Kulturni faul: O čovječe, kako se samo veselim nestanku pandemijske kulture…

Govoriti koliko je pandemija izokrenula naše živote gotovo je izlišno i spominjati. Prehranu, čitalačke navike, izlaske, odnose... Zahvatila je svašta čega mnogi u ovom trenutku možda nisu ni svjesni, a postat će kada se klupko počne otpetljavati i kada sve postane “staro”, a mi baš više ne budemo oni isti “stari”. No osim te duboke razine, svatko vjerojatno ima i listu onih sitnih fenomena koji mu, doslovno rečeno, već svakodnevno idu na živce, smetaju ga, zasićen je njima…

Kolumna "Kulturni faul" serija je osobnih i subjektivnih osvrta na specifične fenomene s područja kulture, obrazovanja i stvaralaštva.

Naravno, ovisi što radite, koje vam je područje bavljenja, interesa, a kako su moje kultura i komunikacija ovo je moja, privatna, osobna, sigurno ne znanstvena i sigurno ne objektivna lista fenomena koji mi smetaju.

Ne smetaju mi maske, ne smetaju mi nužne mjere, ne smeta mi niti jedan racionalan način borbe protiv virusa koji nije banalan i benigan, ali jednom kada pobijedimo (proljeće očito nije taj trenutak, prebacujemo nade na ljeto) jedva čekam da nestanu sljedeći fenomeni koji potpuno devastiraju suvisli i realni kulturni život i produkciju:

Događanje na internetu

Toj kategoriji, posebno od kada je Facebook uveo posebnu etiketu “događanja na internetu” želim stvarno brzi nestanak odnosno smještanje tamo gdje pripada - odvijanje kada doista postoji neka velika dodana vrijednost sadržaja, kada nas tehnologija doista spaja s potpuno suprotnim stranama svijeta (recimo to da s programerom koji stoji i iza ovih stranica pričam dok je on u Ekvadoru kao da se nalazi u susjedstvu je duboko civilizacijsko čudo), kada je doista isplativo gledati u nečije dlačice iz nosa po par sati jer nas to mijenja, uči, osnažuje. A to stvarno nije tako često te nema veze ni sa super pametnim ljudima ni znanima koja dijele nego sa smislom događanja.

Ponekad smo uzbuđeni koga ćemo vidjeti, sresti, možda se bojimo da ćemo vidjeti kolegu koji nas nervira ili curu u koju smo zaljubljeni, ali sve to čini gušte pravog događanja.

Događanja na internetu u trenutku kada postoji hiperprodukcija sadržaja najčešće su očajnički izlaz svih nas koji radimo inače događanja, predavanja, predstavljanja, susrete, panele te nam pružaju nekakav osjećaj da smo to doista i napravili. Na nivou čistog sadržaja stvar zapravo možda i funkcionira iako teško da je vaše događanje bolje od ičega što pruža bogatstvo YouTubea, Netflixa ili ostalih kanala. Pravi problem je esencija događanja zbog čega inače na njih odlazimo. A smisao događanja nije puki prijenos informacija.

Pažljivo se spremamo za odlazak iz kuće, oblačimo najbolje majice, brijemo se, depiliramo, radimo frizure u pažljivom ritualu. Ponekad smo uzbuđeni koga ćemo vidjeti, sresti, možda se bojimo da ćemo vidjeti kolegu koji nas nervira ili curu u koju smo zaljubljeni, ali sve to čini gušte pravog događanja. Na događanju ne gledamo u ekran, ne pojačavamo slušalice, ne naprežemo oči. Možda kljucamo, možda slušamo, ali događanje je to na kojem želimo biti i u dolazak na kojeg smo uložili napor veći od klika. Poslije njega naravno odlazimo na pivo, cigaretu, ćakulu, WC, šta tko voli ili treba, a sigurno ne odlazimo u kuhinju po jučerašnje ostatke hamburgera kojeg nam je dostavio momak s Wolt skutera.

Zoom projektni screenshotovi

Ne morate nešto posebno raditi s projektima (mi još i radimo), a da su vam društvene mreže ispunjene sretnim licima tih 50, 100, 200 sretnih likova na Zoom projektnim sastancima na kojima se nešto važno odvija. Sve su to vrijedni ljudi, svi nastoje plivati najbolje što mogu, ali jednako tako svi su svjesni i da taj distancirani način stvaranja neće proizvesti najbolje proizvode u svemiru osim eventualno u sferi IT-a i tehnoloških industrija gdje funkcionira i inače.

Uglavnom, iako su na tim screenshotovima svi turbo sretni i u tim pažljivo uređenim Ikea sobicama vlada simulacija hyggea, nisam vidio nešto tjeskobnije.

Dobar dio projekata u kulturi zapravo podrazumijeva i učenje i susret s drugim sredinama, putovanje, istraživanje, a malo što je tako grubo stradalo kao sloboda kretanja i susreta “sa strancima” bez testiranja, straha, ograničenja. Uglavnom, iako su na tim screenshotovima svi turbo sretni i u tim pažljivo uređenim Ikea sobicama vlada simulacija hyggea, nisam vidio nešto tjeskobnije. O čovječe, sada sam se sjetio, da sam radio i neke Zoom večere. Uf. I dalje želim ekipi da izdrži u tome jer projekti ne smiju stati, ali da je bizarno....

Napomena u najavama "Događaj se odvija uz važeće epidemiološke mjere"

E nju već znate kao pjesmu. Radili pjesničku večer za sedam sudionika (jer ograničenje kvadrature), koncert (nazovimo ta nova događanja tako) ili svingersku zabavu (kulturnu naravno) organizator vam stalno govori i poziva svih da se drže važećih epidemioloških mjera. Kako je meni matičan posao zapravo komunikacija (nikad ne bi rekli) mislim da sam ju ispisao jedno 175 puta u ovih godinu dana.

Mogu žmiriti, mogu biti omamljen...sokom, mogu se buditi usred noći, ali znam natipkati “događaj se odvija uz važeće epidemiološke mjere”. Dosta. Znamo. Peremo ruke. Nosimo maske. Sjedimo daleko. Znamo.

Radili pjesničku večer za sedam sudionika (jer ograničenje kvadrature), koncert (nazovimo ta nova događanja tako) ili svingersku zabavu (kulturnu naravno) organizator vam stalno govori i poziva svih da se drže važećih epidemioloških mjera.

Dogovori u kojima suradnik govori "vidimo se ako ne budemo u samoizolaciji" ili "ako ne budemo u karanteni"

Malo tko je stradao kao “event” industrija te mi je za ekipu koja se bavi ozbiljnim koncertima ili konferencijama s ozbiljnim poslovnim modelima ponekad i teško pomisliti kako im je nezgodno. Ovo čime se mi bavimo nije na toj razini, ali odvijanje događanja i programa nam je izrazito važno pa makar i kao simbolični čin za sedmero, osmero zamaskiranih u razgovoru o knjizi. Ali što je postalo izvorom ogromnog stresa - neizvjesnost, nesigurnost pa čak pomalo i naučena skepsa.

Gotovo nitko ne vjeruje da će se ono za što se dogovaramo i dogoditi jer konstantno iznad svega lebdi duh nečije moguće samoizolacije ili pak kakvog dubljeg društvenog ograničenja karantenskog tipa. Sve nalikuje kao kada sretnete frenda iz srednje kojeg niste vidjeli godinama, iskreno se obradujete i onda si govorite joj, vidimo se s ekipom na nekoj cugi, a zapravo ni jedan ni drugi ne vjerujete da će do te cuge ikada doći. Ovim putem zato stvarno zahvale svima koji s optimizmom gledaju na sve naše buduće susrete i u svemu gledaju priliku, a manje opasnost.

Drugim okom gledam na Twitter gdje neki tip piše "provjereni info" o ograničenju putovanja između županija za blagdane... Jao.

Chatovi s vijestima o pandemiji

Dobro znamo kako smo prošle godine svi postali veliki specijalisti seizmologije i epidemiologije, a svemu su svakako doprinijeli i vrlo nekontekstualizirani i senzacionalistički medijski plasmani informacija. “Svaki treći test pozitivan!” je u naslovu, a u tekstu stoji da je testirano devet ljudi. Otprilike tako to izgleda. I onda krene frka - šalje ti poruke mama koja je otkrila Viber. Šalje ti poruke frend koji je samo na Telegramu (jer drugi prate naravno!). Šalje ti poruke kolega koji se javlja putem Facebooka. I u svima - brojevi, rast, frka, panika, kako već kome odgovara i što ga dira. Onda ti uz kakav sočan link u kojem je "incidencija eksponencijalno porasla" suradnik šalje poruku 24 sata prije događanja te pita "I, šta planirate, hoćete li ipak online?". (Vidjeti točku "događanja na internetu").

Onda ti uz kakav sočan link u kojem je "incidencija eksponencijalno porasla" suradnik šalje poruku 24 sata prije događanja te pita "I, šta planirate, hoćete li ipak online?".

U početku je to bilo zanimljivo, i osobno sam pratio, slao, reagirao, a onda je postalo jednostavno pretjerano i sve iskrivljenije. Post-COVID sindrom neće biti samo potreba za fizičkim oporavkom mnogih koje je virus zahvatio na nezgodniji način nego i potreba za izlaskom iz modela u kojem su nam uopće važne COVID informacije. To nije jednostavno ni tvorcima sadržaja (algoritmi su se navikli) ni konzumentima (neuroni su se navikli).

Da zaključim, nisam “covid-skeptik”, ne volim manipulacije grafovima, ne volim umanjivanje tuđe muke, ne volim pristup “to pogađa samo stare”, broj žrtava je strašan i krivo mi je što je Europa pokazala baš jedno specifičnog nesnalaženje, nadam se da će cjepivo vrlo brzo početi pokazivati ozbiljnije efekte, ali ne volim ni cijelu nisku fenomena pandemijskog života za koje sam uvjeren da će duboko osiromašiti naše poslovne i privatne egzistencije. U toj vagi smo malo postali neoprezni. Nismo stvoreni da budemo ona debela ekipa iz WALL-E crtića, a koliko sve ovo traje i kakvu energiju generira više nisam siguran da ćemo završiti drugačije. Kao što smo vrlo brzo vidjeli da kao neka ozbiljna kulturna produkcija nikoga ne zanima ni pjevanje s balkona.

P.S. U tekst kao iritantan fenomen nisam provukao sve one pojave poput masovnih okupljanja na sprovodima, političkim skupovima ili pak sportskim proslavama kraj kojih se kao discipliniran i racionalan kulturnjak osjećate posebno glupo jer vi ste sve poštovali, uložili i pazili na svih, a oni na nikoga, ali tekst bi izgubio dozu humora koju je nadam se imao.

U svakom slučaju slobodno podijelite listu vaših pet iritirajućih fenomena, djeluje oslobađajuće.