Trst sudbine: Večer subotnje groznice

U nedavno objavljenoj knjizi Olge Kepčije Razgovori kod Zlatnog papagaja gdje je autorica ukoričila pedeset razgovora s prvoborcima novog vala, nalazi se i razgovor s potpisnikom. Poglavlje posvećeno mojim sjećanjima na riječki punk i novi val zove se "U Trst po ploče". 

Pričao sam s Olgom koja ima emisiju posvećenu novom valu na RTS-u i prisjećao se kako je bilo kad sam krajem sedamdesetih i u osamdesetima hodočastio svakog mjeseca u Trst ne bih se dokopao nekog od vinila koji su mi, dakako, bili životno važni. Hm, bili i ostali.

U općoj je mitologiji Trst poznat kao jugoslavenska shopping-meka o kojoj su ispisane kartice tekstova, knjige i odlomci (npr. "Trst je naš!") u Leksikonu YU mitologije do dokumentarnih filmova kao što je Trst, Jugoslavija. Većinu tih uradaka realizirali su autori kojima je Trst bio mitsko i gotovo nedostižno mjesto u kome su bili jednom u životu kako bi se dokopali farmerki, rifli, traperica ili pak šuškavaca, mantila, trenčkoata. 

Nama iz Rijeke, barem dijelu nas, odlazak u Trst bio je nešto redovno, kao odlazak u školu. U raznim ritmovima, ali u pravilu subotom. Neki su išli na tjednoj, neki na dvotjednoj, a neki, poput mene, na mjesečnoj bazi. Imam osjećaj da su oni koji su šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih imali automobil išli ćešće u Trst, a mi bez voznog parka koji su koristili autobuse Autotransa rjeđe. 

Ipak, moja obiteljska mitologija omogućila mi je da se u Trstu osjećam uistinu kao u rodnom gradu, tâ, moja obitelj je prije Drugog svjetskog rata iz Velih Muna nosila prodavati ugljen u Trst kako bi zaradila za život. Valjda su tu zavibrirali geni, geni ugljeni.

U Trst sam išao od malih nogu, pa mi je u najranijem sjećanju ostalo dućan Orvisi gdje su mi roditelji kupovali autiće Matchbox, a kasnije Lego kocke. Svaki put, dakako, pale su i žvakaće gume Brooklyn, od kojih je najčešći okus bio chrolophyll. Pojma nisam imaš što je to klorofil, dok nisam krenuo u osnovnu školu, a nije bilo ni bitno: imao sam tršćanski statusni simbol. Kasnije je statusni simbol postao Brooklynov Big Babol, žvakaća guma sa slatkim punjenjem koja je omogućavala jače puhanje balona, kao i razne promotivne najlon-vrećice sa slikama kutija cigareta (npr. Marlboro ili Camel) koje su služile umjesto školske torbe. Dakako, olovke, bojice, šiljila, pernice, bilježnice (preferirao sam one s nalijepljenim razglednicama Disneyjevih stripova, ali u 3D varijanti, koja se prelijevala) i ovitci za bilježnice uredno su se kupovali u Trstu. Meni su moji čak kupili blok-flautu ondje, koja je u razredu tulila drukčije od svih ostalih hohnerica kupljenima u robnim kućama Korzo i Ri.

Na fotografiji: Prizor iz filma Trst, Jugoslavija.

Neki su redovno odlazili u Trst na kavu (a kava se u Cremcaffeu kupovala bilo kojim povodom), neke dame ondje su išle na frizuru, a moja obitelj, kao i većina, išla je po špežu, odjeću i, "nešto za maloga". 

Većina posjetitelja iz grada preko mora ušla je iz istog razloga, pritom vješto skrivajući lire u male futrole s priborom za njegu noktiju, a u povratku sa svom silom trikova kako bi se izbjeglo carinjenje. Nama iz autobusa bilo je teže primijeniti neke taktike, jer su nas izvukli sa svim stvarima koje smo morali pokazivati na nekome dugačkom pultu u Kozini, ali navlačenje po dva para dodatnih hlača nije bilo neuobičajeno. 

Premda je odlazak u Trst bio posve posvećen intenzivnoj kupovini koja je uključivala zamjenu dinara u lire, dogovor s nekim lokalnim trgovcem da se kod njega ostavljaju stvari u poluvremenu (dućani su imali dnevni odmor, radilo se dvokratno) i budžetiranje svega i svačega u realnom vremenu, ipak je ostalo vremena i za sitna zadovoljstva, stariji su mogli popiti čašicu lokalnog pića Stock 84, a mlađi pojesti gelatto ili, sjećam se tog čuda neviđenog, čašu frapea. 

Trst nije bio grad. Trst je bio hram. A mi iz Rijeke, mi smo bili hodočasnici. Redovni, vjerni, s plastičnim vrećicama umjesto molitvenika. Shopping u Trstu nije bio samo kupovina. Bio je to kulturni transfer. Bio je to način da se u socijalističkoj Jugoslaviji osjeti dah kapitalizma, s ulaznicama za bolji život. Ponte Rosso je bio mravinjak. Trg pun tezgi, radnji, ljudi koji trče s vrećicama kao da bježe od policije (a zapravo su bježali od socijalizma). Tu se nije samo kupovalo - tu se živjelo. Neki trgovci su govorili naš jezik bolje od nekih današnjih političara. Mjenjačnice su radile non-stop, ilegalne još bolje. Šverc traperica postao je sport jugoslavenskih naroda i narodnosti. 

Za mene su sedamdesete u Trstu su bile miris kave koju je mama donosila u velikim pakiranjima i zvuk ploča iz Musical Boxa, Ricordija, Discotece 33 i drugih dućana s pločama. Jer shopping nije bio samo odjeća. Bio je i kultura. Trst je bio naš prozor u svijet u kojem su rock i disco odražavali slobodu duha. 

Trst je imao prodavaonice gdje se moglo kupiti ono što nije dolazilo u Užarsku 3, gdje je bila prodavaonica Jugotona: Sex Pistolsi, Tom Waits, Hüsker Dü i ostalo. Moji ambiciozniji prijatelji kupovali su maxi-singlove za kvarnerske diskoteke: ono što je u nedjelju bilo na Discoringu na programu RAI Uno, u subotu se vrtjelo u Milde Sorteu, Madonni, Neptunu, Therapiji…

Regularna ploča stajala je, sjećam se, 14.000 lira. Poneki naslovi bili su malčice skuplji. No, moja se kolekcija vinila fino nadopunjavala, iz mjeseca u mjesec, a ja sam uživao u činjenici kako je među njima bilo nekih istinski iznimno teško nabavljivih izdanja. Naši tršćanski prijatelji uspijevali su to nekako prikupiti i staviti u prodaju.

Ono što je uvijek bilo zanimljivo jest da se nije moglo znati što će nas dočekati, osim najkomercijalnijih naslova. No, ponuda je bila tako raznovrsna da se ponekad igralo i na izgled ovitka (ako je omot dobro dizajniran, mora da je i album odličan); rezultat, po defaultu, nikad nije izostao. U tršćanskom Ricordiju sam sredinom osamdesetih kupio pojačalo i gramofon koji me i danas služe. Oduševio sam se kad su mi rekli da izaberem vinil koji želim kao njihov dar uz kupnju. Odabrao sam Speaking In Tongues Talking Headsa. 

Neki put smo si, uz suri shopping umjesto sendviča, priuštili i odlazak u kakvu zalogajnicu. Pojesti talijansku maneštru ili jotu bilo je neprocjenjivo. Dakako, bilo je to u nekim kasnijim godinama; u tinejdžerskim je uvijek prvi izbor bila pizza. Ipak, jedan je ritual bio neizostavan: popiti espresso ili machiato iz staklene čašice odmah kad se stigne u Trst. I pojesti brioš. Onda se moglo krenuti u akciju i na kraju dana doživjeti večer subotnje groznice. 

A navečer, nakon tegljenja mnoštva plastičnih vrećica sa svime i svačim, priuštila se večera s talijanskim suhomesnatim delicijama čime se završila ta svetkovina. Meni su ti odlasci značili i svladavanje osnova talijanskog jezika, kako bih se mogao lakše sporazumijevati s prodajnim osobljem (ipak nisu svi znali hrvatski ili srpski, eventualno slovenski jezik), a onda sam nabavljao i štivo primjereno uzrastu i interesima, od Topolina preko Bonellijevih stripova u kolornoj verziji do Rockstara. 

Možda nije, stoga, čudno da je jedan od mojih prvih publiciranih tekstova, početkom osamdesetih u Valu bila upravo reportaža iz Trsta.

Iako to nismo do tada znali, niti osjećali: Trst nije bio samo velika robna kuća. Bio je otpor. Bio je san. Bio je dokaz da Zapad nije mit, da se može dotaknuti, kupiti, ponijeti kući u plastičnoj vrećici s natpisom "Made in Italy". I dok danas u kupujemo online, s karticom, bez gužve (iz udobnosti fotelje, kakva bezlična floskula!), bez adrenalina koji uključuje njuškanje po policama, meni nedostaje taj osjećaj, taj zvuk iz popijevki kao što je "Da Trieste fino a Zara…" . Nedostaje mi miris kave iz Trsta, nedostaje mi osjećaj kako se malim koracima može zakoračiti u veliki svijet.