Penny Dreadful: omiljeni književni likovi iz viktorijanskog razdoblja u borbi protiv sila zla

Zašto volimo čitati i gledati horore? Odgovor na ovo pitanje jednako je složen kao i odgovor na pitanje zašto tekstove volimo započinjati klišeiziranim retoričkim pitanjima kad ne možemo smisliti bolji uvod (kriva sam).

Ljudi posežu za dobrom knjigom (a kada su lijeni, onda za filmom/serijom. Događa se i najboljima.) uglavnom zato što žele nakratko pobjeći od života i tereta svakodnevnih briga koji se ponekad sruši na njihova nejaka pleća i postane pretežak. Pomoću knjiga i filmova vrlo jednostavno možemo otputovati u posve novi svijet, posve drugo vrijeme, upoznati različite ljude i izgubiti se u njihovim životnim pričama, proširiti horizonte, otkrivati nove spoznaje o životu i ljudskoj prirodi, shvatiti neke stvari koje su nam donedavno bile neshvatljive, pronaći utjehu za nešto što nas je tištalo, otkriti rješenje naizgled nerješivog problema – sve to bez da uopće napustimo udobnost vlastite sobe. Gotovo je nemoguće odoljeti ovakvoj vrsti eskapizma. Uostalom, zašto bismo uopće htjeli odolijevati?

Želja za strahom

Čitamo jer želimo nešto doživjeti. Kad nam se smije, tražimo komedije; kada želimo doživjeti nekakvu vrstu katarze ili duhovnog pročišćenja, tražimo drame; napetost pronalazimo u trilerima. Nitko ne voli kad ga knjiga ostavi ravnodušnim. Štoviše, pomalo paradoksalno, više volimo knjige koje mrzimo jer u nama probude bar nekakvu, iako negativnu emociju, pa nam to omogućuje da hejtamo, upozorimo druge knjigoljupce da zaobiđu dotičnu knjigu u širokom luku i uklonimo s popisa prijatelja na određenim društvenim mrežama sve osobe koje su izjavile da im je dotična knjiga zapravo bila dobra (osim retoričkih pitanja, volim i hiperbolu, op.a.).

Laurence Olivier sve je to rekao puno spretnije od mene:

Dužnost je drame da do iznemoglosti iskušava ljudske osjećaje. Komedije da poškaklja takve koji će s olakšanjem poletjeti. Tragedija ih ranjava i suzama ih oslobađa.

Zašto, dakle, volimo čitati horore? Iz istog razloga zašto volimo čitati drame, komedije, trilere, krimiće i sve ostale žanrove. Želimo osjetiti nešto, u ovom slučaju strah – najstariju od četiri osnovne emocije u razvoju ljudi. Čini se pomalo suludo da se ljudi svjesno žele bojati i psiholozi vjerojatno imaju puno za reći o tome, ali činjenica jest da je taj žanr prisutan u književnost od pamtivijeka. Svoje korijene vuče iz folklora i religijskih običaja. Priče o vješticama, duhovima, čudovištima prisutne su u mnogim drevnim mitovima i legendama u gotovo svakoj kulturi. Razvoj žanra nastavlja se u drugoj polovici 18. stoljeća s pojavom gotičkog romana, a najveći procvat doživljava u 19. stoljeću kada su nastali mnogobrojni klasici kao što je Frankenstein (1818.) autorice Mary Shelley, djela Edgara Allana Poea, Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea (1886.) Roberta Louisa Stevensona, Wildeova Slika Doriana Graya (1890.) i Stokerova Drakula (1897.). Navedeni romani rado se čitaju i danas, a živopisni likovi koje su iznjedrili već su odavno prešli u legendu. Svi do jednog doživjeli su filmske adaptacije, i to u više navrata.

A onda se jednog jutra John Logan, scenarist zaslužan za filmove kao što je „Gladijator“, „Posljednji samuraj“, „Avijatičar“, „Skyfall“ i mnoge druge, probudio iz noćne more u kojoj su ga terorizirali Drakula, Frankensteinovo čudovište, Dorian Gray i g. Hyde, kako bi ga prisilili da snimi film u kojem će oni biti glavne zvijezde, te rekao: „Adaptacija jednog romana u jedan film tako je passé. Ja ću na male ekrane prenijeti 4 romana ili više. Nadalje, filmovi su za male bebe. Neka bude serija.“ I bi serija.

Ovo je potpuna izmišljotina mog blago poremećenog uma, ali volim misliti da se tako odvijao njegov kreativni proces. Ono što je apsolutna istina jest da je Logan tvorac britansko-američke dramske horor-serije „Penny Dreadful“ koja je svoju premijeru doživjela u svibnju 2014. godine i u kojoj kao glavni ili sporedni likovi nastupaju između ostalih i gospoda iz izmišljenog sna. Naslov Penny Dreadful odnosi se na istoimene jeftine avanturističke horor-priče koje su izlazile u nastavcima tijekom 19. stoljeća u Velikoj Britaniji. Penny – jer su koštale jedan peni; dreadful – ne zato što su bile strašne, nego zato što su navodno bile strašno loše.

S druge strane, serija je sve samo ne loša. Nisu svi likovi preuzeti iz književnosti, no većina njih dobro nam je poznata. Znamo i njihove priče, što nas navodi na zaključak da će radnja biti nezanimljiva jer znamo što će se dogoditi. Međutim, tvorci serije taj prividni nedostatak pretvaraju u snagu. Ubrzo shvaćamo da ostali likovi ne znaju ono što mi znamo te da nam titula „sveznajućeg gledatelja“, kojom smo se oholo okrunili, baš i ne pristaje. Znamo primjerice tko je dr. Frankenstein, no ne znamo koja je njegova uloga i kako će se njegova stara priča uklopiti u našu novu. Osim toga, serija uzima mnogo kreativne slobode, pa se radnja nerijetko kreće u posve neočekivanom smjeru.

Likovi nisu samo preuzeti iz jedne priče i prebačeni u drugu. Starim crtama osobnosti dodane su nove koje ih čine nekako stvarnijima, a gledatelji se mogu poistovjetiti sa svakim od njih. Dorian Gray privlačan je i bogat i nikada ne stari, baš kao u knjizi, ali isto tako ga progoni njegova tajna slika i sve što ona predstavlja. Zanimljiv je baš zato što znamo što skriva negdje u podrumu i jedva čekamo da nam konačno pokaže kako doista izgleda. Uostalom, aktivnosti i ponašanje Doriana iz serije vjerojatno bi zgrozili čak i originalnog Doriana iz knjige. Usamljenost i nedostatak prijatelja potaknuli su Dr. Frankensteina da stvori svoja čudovišta, a nemogućnost nošenja s posljedicama svojih postupaka pretvaraju ga u ovisnika o opijatima. S druge strane, njegovo Čudovište to zapravo uopće nije, već ga ljudi, uključujući i samog Frankensteina, tako doživljavaju zbog neprivlačnog izgleda. Osjećajan je, voli poeziju i samo želi negdje pripadati, a u više navrata ispostavi se da su obični ljudi mnogo veća čudovišta od njega. Sporedni je lik i Mina Harker iz „Drakule“, no mnogo je važniji njezin otac Malcolm Murray, kojeg je izvrsno utjelovio bivši Bond Timothy Dalton.

Snaga likova

Najveća snaga serije „Penny Dreadful“ nedvojbeno su likovi koji nisu oteti sa stranica tuđih knjiga, već su stvoreni baš za potrebe serije. Prije svega, tu je besprijekorna izvedba Eve Green u ulozi Vanesse Ives, koja joj je prošle godine donijela i nominaciju za nagradu Emmy u kategoriji najbolje glavne glumice u dramskoj seriji. Tajanstvena i staložena ljepotica Vanessa posjeduje brojne nadnaravne darove, a njezinu vidovitost u borbi protiv demona, vampira i čudovišta želi iskoristiti i Malcolm Murray, koji je u potrazi za svojom kćeri Minom, Vanessinom prijateljicom iz djetinjstva. Međutim, uskoro doznajemo da se u Vanessi odvija mnogo opasnija i važnija borba s unutarnjim demonima koji bi joj mogli uništiti odnose s drugim ljudima, zdrav razum, pa i oduzeti život. Upravo ta unutarnja borba najviše rezonira s gledateljima, koji postupno shvaćaju da je „Penny Dreadful“ mnogo više od običnog hororca. Kao što je jedna nepoznata mudra osoba jednom rekla, svakog jutra ustajemo kako bismo se hrabro suočili s onim istim demonima zbog kojih smo noć prije iscrpljeno utonuli u nemirne snove. Ili, Vanessinim riječima, „vrag je u svima nama.“ Njezina borba metafora je za naša vlastita svakodnevna ratovanja, nesigurnosti i brige, a svaka njezina mala pobjeda pruža nam snagu i vjeru u bolje sutra. Nadu da postoji svjetlost na kraju tunela koja nije vlak, dragi kolego ciniče, već izlaz. Želimo da naša junakinja iz svega izađe kao pobjednik, da bude sretna, da svjetlost pobijedi tamu jer bismo tada dobili svojevrsnu potvrdu da i mi sami možemo ukrotiti vlastita čudovišta koja vrebaju u najtamnijem kutku našeg uma i izlaze se igrati kada bismo to najmanje htjeli.

Ethan Chandler, američki revolveraš koji dolazi u London u bijegu od mutne prošlosti, još je jedan „novi“ lik koji se savršeno uklapa u lepezu „posuđenih“ viktorijanskih književnih likova. Misteriozni, visoki, tamni stranac bježi preko bare od uznemirujuće prošlosti koja ga prati na svakom koraku, sve dok se u posljednjoj epizodi prve sezone ne probudi prekriven krvlju i okružen leševima, na taj način otkrivajući gledateljima svoju tajnu, koja to baš više i nije onima koji su pomno pratili tragove tijekom sezone (SPOILER ALERT: Ethan je vukodlak.). Josh Hartnett ovom je ulogom pokazao da nije samo holivudski ljepotan za kojim su djevojčice uzdisale prije 15 godina u „Pearl Harboru“ te je dokazao da ima znatno više glumačkog potencijala nego što mu se obično pripisuje. Bonus informacija: petnaest godina kasnije, i dalje je lijep. Lijepa je i Eva, i naravno da želimo da budu lijepi zajedno (I will go down with this ship).

Živimo u zlatnom dobu televizije te iz iskustva mogu posvjedočiti da kvalitetnih televizijskih serija doista ne manjka, no „Penny Dreadful“ pravi je skriveni dragulj koji samo čeka da ga otkrijete. Većina serija započinje pilot-epizodom koja oduševi svekoliko pučanstvo, privuče velik broj gledatelja, a potom iz epizode u epizodu kvaliteta lagano pada i gubi se gledanost dok ne ostanu samo najvjerniji obožavatelji. Takve serije obično doživljavaju svoj kraj živeći na staroj slavi, a finale najčešće igra na kartu nostalgije i prizivanja starih likova i glumaca koji su seriju napustili dok je bila na vrhuncu. S druge su strane serije koje započinju dosta sporo i čije se pilot-epizode gotovo ni po čemu ne ističu. Prva je sezona praktički jedan veliki uvod u priču i likove. Postupno se radnja intenzivira, likovi postaju sve stvarniji, a gledatelji sve uključeniji u samu priču. Kvaliteta raste iz sezone u sezonu, a serija svoj zenit doživljava upravo u samom finalu kada priča koja se godinama razvijala konačno napravi puni krug. Sve upućuje na to da će „Penny Dreadful“ otići u povijest kao ponosni član potonje skupine, a to potkrepljuje i činjenica da je treća sezona, koja se trenutačno prikazuje u Americi, naišla na dosad najveće odobravanje i kritičara i publike.

Stoga kada ovo ljeto konačno prestane glumiti da je jesen i kada vam postane prevruće za čitanje na plaži, opskrbite se zalihama sladoleda ili drugim osvježavajućim grickalicama, zamračite prozore u svojim sobama te odvažno zakoračite u stravično uzbudljiv svijet „Penny Dreadful“ i suočite se sa čudovištima – kako literarnim tako i osobnim. Čekam vas tamo.