O Kamovu iznova: je li on napisao djelo ili je djelo napisalo njega?

Janko Polić Kamov pripada plejadi književnika koji su svojim životom i djelima bili i bit će predmet još mnogih istraživanja. No, što za sada znamo o Kamovu? Pokušat ću vam izložiti. Rođen je 17.11.1886. godine na Pećinama (da, riječkim Pećinama), a kršten je 13.3.1887. godine kao Janko Mate Vinko Polić s adresom stanovanja na Pećinama u Villi Gemma, koja svoje ime duguje njegovoj majci.

O Kamovljevoj „nedovršenosti“ ide u prilog to što je preminuo s 24 godine, dakle, nedovršen. Na svjetskoj književnoj sceni pariraju mu Thomas Mann, Franz Kafka i James Joyce. Kamov je u kontekstu književnoga utjecaja ostavio presudan utjecaj na možda najvećega hrvatskog pisca – Miroslava Krležu. Krležini Filip Latinovicz i Leone Glembaj ne bi se kao takvi uobličili da Vladimir Čerina nije Krleži ostavio na čuvanje dio neobjavljenih Kamovljevih natuknica, pjesama i aforizama. U prilog tomu ide, kasnije izbrisana, posveta Kamovu u Krležinoj prvoj pripovijeci „Hodorlahonor Veliki“, koja je objavljena u časopisu „Plamen“, 1919. godine.

Teška srca, no ipak cijenio ga je i Antun Gustav Matoš, koji ističe da ga je upravo on usmjerio na put od pjesnika prema prozaiku, ali i dramatičaru.

Pamti ga i Augustin Ujević, koji u svojim esejima po sjećanju iznosi nekoliko stihova poezije iz rukopisa koje je marljivo čuvao prije no što ih je predao Jankovom starijem bratu Vladimiru. Teška srca, no ipak cijenio ga je i Antun Gustav Matoš, koji ističe da ga je upravo on usmjerio na put od pjesnika prema prozaiku, ali i dramatičaru. Poznato je da se do svoje petnaeste godine smatrao vjernikom, a onda se naizgled odjednom počeo smatrati ateistom. Tim činom pečatira svoju kontekstualnost i demonstrira gotovo fanatičnu predanost. Crkvenim stegama zamjerava što su mu oduzele slobodu. Njegove vizije koje su se protivile zbilji, mazohistička priroda i sklonost autoanalizi, rezultirali su da ljepotu, domovinu i boga ispjeva kao sram, grotesku i ruglo.

Iz takve logike nastaje njemu svojstvena poetika psovke, ništavila, apsurda, bezvlašća i beznađa. Kamovljevska faza započinje emotivno nabijenim, dinamičnim, leksički gledano bogatim i impresivnom jezikom, koji nam podaruje u poeziji, prvim dramama te u nedovršenoj pripovijeci „Historijat jednog članka“. U razradi, jer mi nije milo govoriti o prvoj, drugoj i inim fazama, postaje blizak modernističkoj poetici. Ponajviše se priljubljuje uz Antuna Gustava Matoša, prvenstveno svojim feljtonima, kritikama i esejima. Djela su mu antisentimentalna, antipoetska, anarhistička i ateistička – znanstvena, a kako za njih sam kaže psihičke karikature, koje su hermetične ako nam nije poznata biografska pozadina o kojoj sam iznijela sljedeće: prva pjesma „Gdje si draga jučer bila?“ zabilježena je u spomenaru njegove najstarije sestre Marinke, 7. siječnja 1896. godine.

O njemu kao čovjeku istovjetno je kao i s njegovim djelima; čitatelju se povjerava koliko on malo zna, a koliko se pretvara da zna pjevajući/pripovijedajući, a uvijek vješto izbjegavajući konkretna pitanja. Ono što ga inspirira nisu konkretne činjenice. Zagriženo kontradiktoran (p)ostaje lakrdijašem koji se u radu zabavlja oduzimanjem očekivanoga mimetizma, začudnim narativnim okidačima i višerazinskim interpretacijama poezije. Stvara se dojam post hoca jer nam najprije servira misao, a zatim događaj. Događaj nastaje pričanjem, sama priča je proizvod. Nipošto obrnutim redoslijedom. Otkuda dodatak Kamov? I ovdje je slučaj da događaj dodatka uz ime i prezime nastao reprodukcijom priče tj. pričanjem: „Kad je sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju, došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca – onda su došli drugi sinovi, Sem i Jafet, i pokrili – golotinju. Pa kad se je Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece, rekao: Blagosloven bio Sem i Jafet – i da je proklet Kam!“.

Autodijagnoza podaruje autentičnost kroz alkohol, otuđenje i bezdan, koji isključuju individuu iz društvenoga konteksta, a prijete slomu ja jer stopiraju vlastiti razvoj. O tome Kamov misli iduće: „Došav na dno, vidiš ovako, osjetih se raskomadan. Pričini mi se tada, da sam došao do svrhe, kulminacije života: da sam doživio svoj život. Jer nikada ne saznah, mišljah, ništa novijega i većega.“. Kada biste ga pitali tko su mu najdraži književnici, kao manut bi odgovorio; E. A. Poe, O. Wilde i F. M. Dostojevski. Posljednjih je godina života počeo učiti francuski jezik, kako bi mogao prevesti Poeove kratke priče iz Baudelaireovoga prijevoda.

Već sam nekoliko puta naglasila, a sada i podcrtavam da su Kamovljevi život i djela toliko isprožeti da ne možemo biti sigurni je li on napisao djelo ili je djelo napisalo njega.

Izgubljen je Polić Kamov bio u prijevodu jedne ljubavne zavrzlame koja će biti neizostavna teme njegovih ljubavnih pjesama. Sudbonosna ljubav s Kitty, odnosno, Katarinom Radošević dogodila se u Lokvama 1902. godine. Tada je Kamov održavao izlaganja anarhističkoga djelovanja, na zemaljskome zboru organizacije Cefas pod nazivom „Program đačkog pokreta“. Do raskola dolazi kada mu biva upućen komentar da „čovjek koji ne vjeruje u boga, ne može egzistirati.“. Nesretan i na ovome polju, piše proročansku ali zasigurno autobiografsku pjesmu „Vitlaj duše“, u kojoj predočava izvanbračno dijete s Katarinom Radošević i zameteni grob u Barceloni, nakon kojega će on kao ličnost izazivati upite i čitavo stoljeće nakon smrti.

Vjerujući memoarima njegova starijeg brata Nikole – člana sedamnaesteročlane obitelji činio je i pas Sultan. Živio je ustaljenim psećim životom, vješto balansirajući hirovima sestara Polić. Uginuo je s navršenih 15 godina. Već vidno izmoren, posljednje je dane proveo ležući u kućici, tužnih očiju i zijevao hvatajući muhe. Smatrali su ga Kamovljevim alteregom te je i on, kao i Janko, svršio prožet tugom pred nadolazećom generacijom. U pismu Mišku Radoševiću (18. travnja 1910. godine) stoji zapisano:„ ...jer moje je uvjerenje, da sam u drami našao svoje pravo mjesto i izlaz, pa da su mane mojih radnja – prednosti. Ja idem za tim da dramski izrazim našu duševnost i da budu svi faktori, zapleti, kulminacije i raspleti čisto psihološki: moje su drame tek psihološke slike i nejasnoća je tu radi realizma.“.

Već sam nekoliko puta naglasila, a sada i podcrtavam da su Kamovljevi život i djela toliko isprožeti da ne možemo biti sigurni je li on napisao djelo ili je djelo napisalo njega. Jedini način na koji smo mu se mi suvremenici mogli odužiti jest izložiti nešto što neće nagristi zub vremena. Sukladno tomu, u travnju 2000. godine spomenik Janku Polić Kamovu, rad akademskog kipara Zvonimira Kamenara, postavljen je na riječki Kont te nas s toga mjesta i dan-danas promatra. Stoga kao sveukupni zaključak izvodim: acta et facta!