ćete se začuditi - dočekat će vas konobari, jelovnik, cijene... Što je i normalno jer to je restoran. Ako ste pomislili da je to samo dio nekog genijalnog teorijsko-muzejsko-turističko-marketinškog koncepta, doista nije. To je samo restoran. No dobar restoran, s ponešto galerijskog prostora na zidovima, s glazbenom pozornicom... Restoran na čijem je otvorenju bio i premijer. Ali ne i muzej. Restoran. Ne morate se čuditi ovom mom pomalo tourettovskosindromskom ponavljanju riječi restoran i muzej jer upravo tako, kaotično i začuđeno, djelovao je i moj slijed misli pri pogledu na vinsku čašu u logu i akronimu naziva na fasadi. Koji je pak isti onom zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt.

Carevo novo ruho

Kada se čovjek, onako sit i napit, pomiri da nije u muzeju okusa ili kakvom sličnom kulturnom ili kreativno-industrijskom pogodnu, naviru mu i druge misli… A prva je jednom knjiškom moljcu - pa zašto je itko ikada spominjao da će na tom mjestu biti i knjižnica? Suštinsko je to pitanje planiranja, racionalnosti i upravljanja javnim novcem. Ako gradska uprava ulaže javni, znači porezni novac, prikupljen među poduzetnicima i ostalim vrijednim radnim ljudima od posebno “popularne” spomeničke rente, očekivalo bi se da postoji i jasan plan, vizija, strategija razvoja obnovljenog prostora - koje će djelatnosti u njemu nastati, kako se njegovo djelovanje uklapa u širi strateški razvoj zajednice, kako se ostvaruje povrat investicije, koja je javna uloga sadržaja…

Obećanje o knjižnici, doduše nekako uvijeno i ispod glasa, višestruko je ponavljano, raspravljano na pojedinim javnim razgovorima lokalnog MO-a, a u prijavnoj knjizi za Europsku prijestolnicu kulture jasno je naveden čin obnove paviljona i njegovo stavljanje u kulturnu funkciju. Osijek je u tom izboru izgubio, ali to ne znači da se ti planovi ne moraju ostvariti - uostalom upravo to su svi i obećavali komisiji, ali ruku na srce, da svima nije problem Bruxellesu obećati bilo što, a onda čim komisije odu raditi po svome, niz problema EU-a ne bi postojao… I tako je od kulturnog i društvenog centra u Paviljonu ostao restoran. Koji se naziva muzejem.

Govori li netko da je car gol? Pa nekako se čini da baš i ne te da cijela stvar prolazi ispod radara i velikih uzbuđenja, a izvan Osijeka sigurno bez ikakve svijesti. Paralelno, Osijek je grad u kojem knjižnica, jednako kao i u Rijeci, ima vrlo bizaran središnji prostor te četiri solidna ogranka. Vidi se da je to ekipa koja se trudi (najviše lajkova na Facebooku među hrvatskim knjižnicama!), ali u središnjem objektu doista teško možete osjetiti modernu knjižnicu ili društveni centar. Pri našem posjetu upravo smo gledali i u jednu lijepu rupu na krovu nastalu uslijed otapanja snijega. Osječani i Riječani, stanovnici najvećih hrvatskih gradova na dvije strateške pozicije, doista nisu imali "sreće" s upoznavanjem i doživljajem pravih suvremenih knjižnica.

Savršena oluja razočaranja

Da ne bude zablude i snobističkog zgražavanja, izvan doticaja s realnošću recimo - ugostiteljstvo, a među njima i restorani, jedna su od osnova moderne gradske ekonomije. Na sebe vezuju cijeli niz drugih djelatnosti iz prehrambenog sektora, gastronomija je jedna od glavnih grana turističke djelatnosti, a ostvarivanje privatnog profita poduzetničkom djelatnošću jedan od fenomena koji moramo poticati, podržavati, gurati svim mogućim instrumentima. Možda i ukidanjem spomeničkih renti. Ipak, osječka priča ima ružno lice koje je samo naizgled poduzetničko, a ima vrlo malo veze s razvojem turističkih, kulturnih ili kreativnih industrija neke sredine.

Riječ je o projektu koji je vođen bez jasnog razvojnog i konceptualnog smjera (čista ugostiteljska funkcija iskristalizirala se po obnovi), za uložen javni novac povremeno se obećavala i javna funkcija (ne zaboravimo da i knjižnica ima svoj povrat investicije iako nemamo tradiciju njenog računanja i jasnog izražavanja), bez kompleksa mimoišla su se sva obećanja pružana u kontekstu prijave za Europsku prijestolnicu kulture, riječ “knjižnica” zloupotrebljena je, a na kraju krajeva nešto što se naziva muzejem ispao je - restoran i tako završio u sivim područjima Zakona o muzejima. Svaki znalac o kulturnim i kreativnim industrijama vjerojatno zna kakav komercijalni potencijal leži tek u činjenici razvoja pravog muzeja okusa. Dobri restorani pak tada lako nađu svoj put u bilo kojem fizičkom ambijentu, a tek uz pravu kulturnu ponudu i dobivaju svoje goste iz svih zemalja svijeta…

Ne pripadam onima koje obilježava malodušje, razmišljanje da su samo kod nas apsurdi, nesreća, ne volim ni lažno moraliziranje, društvenomrežno ideološko trolanje… Ali ponekad se poklope tjedni koju rezultiraju savršenom olujom razočaranja - prvo je Damir Medved podijelio članak o broju inovacija prema EU regijama i državama pa je Rijeka ispala u nekom društvu na poleđini s prijateljima iz drage Rumunjske, potom sam vidio knjižnicu u provincijskom francuskom središtu industrije čelika koje ima stanovnika kao naš Bjelovar, pa destinacijsku strategiju Kopenhagena, a potom završio na dobrom gulašu i njokima u Muzeju okusa u Osijeku.

Ne znam, ne znam… Možda sam izgubio smisao za humor, Rosita Pedringo...