"Agnesina ispovijed" Hannah Kent: Mračno putovanje na Island 19. stoljeća - na tragu Agnes Magnusdottir

Skandinavski su pisci već duže vrijeme u središtu interesa čitateljske publike, a ponajviše oni koji se bave pisanjem kriminalističkih romana, što je vjerojatno rezultat iznimne popularnosti trilogije Stiega Larssona te Nesboevih nastavaka o detektivu Harryju Holeu.

No, u moru knjiga skandinavskih autora krije se djelo mlade australske spisateljice Hannah Kent, koja je, inspirirana poviješću i pejzažem nordijskih krajeva, romanom Agnesina ispovijed napisala svojevrsno mračno ljubavno pismo Islandu.

Kao sedamnaestogodišnju učenicu, Hannu Kent na daleko je putovanje na sjever ponukala želja da prvi put u životu vidi snijeg te se ona, preko programa studentske razmjene, uskoro našla usred hladne islandske zime. Vrlo je brzo razvila afinitet prema toj najudaljenijoj europskoj zemlji i, kako kaže, spiritualnu povezanost s tim specifičnim krajolikom u kojem "zimi nema dana, a ljeti nema noći". Tada je prvi put čula priču o Agnes Magnusdottir, posljednjoj osobi pogubljenoj na Islandu. Agnes je, osuđena na smrt zbog upletenosti u dvostruko ubojstvo, sjekirom pogubljena 12. siječnja 1830., u svojoj 33. godini.

Pod snažnim dojmom putovanja na Island i priče o toj mladoj ženi, Kent je na studiju u Australiji počela proučavati okolnosti Agnesinog života i onog što je dovelo do njegova naglog prekida. To je podrobno istraživanje naposljetku rezultiralo povratkom Kent na mjesto zločina te objavljivanjem knjige koja je, nadajmo se, tek početak književne karijere ove nadarene spisateljice.

Agnesinu ispovijed možemo čitati kao kriminalistički roman, napeti triler ili čak kao ljubavni roman, no prije svega radi se o vještom isprepletanju fikcije i dokumentarističkog pristupa u kojem imamo priliku pročitati dijelove originalnih dokumenata i pisama koji se tiču slučaja.

Iako izvrsna u rekonstrukciji surovog života Islanđana iz devetnaestog stoljeća, ono po čemu je ova knjiga doista posebna jest lakoća s kojom Kent oživljava svoje likove, njihove kompleksne emocije, pa čak i sam pejzaž, dominantan do te mjere da i on, zahvaljujući brojnim lirskim opisima, postaje jednim od likova. Ostružemo li površinu ovog djela, koje na prvi pogled privlači time što se referira na istinit i pomalo zastrašujuć događaj, nailazimo na izrazito humanu priču i univerzalne ljudske emocije koje ne poznaju granice vremena i prostora.

Iako neće zadovoljiti ljubitelje happy-enda, samim time što već unaprijed znamo kako završava sudbina glavne protagonistice, odlučite se na ovo intrigantno književno putovanje koje vas zasigurno neće ostaviti ravnodušnim prema Agnes, te ćete se vjerojatno, poput mene, naći kako sami istražujete njezinu priču i čitate o putovanjima na daleki Island.