Kulturni faul: Ružni rotor, pivo od 4 kune, međimurski kivi iliti zatvoreno zbog inventure

Prednovogodišnja je večer. Doma smo, bukova drva ubrzano izgaraju, na televiziji je 17. put ista epizoda “Mentalista”. Ne smeta mi, a i Cho je simpatičan lik. Nigdje ne idemo jer ne možemo, a ni ne želimo. Lijepo je. Vrijeme je za neke druge stvari...

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, obrazovanja, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

Čitam knjigu “Baština - kako sam preživio splitske devedesete i prvih 10 godina TBF-a" Nikole Čelana, simpatične zapise o “rapu” u Splitu i mnogočemu drugome što lako mogu povezati i s riječkim ambijentom iako sam desetak godina mlađi od glavne ekipe. Sve te grafitere, ekipu s naopakim šiltericama i u tutama, gledali smo proširenim očima. Netko je i na zid našeg igrališta napisao Public Enemy. Tada je moja veza s njima bila gađanje jeftinom nogometnom loptom iz Trsta u sredinu slova “u”, a danas Alexa/Amazon Echo kojoj “zapovijedam” puštanje pjesama što nailazim na stranicama Čelanove knjige. Sad svira “Looking Down The Barrel Of A Gun” Beastie Boysa. I mi smo imali bačvu u koju smo bacali lakove za kosu iščekujući eksploziju.

Ali teško je sve to listanje u posljednje vrijeme nazvati čitanjem, radije vremenskim međuprostorima između dvije pelene i Una Carline želje da svijet gleda s visine/ravnine kao i svi mi. Na plafonu stvarno nema nikakve akcije... Na jednak način čita se i Dylan Dog Maxi koji je zaslužan za naslovnu ilustraciju s pričama Nemilosrdni, Protivnik i Ravno u srce, potom Bloomove Rastrgane godine, Pavičićeve Crvene godine, Lucasova biografija... Kada išta normalno zaokružim i završim, pisat ću...

Zbog sebe prevrćem osjećaje o 2017. godini. Mora se nekako dalje, a ne može bez podcrtavanja. Znam da je bila posebno intenzivna, bar na privatnom planu, a valjda je zato i kraj nekako mutan i kaotičan. Možda inventura izbriše pokoji upitnik iznad glave. I ne, ovo nije lista o Agrokoru, Algoritmu, Mamiću, preslagivanju Vlade (...) već nešto osobniji pogled na fenomene iz lokalne i nacionalne okoline za koje vjerujem da vrijedi imati pod povećalom i u razdoblju pred nama jer ni nisu privatni. Naizgled je trunku depresivna, ali nije joj intencija biti spuštalica. Upravo suprotno.

Kraj medija

Nikad nije bilo lijepo ni savršeno, ali 2017. sam se pomirio. Ideja medija u Hrvatskoj je umrla. Svi znamo da smo internet otkrili slučajno uz gledanje Severininog seksa s tipom koji je u međuvremenu u zatvoru zbog opakih prevara radnika propalih firmi kroz stečajne postupke, a ona je pak provela početak godine iskazujući kvazipodršku prodavačicama Konzuma. No da će ispasti tako grozno nikada nisam slutio.

Društvenomrežno trolanje i ovisničko gubljenje vremena u beskrajnom “streamu” svega i svačega, besmisleni naslovi koji ne govore informaciju već kako se trebaš osjećati, lažne vijesti i more manipulativnosti, opća nekoncentriranost na čitanje u hiperubrzanoj produkciji, žeđ za klikom... Andrew Keen je vjerojatno u pravu u svemu što je rekao u knjizi “Internet nije odgovor” koju još nisam pročitao, a tako me milo gleda s police kraj kauča tik uz nekakvog plišanog vanzemaljca koji nam se tamo trajno naselio. Užasno sam depresivan oko svega što dolazi ili će dolaziti iz medijskog pravca.

O nivou semantika na kojima smo zapeli teško je i govoriti. Od 2000. godine postoji jasan kontinuitet: kvazisukobi premijera i predsjednice, čudno pitanje da li je Hrvatska vjerna EU-u ili SAD-u, granični spor sa Slovenijom, nekakvo diplomatsko s**** sa Srbijom, nešto iz Haga kojeg nećemo smatrati bivšim ni za 20 godina, Mamić... Da smo radili ovu inventuru 2004. godine napisali bi iste teme. Mnogi kažu zašto to čitati i deprimirati se, ali obično ne razumiju dublju spregu medija i društva. Iz informacijskog sloma nastaje gotovo svaki drugi slom. Čak i demografski...

Na slici: 2520 dijeljenja i 66 769 pregleda ovog članka. Zapamtite to.

Demografski lom

Ne mogu vjerovati da se baš ništa zanimljivo 2017. godine u Hrvatskoj nije dogodilo oko toga što raditi po pitanju demografskog sloma osim što je vjerojatno još nekoliko fiktivnih općina i možda čak i gradova prošlo granicu na kojoj može prirodno opstati ili održavati ikakav suvisli oblik lokalne ekonomije i života.

Znam samo da Gorski kotar unatoč karti i vrijednim TZ-ovima više ne postoji (ostat će priče iz Žabarske noći, super krimića otkrivenog 2017.), da se iz vlaka kroz Slavoniju gleda u vegetacijom progutana polja, da je na putu prema Čakovcu za Božić gužva na cesti nastala zbog ekipe koja je na četiri dana navratila iz svojih Innsbrucka, Stuttgarta, Aarhusa…

Sele ljudi u veće gradove? Da itko doista radi “smart city” ima li bi u ovom trenu uživo statistiku u koliko stanova u Rijeci zapravo ne živi nitko ili pak u bivšim sedamdesetkvadratnim obiteljskim stanovima po jedna nona… Mi zapravo nismo sigurni ni koliko pravih stanovnika imamo u svakom trenutku.

Na slici: Goranski turistički snovi kao simpatičan način života nekolicine. Gorski kotar kao regija nešto je poput Dubrovnika na razini grada.

Benčićev proboj

Riječko prokletstvo industrijske baštine duboko je i dugotrajno te se napokon miješa napitak koji ima realne šanse uspjeha u razbijanju kletve stare vještice Tranzicije. Prvi je napitak probao MMSU i prema prvim efektima radi bez nuspojava.

Medijska najava je da će se u travnju 2018. početi doista miješati porcija i za GKR, a po svemu sudeći mora imati i brzo djelovanje. Ne dogodi li se to, Rijeka će do 2020. godine dobiti novo dvorište s dva muzeja što nije po sebi loše, ali prijeti da dobijemo novi park Guvernerove palače koji je dobar dokaz da možeš na jednom mjestu imati i dva muzeja super sadržaja, slojevima nabijenu povijesnu lokaciju i sam centar grada, pa i D'Annunzijev hologram koji vrši nuždu s balkona kao u “dobra stara vremena” (navodno zabilježeno tijekom riječke avanture), ali ti najbolji prijatelj i dalje ostaje golub…

Na slici: MMSU prije otvaranja.

VR i robotika u knjižnici

Godinu iza nas je obilježio “stemić drekić” (ispričavam se, utjecaj situacije iz uvoda i isprazne hiperprodukcije o temi) i o tome je zapravo sve rečeno. STEM je suštinski priča o nadanjima i genijalno ih je nepristrano promatrati - profesori u školi se nadaju pojavi toliko željene opreme pa joj žednoj hrle u bilo kojoj formi, prodavači se nadaju uvaljivanju bilo kome bilo čega za bilo koju cijenu pod geslom “to je budućnost”, ministri se nadaju kako će netko napraviti posao umjesto njih, ali opet pozvati ih na predstavljanje i reći da su i oni zaslužni, roditelji se nadaju da će im djeca postati genijalci na plaći od 10 000 eura ako poslože par sličica u logički niz koji se sad odjednom naziva programiranje, pametni “ferovci” se nadaju da će se u imaginarnoj STEM arkadiji riješiti bizarusa s filozofije koji im uzimaju zgodne cure s turkologije… I sve će biti savršeno.

U svakom slučaju u riječkoj knjižnici se bez puno buke i senzacionalizma radilo i na svemu tome. Demonstrirao se VR, radilo radionice robotike za djecu… Bez nekog velikog prenapuhavanja i mislim da je to način kako se neke promjene realno odvijaju, zato mi se je toliko usjeklo.

Veći je problem što gledajući inspirativni video o izgradnji novog grada u Arabiji, prepunog novih tehnologija, srednjoškolski razredi zijevaju (znam jer im ga osobno puštam nadajući se inspirativnosti) i nisu previše fascinirani ikakvim činom prave izgradnje. Pa i zašto bi bili kada je najveći nacionalni trgovac pobjegao u London i sasvim mu je ok, a njegov dućan svemoćna država proglasila je strateškim nacionalnim interesom.

Na slici: Break on through to the other side...

Plava piva iz Peveca i craftovi

Ogromne kutije na paletama stajale su uz blagajnu, a jedna limenka koštala je 3,99 kuna u trgovini koja prodaje kineske roštilje za balkon i betonske kipove anđela za vrt. S druge strane buja svijet craftova, “kvalitetnih” uvoznih pivi i sl.. Pivo po 30 kuna koje se predstavlja da je posebno poteklo je svim riječkim bircevima. Probao sam 2017. godine i “plavo s blagajne” i jedno od čak 65 kuna. Bahato. Možda je nešto pokvareno s mojim nepcem, ali čini se da kada je sve posebno više ništa nije posebno i zato mi ova situacija oko pivi djeluje neobično važnom kao lekcija 2017. godine.

Na slici: Nije craft.

Diskrepancije svjetova

Gledam JoomBoos kalendar (JoomBoos je inače časopis i portal o youtberima i projekt 24 sata). Siječanj je Dennis Domian, veljača Gloria Berger, ožujak Magic Leon, travanj The Skirt, svibanj 2 Crazies Beauties, lipanj Endi… Tko su ti ljudi, ja zapravo nemam pojma. Dobar dio dvanaestogodišnjaka zna.

Bio sam i na Infogameru u Zagrebu u hiperaktivnom ludilu eSports turnira, druženja s YouTuberima, Resident Evila, ne znam koliko decibela zvuka i luksa svjetla… U nekom trenutku me ulovila tjeskoba i zavrtjelo mi se. To je jedna stvarnost. Druga pak stvarnost za vrijeme nedjeljnog ručka gleda televiziju, Nedjeljom u dva, Stankovića koji postavlja pitanja na temelju komentara ispod portalskih članaka, isprazno vodi gostovanja Igora Mandića i Darka Rundeka. Štoviše, Mandićevu knjigu o smrti proglašava se najboljim naslovom, a Rundekov obljetnički koncert koncertom godine. Volim i Mandića i Rundeka, ali mislim da je 2018. krajnje vrijeme da počnem učiti imena i značenje ove ekipe s kalendara. Volio ih ili ne...

Liberal.hr

Ne zanima me toliko politički odnosno bolje rečeno politizacijski aspekt projekta Liberal.hr (“Ajme za njih više piše i Bauer koji je radio za Most, a njih baš mrzim.”) Liberal mi je zanimljiv zbog logike racionalnosti i argumentacijske dosljednosti koju pokušava gurati. Često se njihove intuicije ne poklapaju s mojima, autori variraju kvalitetom (piše se vjerujem volonterski) ali u tome nekako i je poanta iskonskog slobodarstva. Liberal ima pravo u zalaganju za smanjivanje porezne represije te borbi za jače osobne slobode i izbore (npr. marihuana…) te je paradoks da ga najviše mrze...pa svi ostali.

Jednima je “prepederski” i “proarapski” (zanimljivo, dobrom dijelu ekipe koja se predstavlja domaćim libertarijancima u virtualnim vodama, a koja čini mi se ujedno zamišlja prvenstveno onu nepostojeću bjelačku arkadiju iz kakvog gradića Kingovog Mainea), drugima je svaki spomen autora poput Misesa tzv. neoliberalno zlo i nerviraju ih svi oni koji 2017. smatraju bizarnošću nekakvo slavljenje sovjetske revolucije na filozofskim odsjecima u Hrvatskoj. Liberal je inicirao i prijevod Misesovog “Liberalizma” što je značajna stvar s obzirom na to da puno klasika slobodarskog mišljenja nema egzistenciju na hrvatskom jeziku.

Na slici: Jedna tipična glupa tema iz domaćih voda.

Kivi i smokve iz Međimurja

Ok, znam da postoje i kontinentalne sorte kivija, ali na razini transformacija okoliša i klime sljedeća anegdota me zakucala do kraja. Naime, kod punice u Međimurju sam za Božić jeo kivije ubrane u dvorištu njene zgrade, a na Štefanje pokraj peke s veprovinom su se šepurile smokve. Nekad smo se vraćali iz Međimurja s više kila “piceka”, ovaj put su nas drenovske pahulje dočekale s par kila međimurskog kivija.

Na fotografiji: Čekaju se famozni međimurski limuni...

Knjiga o radničkim naseljima

Bila je 2017. godina i ta u kojoj je jače nego ikad otvorena tema povijesti novijeg riječkog urbaniteta i povijest onoga što zapravo danas i smatramo Rijekom. Na festivalu nebodera koji su pripremili mladi riječki arhitekti glavni junaci su bili najviši riječki objekti, a Pro Torpedo je pak objavio knjigu o riječkim radničkim naseljima s puno sočnih detalja i analiza. Sljedećih ćemo godina sve više upoznavati riječki beton, vjerojatno posvećivati izložbe s prizorima izgradnji naselja, razgovore sa zaboravljenim arhitektima i naposljetku čitati knjige o svakom riječkom naselju... To je fora.

Na slici: Maketa naselja Škurinje prije izgradnje. Za ono što se dogodilo pogledati odličan film Živi bili pa vidjeli.

Rotor na Drenovi

Pri rekonstrukciji jedne dugi niz godina kritične prometne škurinjske točke napravljeno je novo raskršće. Naizgled ok. Krajem godine napravljen je i rotor na drugoj kritičnoj točki na istoj ruti samo nešto poviše u naselju Drenova. Ne znam, ako imam pravo na neku želju, volio bih biti bar nijemi promatrač na sastancima na kojima grupa inženjerskih mahera zadovoljno klima glavama nad projektom i određuje da su baš to najbolje forme za taj posao te da je lijepo nešto takvo nasaditi u urbani ambijent ionako ne previše zgodne Rijeke. Funkcionalnost i cijena, reći će.

Oblikovanje okoliša i fine psihološke niti koje on ispliće umovima stanovnika, što je to? Škurinjsko raskršće je oblikovano tako da cijeli ambijent izgleda kao Vladivostok, što se pak divno nastavlja na nakaradiju nižeg rotora kao točke najbrutalnije zagađenosti plakatima u gradu dok je u središte novog drenovskog rotora na ulazu u samo naselje koje se diči epitetom “zeleno”, umjesto drenjule ili ikakve suvisle dekoracije posađen crni asfalt dodatno označen bojama. Sve se i jako zgodno uklapa u vizualni identitet obližnje benzinske crpke. Treba li reći da priključivanje iz jedne od ulica nalikuje na ruski rulet...

Na slici: Ljepota je u očima promatrača.

Sretna 2018. godina i svima na tom sastanku.