"Solaris" Stanislava Lema: planet u kojem vidimo sebe

„Ako Stanisław Lem ne dobije Nobelovu nagradu, bit će to samo zato jer je netko porotnicima rekao da on piše znanstvenu fantastiku.“ - glasi komentar dnevnih novina The Philadelphia Inquirer.

Po objavljivanju romana Solaris, Lem je 1961. godine stekao svjetsku slavu. Roman vješto isprepliće znanstvenofantastični, filozofski, teološki, ludistički i ljubavni žanr.

Filozof Vladimir Solovjev tvrdi da je u istinski fantastičnome uvijek ostavljena izvanjska, formalna mogućnost jednostavnoga objašnjenja obične, svakidašnje povezanosti pojava pri čemu se, ipak, takvo objašnjenje lišava unutarnje vjerojatnosti. J.L. Borges konstantira kako ne znamo sa sigurnošću je li svijet primjerak fantastične ili realističke književnosti. Ova su dva navoda temelji (znanstveno)fantastične književnosti. Ocem znanstvenefantastike smatra se Jules Verne, a zasade datiraju od Frankensteina (1818.g.). Moderno tumačenje svoje je zlatno doba imalo netom prije prve polovice 20. stoljeća u američkim časopisima Amazing stories i Astounding Science Fiction. Znanstvena se fantastika otklonila iz fantastike stanovitom potrebom da se pozabavi zamislima o znanstvenome pristupu i dosezima tehnologije. Zbog toga je primijenjeno učestalo korištenje stručne terminologije: valovi živina svjetla, šuštava užad, mrežasti katapulti, čipkasta zrcala radioteleskopa, stanje mikroreaktora, spiralno poniranje, eliptična mrlja, kapsula te upotreba latinskih fraza: porpetuum mobile, finis vitae sed non amoris, curiosu no solariannum,experimantum crucis.

Prezentiranjem najupečatljivijih dijelova romana dat ću uvid u to što mislim pod time kada kažem da: lik (junak) konstantno proživljava diobu između stvarnoga i fantastičnog svijeta, čudi se neobičnim stvarima koje ga okružuju i pati od problema prilagodbe u svijetu koji je mnogo napredniji od onakvoga kakvog poznaje. Dioba dovodi do toga da se prožimaju optimizam zbog tehnološkoga napretka i strah od potpune dehumanizacije izazvane tim istim napretkom. Siže se gradi oko motiva promjene naravi ljudskoga postojanja, putovanja kroz vrijeme, novih svjetova između zvijezda, putnika u beskrajnom prostoru i slično.

Ispripovijedan je niz događaja koji, ako ih se promatra zasebno, ne proturječe zakonima naše iskustvene zbilje no njihov zbir nagovješćuje određenu problematiku i nove spoznaje. U prvome poglavlju, Došljak, upoznajemo psihologa Krisa Kelvina koji se pridružuje kibernetičaru Snautu i fizičaru Sartoriusu u znanstvenoj, svemirskoj postaji Solaris.

Institut na Zemlji poslao je u ekspediciju nekoliko znanstvenika koji trebaju odgovoriti na mnoga pitanja u vezi planeta Solaris. Uz glavnoga lika, dr. Kelvina, približno su psihološki okarakterizirani i njegovi kolege u Postaji: dr. Snaut ne govori, on izlaže i često je Kelvinov glas razuma. Pokušava ga upozoriti na predstojeća događanja iako ga Kelvin kao takvoga ne prihvaća jer ga smatra pijanim i nepouzdanim. Zapravo je tajanstven i pomalo sulud.

Dr. Sartorius je pak predstavljen kao tipična karakterizacija ludog znanstvenika - proučava fizikalne varijable u koje se gotovo nitko ne razumije, osamljuje se u svome kabinetu, vrlo često otežava komunikaciju u Postaji, a gotovo nikada ne sagledava druga mišljenja. Kelvin ga smatra antipatičnim. Vrlo je važan lik dr. Gibarianova koji umire netom prije Kelvinova dolaska – on ga poznaje iz priča, a smatrao ga ja razboritim i nepokolebljivim. Dr. Snaut (prozvan Štakor) jest kibernetičar i Gibarianov zamjenik.

Naglasak je stavljen na opis interijera, a neobično zanimljiv i važan značaj odigrat će boje; površina planeta je isprugana prljavoljubičastim i crnkastim prugama, nebo je razmazano sivo-narančasto. Nadalje nalazimo i na; antracit-crnu podlogu koja povlači sjenu još dubljeg crnila, zacrvenjeno ulje, obrubljeni blještavi skelet, magličasto obzorje, crne valove koji svjetlucaju krvavo, srebrni grotao, izduženo srebrnosjajno tijelo, ljubičasto prekrivene oceanske brazde, što doprinosi tezi da se sve može opisati kao da je stvarno postojeće.

U drugome poglavlju, Solaristi, Kelvin iznosi astrofizičke teorije o postanku, životu i izgledu planete Solaris dok u svojoj kabini proučava knjige s polica. Interesantan je odnos energije i materije, mistika oceana koja pokriva Planet – pridaje joj se odlika živoga tj. misao. Tama je opisana kao golema, bezoblična, lišena granica, bez očiju (hiperbola ovdje nema primarno značenje). Doktrina koje se Kelvin pridržava je ignoramus et ignorabimus,a „problem Solaris“ smatra izgubljenim slučajem.

U treće poglavlju, Gosti, Kelvin uzima iz Gibarianove kabine zabilješke o prethodnim eksperimentima i mjerenjima. Pokušava shvatiti razlog Snauotovog čudnog ponašanja i izgleda; „Napetu kožu na Snautovim ličnim kostima obilježavale su crvene žilice. Sada je na sebi ima crni, prostrani, iskrzani pulover.“. Utvrđuje točan razlog Gibarianove smrti (paranoja ili psihoza), naoružava se plinskim pištoljima i kreće u potragu za odgovorima.

Četvrto poglavlje, Sartorius, govori o simbolici knjige André Bertona, čije je prezime bilo podcrtano crvenom olovkom kao izvještaj prve žrtve oceana s potvrđenim ludilom izazvanim trovanjem plinom. Traži knjigu Mali apokrif no uzaludno. Kelvin je do odredišta putovao 16 mjeseci i bio je silno bijesan kada mu dr. Sartorius oklijeva otvoriti vrata kabine. Njegov je izgled uspoređen s Don Quoijoteom: olovna kosa, vrat omotan crnom maramom, plavkaste oči i usne. Kelvin ga optužuje za ubojstvo dr. Gibarianija i sumnja da skriva nekoga u kabinetu. U hladnjaku pronalazi preminulog kolegu, ali mu truplo djeluje toplo, čudno i uvjeren je da se pomaknulo. Misli da je poludio odmah nakon slijetanja – bijeg mu je jedini spas što je jasni znak paranoje, koju on kao psiholog jako dobro prepoznaje. Smatra da je tako na njegov mozak djelovao ocean:„...pomisao na to da sam poludio, umirila me je.“

On sumnja u vlastitu stvarnost – to je njegova profesionalna vještina. Koristi svoje znanje iz praktične astronomije kako bi usporedio dobivene izračune s onima Sateloida. Došlo je do podudarnosti izračuna što ga je umirilo.

U petome poglavlju, Harey, upoznajemo njegovu zaručnicu koja je preminula u dobi od dvadeset godina usred nesretnih okolnosti. Probudio se i ugledao djevojku. Smatra da su to lucidni snovi jer zna da je ona davno umrla. Traži djeliće logike u nemogućemu. Oni razgovaraju i drago mu je što ju ponovno vidi – ne želi se probuditi. On zna da ju je ubio, ali joj to ne želi reći. Ona mu ostavlja papirić s porukom, no on primjećuje razliku u njezinom ponašanju; ona nije njegova jer je nametljiva, podmukla. Želi riješiti problem tabletama za spavanje, no nju hvata histerija – čudno je što se ona sjeća čovjeka koji se s ekspedicije vratio tri godine nakon njezine smrti (Pele Villis - Pelvis). Kelvin lansira raketu u kružnu orbitu Solarisa, a ispaljivanjem vidi crveno-crno-zlatne krugove. Kao što sam napomenula, važnost boja vidi se i u raspoznavanju dana - plave su noći, a crveni dani.

Šesto poglavlje, Mali apokrif, razjašnjava odnose između aktera. U kabini dr. Snaut dočekuje dr. Kelvina. Potvrđuje da ja dr. Gibarian prvi poludio ,te je također izračunavao varijante i modifikacije u radio-postaji. Kelvin se povjerava Snautu da ga je posjetila djevojka, gost,za čiju je smrt odgovoran jer ju je depresivnu ostavio bez nadzora, dok se pored nje nalazila smrtonosna injekcija. Sada je Postaja njegov život. „Smatramo se vitezovima svetoga Kontakta. Ne tražimo nikoga osim ljudi, trebamo zrcala.“. Ovom izjavom započinje priča o oceanu. Snaut proživljava blagu psihozu, smatra da ocean odgovara na njegove upite na svoj način. Ocean je živi organizam i ta pretpostavka objašnjava zašto na Postaji članovi ekspedicije skreću u ludilo. Snaut se osvrće na goste:„Mene i tebe se može ubiti, njih ne.“

Snaut govori da se u kriznim situacijama dr. Sartorius ponaša uobičajeno - brije se, čisti cipele; „Prirodno, što god napravio sada, bit će pretvaranje, komedija ili zločin.“. Tijekom godina, utemeljena je znanost o Planetu i njegovim misterijama, nazvana solaristika. Kontrapunkt predstavlja Otton Ravintzer koji je upotrijebio brodski dnevnik g. Bertona kao ultimativni dokazni opis. Kroz prijepis saznajemo izgled eksterijera, visinu od valova oceana u trenutku spuštanja, a sve je opisano kroz formu pitanje–odgovor (članovi povjerenstva-Berton). Tako saznajemo s kojim se sve nepredviđenim okolnostima susreo Berton dok se pokušavao spustiti na površinu oceana. Primjećuje da on mijenja svoj izgled, ali je i svjestan svojih fatamorgana. Naime, opisuje da je vidio dijete crne kose i golemih, modrih očiju koje mu je djelovalo poput marionete. Nakon saslušanja, povjerenstvo utvrđuje trovanje atmosferskim plinom ,te odbacuje njegov izvještaj kao relevantan. Kelvin više ne može čitati zapis, jer se vani sve pretvorilo u purpur. Više se ne obazire na goste i shvaća pravila preživljavanja. Susret s bojama: nebo je plamtjelo crveno-narančasto, oblaci su obrubljeni ljubičasto, ocean je krvavocrven, obojane su strane ružičastim.

U sedmome poglavlju, Savjetovanje, Kelvin opisuje kako polako dezintegrira. Njegova soba je postala plavosiva, a police i uglovi bez vlastite boje. Harey se ponovno pojavljuje, ima istu boju očiju kao što je soba. Vani se rađa mrtva, plava žega. Kelvin napokon vjeruje u Hareyjnu stvarnost kao ljudskog bića, iako osjeća grizodušje zbog toga. Iznimne traume izazivaju mu dvije jednake haljine. Odjednom i Harey počinje dobivati halucinacije:„...narančasto-bijelo stvorenje modroga mrtvog lica.“. Psiholog ju vodi u laboratorij na pregled, no jedino što je pronašao nakon analize bio je ispis srebrne boje, odnosno, da joj je tkivo sastavljeno od ništavila dok se krv obnavljala. Odvija se razgovor oko klasificiranja gostiju između dr. Kelvina, dr. Snauta i dr. Sartoriusa. Koriste izraze za njih kao što su maske, tvorevine, utvare. Dovode u pitanje mogućnost sinestiziranja od strane oceana. Smatraju da ocean kopira osobe ili materijalizira projekcije uspomena na osobu. Zaključuju da je ocean precizan; tvorevina F i isključivanje svijesti su sve što mu treba.

U osmome poglavlju, Čudovišta, pale su sve maske. Harey prihvaća da ju Kelvin ne shvaća. Prisjećaju se prošlih vremena. Jutro je bilo crveno. Dr. Snaut ostavlja Kelvinu nekakvu ceduljicu s uputama, te se oni upućuju u Knjižnicu tražiti istraživanja za zajednički projekt. Saznaje podatak da je izvjesni Giese zabilježio i proučavao fenomen mimoda: sklonost oponašanja okolnih oblika. Nalikuje gradu, no riječ je o prividu. Uočavamo i fenomen modrine koja je tamno riđa za crvenoga, a jarko bijela za vrijeme plavoga dana. Giese je također zabilježio da se ocean ne ponaša agresivno. Zbog simetraida su istraživači zaključili da je ocean razuman. Matematički stroj živoga oceana jest proces stvaranja - rađanje iz sebe izvedenih arhitektura. Sraz karaktera ponovno je vidljiv iz Kelvinova neslaganja s teorijom dr. Sartoriusa, kako sva energija spojeva u trenutku raspada bude oslobođena u obliku svjetlosnog zračenja. Dr. Kelvin pokušava ozbiljnost monotonije ublažiti ponekom pošalicom, koja nikada ne završi prihvaćeno;

Dr. Snaut: „Sartorius mu dakle želi poslati našu javu – misli iz vremena dok smo budni – shvaćaš?“

Dr. Kelvin:„Na koji način? Poštom?“

Dr. Snaut:„Vicevima se bavi nasamo.“

Stupnjevanjem razvoja situacije, mijenja se i naziv projekta: prvotno nazvan „Misao“, promijenio je naziv u „Sloboda“, a nedugo zatim i u „Očaj“.

U devetome poglavlju, Tekući kisik, dr. Gibarian se javlja u Kelvinovome snu i pokušava ga upozoriti na Snautovu i Sartoriusovu urotu. Pojavljuje se Harey s očima kao od stakla, te želi saznati istinu na koji način se našla na Postaji. U isto vrijeme, crvena boja na rubovima neba prelazi u prljavocrveno zlato. Dogodila se nevolja kada se ona, u pokušaju samoubojstva, nagutala tekućeg kisika. Sve je popraćeno naturalističkim opisom:„Počela se gušiti, pjena joj je izbila na usta, ponovno su je potresli grčevi. Ružičasta pjena nije prestajala izvirati.“. Oporavlja se i odjednom shvaća cijelu situaciju – gubi pojam o identitetu. Ona zapravo predstavlja samo instrument za praćenje dr. Kelvinovih reakcija, a nastala je na temelju njegovih sjećanja. Očajnički želi umrijeti. Svjesna je vlastite podijeljenosti na nekadašnju i sadašnju: „Želim da znaš da nisam ona.“

Deseto poglavlje, Razgovor, započinje na modrikastoj sjeni. Kelvin želi otići iz Postaje, no Harey misli da je bolesna i da mu bijeg nije najbolja opcija. Niti dr. Snaut nije u najboljem stanju. Opisan je opaljenim, mršavim, smeđim licem s debelim poprečnim borama na čelu, dok purpurni sjaj zrači iz njegove kose. Dr. Snaut tvrdi da svaki gost sve više očovječuje što mu je duži boravak u Postaji. Dr. Kelvin nesvjesno želi izvršiti drugi pokus – odvesti Harey iz Postaje, no zaboravlja da ona kao sustav može egzistirati samo u slučaju stalnog dotoka energije, a da će se raspasti odvajanjem od Solarisa. Kelvin radi kolegijalnosti priznaje Snautu da voli Harey i da će s njome napustiti Postaju, svjestan kako se ocean poigrava s njegovom psihom, opisujući ga poput najčudnijeg, crnog, tekućeg diva.

U jedanaestome poglavlju, Mislitelj, Kelvin izražava nezadovoljstvo Snautovim stavom jer mu je obećano da će pokusom spoznati tajnu materije. Progovara o ljudskoj gluposti – Zemlja nam nije dovoljna i moramo ići i na druge svjetove. On pristaje na Snautov i Sartoriusov pokus te mu oni iz mozga iščitavaju podsvijest. Ovdje je najvidljivije igranje boja ovisno o raspoloženju:„Nije to bilo obično, sumorno, bujno crvenilo, već svi preljevi magličasto ružičaste boje, kao posute najsitnijim srebrom. Teško, bez reda uzbibano crnilo beskonačne površine oceana činilo se, odgovarajući na tu blagu posvetu, kao da se zamagljuje mikroljubičastim, mekim odbljeskom. Jedino u samome zenitu, nebo je još uvijek bilo riđe.“

Kelvin u Knjižnici otkriva nekadašnje zapise o oceanu – živi ocean ignorira ljude, ali bi i bilo pogrešno nijekanje postojanja njegove psihe. On postoji, živi, misli i djeluje. Kelvin solaristiku smatra oblikom religije. On pripada prvoj generaciji solarista koji više nisu optimistični glede mogućnosti razrješenja misterije Planeta, a u samo istraživanje ga je doveo njegov diplomski rad.

U dvanaestome poglavlju, Snovi, Postaja mijenja kurs, a istraživači vide dokaze postojanja oceanskog dna. Kelvin je nesposoban donijeti bilo kakvu odluku u vezi Harey. Odlučuje zapisati svoja snoviđenja, svjestan je da je sve samo san (karakteristike ludističkog romana). Pripovijeda u obliku retrospektive. U snovima ne zna za Harey. Opisuje se kao grozničavu masu beskonačnosti, nedovršenosti, bezglasnosti, bezograničenja, a osjeća se kao pokus. Petnaest dana nakon pokusa, uočio je prve konkretne promjene na Solarisu – mrlje svjetlosti poput valova, a pijani mu dr. Snaut govori da dr. Sartorius traži sredstvo protiv besmrtnosti.

Trinaesto poglavlje, Uspjeh, vodi nas tri tjedna kasnije kada Kelvin konačno prihvaća da je Postaja jedino mjesto gdje on i Harey mogu živjeti zajedno. Harey čita knjigu, kada je dr. Snaut odvlači na razgovor. Kasnije ju ubija, za Kelvinovo dobro.

U četrnaestom poglavlju, Stari mimoid, Kelvin smatra da je baciti se u ocean jednako kao baciti se među ljude. Snaut i Kelvin raspravljaju o religiji i varijantama boga: „Bog koji očajava je čovjek.“. Kelvin odlučuje otići na površinu Solarisa. Proučava Mimoid i njegovo uzrokovanje halucinacija. Zaključuje da je ocean područje jakoga intenziteta i bezvlađa.

Nizanjem sekveci iz djela, željela sam dati pregled o motivima važnima za razumijevanje teme kao problematike. Naime, primarnim iščitavanjem stečen je dojam da je književno djelo bazirano na problematici misterije koju sa sobom donosi Planet i ljudskim otkrivanjem i nerazumijevanjem istoga, no sekundarno (skriveno) tumačenje je zapravo upravo obrnuto – planet Solaris proučava ljude. On nije pokriven velom tajni nego su ga ljudi interpretirali kao takvoga jer, u suštini, u njemu vide svoju nutrinu. Solaris se prema čovjeku odnosi kao dr. Jekyll u gospodinu Hydeu, stoga Planet u čovjeku ne može reflektirati nešto što nije već u njemu. Kroz cijelo djelo pratimo grizodušje dr. Kelvina zbog samoubojstva njegove zaručnice. Iako ono samo po sebe ne bi trebalo biti niti jedan od važnijih motiva ovoga romana, ipak je odigralo značajnu ulogu upravo iz toga razloga što je spomenuto grizodušje najveći demon, neoprostiva pogreška i pokajanje glavnoga junaka. Iako su svi likovi karakterno drugačiji, svima je planeta Solaris potrebna jer jedino istraživanjem nje mogu doprijeti u iskonsku dubinu sebe.