Kulturni faul: Šarene naslovnice u potrazi za vremenom i kreativnom klasom

U galerijskom prostoru Filodrammatice postavljena je izložba Čitaj dizajn! Magazini i časopisi 90-ih i 2000-ih odnosno časopisni i magazinski radovi dizajnera Dejana Dragosavca Rute u čijoj se biografiji ističe aktivnost na projektima kao što su Arkzin, Nomad, Godine nove, Libra libera, Gordogan, Up & underground, Civilno društvo.hr i Frakcija. Impresivno je to društvo u kojem se neki ističu i statusom kultnosti kao što je slučaj s Arkzinom. Kao uvod u izložbu održan je i razgovor na temu časopisa za kulturu čiji su službeni sudionici bili Ruta, Marko Kostanić (Frakcija…), Dejan Kršić (Arkzin…) i Milan Zagorac (Književnost uživo…), znači tri nacionalna i jedan lokalni akter.

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

Karakteristika je ovakvih tribina prije svega da cijeli smjer biva obilježen prvenstveno temama i područjem kojim se bave ili su se bavili sami sudionici rasprave. Nije to ništa loše ni neprirodno, ali pruža nam naposljetku samo jedan spektar priče i znači da bismo trebali imati puno ovakvih okruglih stolova s potpuno različitim sudionicima ne bismo li dobili potpuniji pregled. Dodatna “otežavajuća” okolnost jest i da je izložba o nečem prošlom tako da je prevladavanje povijesti, nauštrub sadašnjosti i budućnosti, očekivana pojava. Nije nevažno i da većina uradaka na kojima je radio Ruta stiže iz sličnog duhovnog svijeta - onog civilnog društva (i to ranih verzija devedesetih godina) u kojem se ispleo cijeli spektar pristupa i teorija. Mahom je bila riječ o neprofitnim kulturnim radovima među kojima se ističe Nomad, magazin koji se prodavao i na kioscima te pokušavao živjeti kao komercijalan proizvod o pop kulturi.

Vjerojatno najjači trenutci i osvrta na prošlost bili su oni koji su stavljali fokus na važnost redakcije - to je konkretan uvid u jedan od sastojaka koji nedostaje većini suvremenijih pokušaja. Da bi nastao pravi medij (kulturni ili bilo koji drugi…), potrebna je prava fizička redakcija, fizičko mjesto u kojem radi konkretna i strukturirana skupina ljudi, prolaze namjernici, suradnici, slučajni prolaznici… U redakciji se stječe vještina o svim razinama posla, postiže brzina, kreativna vibracija... Ispalo je tako da današnja toliko slavljena digitalnost donosi jednu razinu efikasnosti posla, ali ujedno znatno narušava kreativni proces, barem kada su ambiciozniji magazini i časopisi u pitanju. Kako je dobro istaknuo Dejan Kršić, došlo je do strašnog gubljenja predanosti, manjka redakcijske posvećenosti i generalno urušavanja kulture redakcija. Negativnim lokalnim procesima unatoč utvrđeno je da na globalnom nivou postoji trend povrata tiskanih magazina, i to kroz vrlo specijalizirane niše u kojima se zapravo negdašnji fanzinski svijet diže na jedan viši nivo. Također i pojedine korporacije, ulažući u marketing, stvaraju povremeno zanimljive magazinske uratke.

Više o raspravi čitajte na stranici Rijeka2020.

Kao i na apsolutno svim događanjima povezanim s kulturom ili nekim drugim aspektom života od travnja 2016. godine, i na ovome je verbalno dotaknut projekt Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020. godine. Kršić je postavio konkretno pitanje kulturnih politika određene sredine, a s obzirom da je gost tribine bio i Vuk Ćosić, voditelj marketinga i komunikacije projekta u čijem je dometu i izdavaštvo, rasprava je postala aktualnija. Rasprava se dijelom potrošila u klasičnoj dihotomiji po pitanju toga što su ranije generacije imale, a današnje nemaju, pa je naravno detektirana izdašna omladinska organizacija koja je stajala iza projekata kao što je bio Polet i ostatak omladinskog izdavaštva. Danas potpore takvog tipa i razine nema, ali nametnula se i teza da priča ne staje samo na tome već i na drugačijim interesima mlađih generacija, ciničnosti i sl… Poveo se razgovor o tome koja je to točno atmosfera potrebna da danas “iz ničega nastaje nešto”, a zaključilo se da puno toga radimo napamet, nema pravih istraživanja o sociologiji kulture, navikama, potrebama te tu leži dio razloga zbog kojih nemamo prave odgovore.

Vuk Ćosić simpatično je pitao “hoćemo li raditi nešto novo ili skupljati naše ordenje na zidovima?”, a to je pitanje nekako ostalo bez odgovora. A čini se da će ono biti najvažnije u narednom razdoblju...

Osobno, pri svakom promišljanju o bilo kojem medijskom projektu koji podrazumijeva pisanje i čitanje (digitalnom, tiskanom, novinama, magazinima…) nalaze se dva esencijalna problema - jedan nam stiže sa strane produkcije, a drugi sa strane konzumacije…

Što se pitanja produkcije tiče, nije pravo pitanje uopćena dilema “gdje su novi mladi”, već nastaje li u nekoj sredini dovoljan broj članova tzv. kreativne klase, da se poslužimo često omraženim izrazom, a što konkretno znači dovoljan broj IT i UX stručnjaka, svakovrsnih dizajnera, fotografa, pisaca, novinara, marketinških stručnjaka za medije… Ako takve klase nema, teško je očekivati stvaranje dovoljnih kapaciteta za projekt bilo koje vrste. Paralelno ta klasa mora biti i puna proaktivnih pojedinaca željnih činova stvaranja i uživanja u gledanju svog uratka, a ne samo najamnih radnika. “Hej, san mi je imati magazin!” osjećaj je koji vodi prema nekom cilju kada su kreativni proizvodi u pitanju, a ako takvog entuzijastičnog osjećaja nema, ne vjerujem da će nekakva drugačija pomoć biti od velikog značaja.

Drugi skup problema nalazi se na strani čitatelja, konzumenata, kupaca (...), kako god zvali ljude koji određeni časopis uzimaju u ruke i neko vrijeme provode čitajući ga. U ovoj formulaciji ključna riječ nije, kako se obično misli, “novac”, “nekultura čitanja”, “loše navike”, već “vrijeme” - kada u jednom prenatrpanom i napornom danu izdvojiti čarobno vrijeme za koncentrirano čitanje sofisticiranih, dugih, preciznih, ponekad i teških članaka nekog magazina kojem je u fokusu kultura. Tu zalazimo u pitanje sociologije svakodnevice, o kojoj za sada samo znamo da možemo reći “nitko nema vremena”. Čini se da zalazimo i u sferu pitanja o kvaliteti života te su se neočekivano i tiskani magazini našli dijelom iste priče.