Svijet se (ne) ruši: Dramatična istraživanja i TV serije u "lovu na čitatelje"

Gotovo u pravilnim vremenskim razmacima netko se u državi sjeti problema (ne)čitanosti knjiga te se jako zabrine pa tu brigu prenese i na brojne druge štovatelje pisane riječi. Najčešće to bude baš uoči nedavno održane Noći knjige ili možda Interlibera. Postavljaju se pitanja kao što su: Čitaju li Hrvati? Koliko prosječan Hrvat čita? Kupuju li Hrvati knjige? Jesu li Hrvati učlanjeni u svoje knjižnice?

Teorija ustrašenih istraživača je da smo u ovom vrlom novom svijetu svi zasićeni i prezasićeni sadržajima koji na nas pljušte iz svih mogućih smjerova, pa nam se više ne da čitati.

U odnosu na prošlu godinu pao je postotak građana koji su pročitali barem jednu knjigu, imali smo tako prilike saznati i povodom ovogodišnje Noći knjige, a rezultati su to kvantitativnih i kvalitativnih istraživanja. O samim istraživanjima nismo saznali baš sve detalje, no na temelju opsežnih razgovora sa svim sudionicima od kojih neki čak i čitaju, istražitelji su otkrili glavne krivce za to što se sve manje čita.

Najviše prostora u objašnjenju posvetili su tako teoriji da su serije postale ono što su nekad bili romani te da je problem u tome što takvi sadržaji, za razliku od knjige, ne zahtijevaju discipliniranog čitatelja ni njegov angažman.

Teorija ustrašenih istraživača je da smo u ovom vrlom novom svijetu svi zasićeni i prezasićeni sadržajima koji na nas pljušte iz svih mogućih smjerova, pa nam se više ne da čitati, a od toga se valjda možemo zaštititi jedino ako odaberemo živjeti nekakvim asketskim životom u koji ćemo ipak ponijeti pokoju knjigu. Za listanje uz kamin u drvenoj kolibi. Možda knjigu o hyggeu, bilo bi prikladno.

Da, činjenica je da se uz TV odrastalo i nastavilo živjeti i nakon odrastanja, a zahvaljujući brojnim dobro nam poznatim servisima TV serije su danas zapravo moćnije nego ikad prije. No o tome je već jako puno rečeno. Sama činjenica da vrlo vjerojatno većini ljudi ne bi bio problem navesti po jednu seriju s kojom su barem donekle upoznati za svako slovo abecede govori još više. Pa evo jedne nasumične abecede:

A kao American Horror Story jer je Emma Roberts u ulozi mlade vještice Madison Montgomery imala monolog o svojoj generaciji milenijalaca koji je neke njene vršnjake pogodio dublje od mnogih sličnih ulomaka iz young adult knjiga.

B kao Brooklyn Nine-Nine zato što duhovito i informativno progovara o društvenim problemima, primjerice, u jednoj sceni djevojka se boji priznati roditeljima da ju privlače druge djevojke, a tatu kojem se to boji priznati glumi ni manje ni više nego Danny Trejo ilitiga Machete.

C kao Cosmos jer nam približava gradivo fizike, pa čak i povijesti, koje smo trebali naučiti u školi, a vjerojatno nismo.

D kao Deadwood zato što ima nenadmašno kvalitetno napisan scenarij koji istovremeno toliko vrvi psovkama da je to zadivljujuće.

E kao Esmeralda jer je bila slijepa pa progledala u jednoj od 137 epizoda i jer je toliko voljena da na Facebooku postoji stranica posvećena isključivo njenim šiškama.

F kao Fatmagul zato što mnogi gledaju turske serije, a mnogi drugi im se zbog toga smiju, ali u ovoj seriji riječ je o siromašnoj djevojci koja traži pravdu nakon što ju nekažnjeno siluju bogati mladići, te u jednoj epizodi izgovara imena stvarnih turskih žena koje su bile silovane.

G kao Gilmoreice jer se takvom brzinom kakvom glumice i glumci moraju izgovarati monologe i dijaloge koje napiše Amy Sherman-Palladino na ekranu izgovara još samo ono ubrzano upozorenje na kraju svake reklame o mogućim nuspojavama uzimanja lijekova.

H kao (The) Handmaid's Tale zato što unatoč podršci Margaret Atwood druga sezona serije odmiče dalje od radnje njenog romana po kojem je snimljena prva, a svejedno zadržava atmosferu originala i uspješno se u svojim novim pravcima nadograđuje na sve što je u njemu bilo dobro.

I kao Insecure jer je autorica i glavna glumica Issa Rae mlada crnkinja koja sama piše, režira, producira i glumi, što mnogim gledatelji(ca)ma puno znači.

J kao Jelenko zato što je primjer ostavštine bivše države oko kojeg se (valjda) nitko ne svađa, pa time dokazuje da su čuda moguća.

K kao Ksena princeza-ratnica jer je dva desetljeća prije superjunakinja i fantasy ratnica koje ni danas nisu u potpunosti prihvaćene već bila sve što su sada one, od primjera neustrašivosti do izvora upoznavanja s grčkom mitologijom.

L kao Law&Order: Special Victims Unit zato što već punih dvadeset sezona progovara o seksualnom nasilju i zlostavljanju, a glavna glumica Mariska Hargitay postala je i izvan ekrana prepoznatljivo lice u borbi s takvim pojavama.

M kao Mad Men jer je remek-djelo.

N kao Nikita zato što je svojom temom, atmosferom i naslovnim likom postavila neke temelje za serije poput Orphan Black i Killing Eve i to je učinila sjajno.

O kao Oz i Orange is the new Black jer kada se radnja odvija u zatvoru serije su posebno zanimljive iz više perspektiva, a ove su nam omogućile da se zabavimo, ali i razmislimo; jedna u okruženju muškog, druga u okruženju ženskog zatvora.

P kao Prijatelji zato što su generacije odrastale uz njihovo prijateljstvo i većini članova tih generacija nikako da dosade ni nakon tisuću repriziranja.

R kao (Les) Revenants jer samo Francuzi mogu zombije učiniti toliko elegantnima.

S kao Seks i grad zato što su neki tabui srušeni kada su četiri žene otvoreno progovorile o seksu na ekranu.

T kao True Detective. (Vidi pod Mad Men. U ovom slučaju odnosi se samo na prvu sezonu.)

U kao U registraturi jer se čak i lektire iz hrvatskog realizma mogu naći na ekranu, a Arsen Dedić je skladao prekrasnu uvodnu skladbu.

V kao Vampirski dnevnici zato što svi imaju svoje male mračne tajne i grešna zadovoljstva.

W kao Westworld jer je toliko bogato i slojevito napisan da ga ni fanovi ne razumiju. (Toliko o nedostatku truda i angažmana pri gledanju serija!)

X kao X – Files zato što su Mulder i Scully dokazali da se zaista u najrazličitijim žanrovima mogu propitivati društveni fenomeni kroz propitivanje svega ostalog, bila istina na koncu negdje vani ili ne.

Y kao Younger jer na duhovit način prikazuje probleme rada u književnom izdavaštvu poput tragikomičnih slučajeva netalentiranih ''pisaca'' koji zapravo zadovoljavaju neke druge uvjete tržišta pa prodaju ono što urednici u maniri Carevog novog ruha pristaju nazvati knjigom, iako im je posve jasno da to nije književnost.

Z kao Zabranjena ljubav zato što i desetak godina nakon prestanka prikazivanja ove serije većina ljudi nekako pronađe razlog da je ubaci u razgovor.

Nisu sve serije s ovog abecednog popisa remek-djela (Mad Men jest). Nekima je kvaliteta s rastom sezona opadala, nekima nikad nije ni bila pretjerano visoka, a neke su bile i ostale nenadmašne. U maniri Carrie Bradshaw, nisam mogla ne zapitati se... otkad nije tako i s književnim djelima na policama knjižara i knjižnica za kojima, želim vjerovati, opetovano posežu svi kojima dobrobit knjige očito toliko leži na srcu pa ih toliko zabrinjavaju serije koje knjigama kradu publiku... Ili su možda sve knjige klasici?

No ovakav pristup istraživanju proizlazi baš iz onog istog izvora pogrešnog razmišljanja koji je i doveo do toga da ništa nije kako treba biti – od čitanja u najranijem djetinjstvu, lektire, pa nadalje.

Da, serije danas jesu sve ono što su nekad bili romani, samo što ta rečenica ne govori baš ništa. Na svaku seriju koja se konzumira bez truda i angažmana dolazi plitak romančić ili kup loših kolumni uvezenih u kvazi-knjigu. Baš kao što bi se način na koji Dostojevski ulomak po ulomak slaže remek-djelo dao usporediti s načinom na koji to iz kadra u kadar čine ljudi zaslužni za neke prave bisere s malih ekrana.

Naime, netko je sjeo i napisao scenarij Deadwooda (David Milch) ili Mad Mena (Matthew Weiner) pokazavši pritom talent za pisanje o kakvom toliki ljudi kojima je pošlo za rukom objaviti knjigu mogu samo sanjati. Na bilokoji način trpati sve serije (na koncu, neposredno i knjige) u isti koš samo zbog istih medija putem kojih konzumiramo međusobno toliko različite sadržaje nepošteno je, uvredljivo i – ako ćemo već o angažmanu i trudu – krajnje lijeno.

Pokušati istražiti što se zapravo iza svega krije i zašto ljudi radije biraju druge aktivnosti nego čitanje, ako je tome zaista tako, a potom i kakve sadržaje biraju i zašto, nije tema koja nije vrijedna istraživanja. Naprotiv. No ovakav pristup istraživanju proizlazi baš iz onog istog izvora pogrešnog razmišljanja koji je i doveo do toga da ništa nije kako treba biti – od čitanja u najranijem djetinjstvu, lektire, pa nadalje.

No teška je to tema koja zahtijeva posebnu pažnju pa možda ne treba jako zamjeriti onima koji joj pristupaju uz pomoć generalizacija. Od toga je teško pobjeći.

Primjerice, osobno smatram da su ljudi koji stvarno puno čitaju i vole čitati najčešće neskloni generalizacijama, jer bi načitanost između ostaloga baš tome trebala voditi. No, to je samo jedna generalizacija.