Kulturni faul: Stranger Things - inspirirano Kingom, ali dobro i za nas odrasle na Hitrecu

Ako živite u virtualnim vodama, tema je poharala vaš “timeline” i digitalne čitateljske kapacitete jer svaki anglosaksonski medij koji “drži do sebe” pisao je o toj slatkoj originalnoj seriji iz produkcijskog stroja zvanog Netflix, servisa dostupnog i u Hrvatskoj. Kada jednom dođe do RTL-a i Dome TV, znat ćete jer bit će to 751. repriziranje. Ipak, ako ne živite 100 % u digitalnom svijetu, gotovo sigurno ne znate o čemu je riječ, no nećemo vam pokvariti gušt - obećavamo da u ovom tekstu neće biti “spoilera” koji se tiču radnje, već prvenstveno osobnih osjećaja i poneke knjige povezane sa serijom. Jer da, “Stranger Things” i njegova privlačnost uvelike se temelje na emocijama - straha, nostalgije, ljubavi, znatiželje…

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

Mjesto nastanka ovog teksta i gledanja serije nije Colorado već Krk - ambijent su vrućina, hlad borova, šum mora i glazba s terase. Sviraju melodije Miše Kovača i to nije samo loš vic. Nijemci su na pedalinama u moru, obitelj Poljaka sprema se na “ziplining”, a moje su oči u hladu terase kafića i čitaju "Gole kosti" Stephena Kinga, zbirku autorovih kratkih priča iz različitih razdoblja njegovog kreativnog stvaralaštva. Točnije rečeno, upravo sam na kratkišu imena “Božanski obrađivač teksta” i kreće zaplet u kojem stroj svjesno “razgovara” s korisnikom. Da, da, znam, klišej je čitati Kinga, pomislit ćete, ali zar je doista tako? Jesmo li svi zaista pročitali sve što je vrijedilo pročitati? Pogled na knjižnični katalog pokazuje da sve njegove knjige nisu u svakom trenutku vani, štoviše nije zicer pronaći ih ni na listi najposuđivanijih, pa mi se čini da King sve više, bar u domaćim vodama, izrasta u autora o kojem se većina pravi da sve zna (hiperproduktivan, televizičan…), ali nisu baš doista čitali i njegove radove. Nešto kao ruski klasici, Orwell, Krležina djela koja nisu (i koja jesu) u lektiri... No ono što je zapravo važno u ovoj priči jest da sam samo dan ranije pogledao prve epizode serije “Stranger Things” te si mogu reći - da, to je to! Rekli su tako i autori serije, braća Matt i Ross Duffer, kojima su upravo i knjige Stephena Kinga, čitane kada su bili djeca, izvor njihove inspiracije. Upravo zato mora se reći da smo rijetko imali priliku gledati tako neobičan PR jedne serije - naime, malo tko priča što “Stranger Things” doista jest, ali gotovo svi pričaju što je na seriju utjecalo - Goonies (obvezno na prvom mjestu), Poltergeist, It (...) te naravno cijeli splet motiva pop-kulture osamdesetih godina s kojima se vješto igraju i ugrađuju ih u radnju. Čak i He-Man! Sive lubanje silom, ja imam moć!!!

Ipak, na kraju, zašto bi se sve to ticalo i nas u Hrvatskoj? Koja je naša čaša za ispijanje iz nostalgičnog bunara koji sa sobom donosi “Stranger Things”? Prije svega, mislim da se dosta pretjeruje kada se poveznice za “Stranger Things” nalaze prvenstveno s djetinjstvom osamdesetih godina. Uostalom, autori su rođeni 1984. i kultura djetinjstva ranih devedesetih kontekst je njihovog razvoja. Nisu li tako Dosjei X, doduše bez dječjih likova, svakog na SF i nestvarno nabrijanog pojedinca četvrtkom privodili uz TV i u SAD-u i Hrvatskoj? Sve je tu - misterij, znanstvena fantastika, zločesti vladini planovi, posebne moći… Pojedine epizode Dosjea X, nikako ne nesretne najnovije, prve sam prepoznao i aktivirao u svom mentalnom stroju nostalgije. No nije samo američka pop-kultura naša jedina veza sa znanstveno-fantastičnom avanturom takve vrste te razlog zbog kojeg nam je bliska. Ne smijemo zaboraviti Smogovce. Da, “one” Smogovce. Zvuči možda glupo, prije svega jer na domaće proizvode volimo gledati pomalo iskompleksirano pružajući im nižu vrijednost, ali ne vjerujem da bi se braća Duffer smijala kada bi im se prepričale priče Hrvoja Hitreca koje su uključivale čudovišta s drugog svijeta, dječju avanturu, “geekove” domaće provenijencije… Glavna junakinja “Stranger Things” s telekinetičkim sposobnostima ne radi ništa drugo nego ono na što nas je davno navikao Bongo. Samo trunku okrutnije... Vrijedi se sjetiti i čehoslovačkog Tajanstvenog otoka koji Amerikanci također nisu gledali, ali to je naš svijet na koji bi se referirao neki domaći “Stranger Things”.

“Stranger Things” isplati se gledati na ljetovanju, na mračnoj terasi, nakon što se umorni vratite iz šetnje starim gradom (izabrati grad na Jadranu po volji), propuh provjetri apartman, zavjesa lagano treperi, vi više niste sigurni jesu li vrata spavaće sobe bila jednako otvorena kada ste zadnji put pogledali prema njima, a pitate se i postaje li kukac na zidu lagano većim… Nemojte se bojati pojma “horor” koji se povezuje sa “Stranger Things” jer ako doista gledate suvremene horore, naviknuti ste na daleko brutalnije, jezovitije i ružnije trenutke. Također nemojte misliti i da je riječ o nečem djetinjastom jer u suštini svega krije se zapravo ljudska drama i majčinska ljubav.

Na kraju treba reći da, govoreći o nostalgičnom aspektu serije, baš svi pretjeruju, pa tako i ja. “Stranger Things” ima zaplet s dovoljno misterija, glumce s dovoljno inteligencije i karizme, direktora kamere i redatelje s dovoljno osjećaja za lijep prizor da je zabavan sam po sebi. Pravi razlog zbog kojeg je vrijedilo osvrnuti se na “Stranger Things” zapravo je činjenica da u rukama imamo još jedan dokaz koji snažno pokazuje kako je divno kada neke davno pročitane priče i knjige na kreativne ličnosti kao što su braća Duffer ostave toliki utjecaj da i u profesionalnoj karijeri žele napraviti upravo nešto njima inspirirano. Konkretno za ova dva blizanca u redateljskim vodama ključan je bio Kingov “It”, tj. “Ono”, čiju su važnost čitanja u dječjoj dobi višestruko istaknuli. Današnja lokalna djeca vole recimo “Demona školske knjižnice”, koji nije svjetski hit, već uradak autorice iz opatijske škole, ali bilo bi sjajno kada bi jednog dana neki klinac pri premijeri svoje Netflix serije rekao da je to i jedan spomenik njegovom djetinjstvu i pročitanim avanturama.

Vraćam se “Golim kostima”. Hm, ali ova buba što se šulja po stolici stvarno djeluje sve većom…

P. S. Za ljubitelje pojave knjižnice i knjižničara u raznim pop-kulturnim radovima, skrećemo pažnju na treću epizodu, mjesto radnje i zanimljiv dijalog. :)