Kulturni faul: Veza riječkog konopa i Ivice T. iliti kako smo prokupovali

Ljeto 2002. godine bilo je posebno uzbudljivo za riječko naselje Škurinje kao i riječki potrošački svijet uopće - u četvrtak 25. srpnja svečano je otvoren novi Super Konzum, prvi takve vrste u Rijeci. Na otvorenju dućana u tom naselju od betonskih elemenata iz nedalekog Adriamonta te s trajnom i dubokom etiketom “radničkog”, pojavio se u odijelima cijeli menadžerski vrh Agrokora, najvažniji članovi obitelji Todorić, marketinški tim i naravno, sam Ivica Todorić, čovjek kojeg će se kasnije častiti epitetima u rasponu od “najbolji menadžer naših prostora” do “financijski prevarant”.

“Novi list” je zabilježio zanimljivu rečenicu koja otkriva duh i značenje druženja: “Gotovo je nemoguće imenovati neku tvrtku ili neku gradsku ili državnu instituciju čiji predstavnik nije uveličao svečanost”. Ljeto ljubavi.

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, obrazovanja, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

Za Škurinje nije bilo bitno samo to što je pojavom Super Konzuma potvrđen u samo tri godine stvoren trgovačko-potrošački identitet zone. Novi dućan, kojemu se tepalo da je trgovački centar iako je to bio pretjeran naziv, činio je i sastavni dio pogleda s mnogih škurinjskih balkona, pa ste tako uz prvu jutarnju cigaretu mogli uživati u novoj estetici naselja i simbolu ere. Sve ovo možda i ne bi bilo toliko zanimljivo da samo nekoliko godina ranije s istih balkona niste gledali legendarnu Riječku tvornicu konopa odnosno njenu suvremenu inkarnaciju nastalu paralelno s izgradnjom naselja od 1974. do 1980. godine.

Riječka tvornica konopa osnovana je 1764. godine i često ju se etiketira kao prvu pravu riječku tvornicu što je dokazala dugogodišnjim djelovanjem na riječkom Potoku u centru grada ne bi li uslijed procesa izmještanja industrije iz centra i socijalističke modernizacije završila na mjestu na kojem su do nedavno šetale koze. Kamen temeljac postavila je socijalistička moćnica Milka Planinc što tu neuglednu točku stiješnjenu između dva brijega čini dodatno neobičnom - njome su iz poslovnih razloga hodala čak izrazito dva moćnika, svaki svoje ere.

Na slici: Vijest o početku rada novog pogona.

Uspješna revitalizacija?

Riječku tvornicu konopa, odnosno njenu škurinjsku verziju, pamtim naravno iz dana odrastanja kao i podosta drugog iz tog ambijenta. Znam da je u njoj radila susjeda Milica s posljednjeg kata te da su devedesete bile bolne i opake - ono što nije nestalo kroz padove svjetskih carstava i dva svjetska rata odnijela je u ropotarnicu povijesti globalna redistribucija industrijske proizvodnje, jeftini Kinez i privatizacijski majstori poput gospodina Todorića. Naime, Agrokor odnosno Konzum nije samo ušao u prostor napuštene tvornice kao korisnik već on ju je zapravo i kupio. Istražujući što u raznim godinama čini Agrokor možete pronaći i podatak da ga je činila Riječka tvornica konopa koja će pak biti integrirana u Konzum d. d., a što je upravo ta koju smo gledali sa škurinjskih balkona kao simbol stvaralačke industrije u našem neposrednom ambijentu.

Te 2002. teško se mogao zamisliti upečatljiviji zalet godina čiji je konjunkturni vrtlog odvukao sve naše živote u svijet mobitela Nokija 33 10, šarenih EPH izdanja s lifestyle prilozima, gomile automobila kupovanih na kredit, brzih Knauf renovacija, božićnih vijesti o obaranju rekorda potrošnje, građevinskog i stambenog “booma” na švicarski pogon... Često razmišljam kako je ovo krasno ilustrativan primjer transformacija koje smo prošli kao društvo i pojedinci u samo dvadesetak godina te dokaz kako su se radikalno mijenjale semantike naše najbliže okoline. Puno je privatizacijskih i tranzicijskih primjera doživjelo veliku pažnju javnosti, ali ta Riječka tvornica konopa nije imala svoje publiciste, sociologe, kulturologe, esejiste koji bi znali izraziti, objasniti i sačuvati taj povijesni trenutak naših života. Trenutak je to u kojem “loading bar” instaliranja aplikacije postajanja potrošačem stiže na 100%.

Na slici: Teme riječkog duha na otvorenju Super Konzuma.

Priča Riječke tvornice konopa, Todorića i Konzuma nije nebitna ni iz konteksta same Rijeke, grada prepunog napuštenih industrijskih područja o čijoj revitalizaciji se ispisalo na stotine stranica i nacrtalo desetke crteža, virtualizacija, planova novog svijeta. U nekom čudnom, ali opet istinitom svemiru, škurinjski primjer je zapravo uspješna revitalizacija industrijske baštine - područje dojučerašnje tvornice je doista dobilo nove funkcije s impulsom konkretnog privatnog kapitala. Možda se svima ne sviđa što je točno na mjestu gdje je neka gospođa u plavoj kuti slagala konop za brodove sad stajao Chio čips i škrinja sa zamjenskim feta sirom, a ne hipsteri s biciklima i knjigom u torbi, ali stvar je zapravo funkcionirala.

Kupci su sigurno bili sretni, ali sigurno ne i svi mali poduzetnici. Konzum je uz Getro (Tko se sjeća besplatne pašte sa salsom na otvorenju i tamburaša?), Mercator, Plodine, Billu i Lidl, sve smještene uzduž iste cestovne linije potpuno devastirao škurinjske i riječke male dućane i sve te “Golubice”, “Lavove”, “Jadranke”, “Kupine”, “Tonije” (...) koji su se nalazili u gotovo svakoj ulici naselja. I to je bio dio fenomena zvanog “okrupnjavanje” što je izraz koji se nalazi u svim Agrokorovim strateškim planovima i čini jedno doista upečatljivo mjesto. Postati velikim po svaku cijenu, na uštrb zdravog tržišta i poduzetnih pojedinaca bila je osnovna razvojna strategija.

Na slici: Škurinjsko malo poduzetništvo u vrijeme nakon otvaranja Super Konzuma.

Pun trbuh

Konzum je zbog svega toga neobično važan za kulturu 2000.-ih i njeno razumijevanje. Na jednoj razini oblikovao ju je radikalnije i aktivnije od svih spojivši u isti komunikacijsko-identitetni recept kult nogometne reprezentacije, hrvatske pive, Severinin glazbeni vrhunac, slobodno vrijeme uz meksičke i turske sapunice. Ali nikad nisam mislio da je to laž - uvijek sam imao osjećaj da Konzum i treba samo to - potrošačke potrebe koje je moguće zadovoljiti zamjenskim feta sirom i kakvom varijacijom K+ čajne.

Ipak, kao i svaka korporacija, pod egidom “društvene odgovornosti” Agrokor je i podržavao nešto sofisticiraniju kulturu. Malo tko nije htio Agrokorovo sponzorstvo koliko god se kunuo u antikonzumerističku prirodu svog rada. Sjećam se kako mi je bilo drago kada je u Agrokoru svoje mjesto nastala tviterašica Barbara Slade te kako smo u toj tadašnjoj maloj virtualnoj zajednici svi bili vrlo sretni s time. Čak sam i ja pri početku rada u GKR-u tražio sponzorstvo od Agrokora i više puta tražio kanale osvajanja te tvrđave. Teško je nabrojati festivale, predstave, pa i knjige, koje su na neki način nastale uz podršku Agrokora. Agrokor je vladao i medijima koje sam obožavao, a neki od mojih najdražih autora poput Jurice Pavičića možda ne bi imali plaću da jednako megalomanski Pavićev EPH nije bio od glave do pete zeleno-crven.

Iako su financijska izvješća možda lažirana Konzum zapravo nama nikada nije prodavao laž - samo ime je vrlo plastično i neskriveno odražavalo eru koju nazivamo konzumerističkom i nikada nije bila tajna kakvu kulturu Agrokor želi i potiče, bar u gradovima koji mu nisu od poljoprivrednog i kakvog takvog stvaralačkog interesa. Malo je koji brend tako pitko i jasno komunicirao da je sve što u životu trebaš pun trbuh. To što su neki po putu zatrebali i konop kao jedini izlaz je neka druga priča…

On sigurno nije bio iz Riječke tvornice konopa.

Slika: Konačno stanje