"Alvin": moćna priča o odbijanju i prihvaćanju različitosti

Književnik Vjenceslav Novak (1859-1905.) rijetko kada se spominje, a još ćete rjeđe čuti da ga netko citira. Nije se proslavio za života, a danas nema književne nagrade po njegovom imenu. Izvori prihoda bili su mu slabi, a imao je brojnu obitelj što je pak podrazumijevalo brojnije troškove. Živio je u neimaštini pa su tako i njegovi književni likovi bili iz nižih slojeva (ili su nekada pripadali višem sloju, kao u romanu Posljednji Stipančići). Imao je Vjenceslav Novak razumijevanja prema malim, običnim ljudima i njihovim problemima, tim više jer ni on nije bio u ništa boljoj situaciji.

Ništa čudno ako sudbina Vjenceslava Novaka dohvati autore Alvina (Fibra, 2017.) jer potonji u svojim djelima također koriste osjetljive motive, ne ustručavaju se progovoriti o socijalnim temama. Renaud Dillies (1972.) i Régis Hautière (1969.) poznati su čitateljima stripova po naslovu Abelard (Fibra, 2017.) gdje smo pratili životno putovanje slabašnog Abelarda i namrgođenoga Gastona, a Alvin je direktan nastavak Abelarda.

Krivudav put

U centru priče je Gaston koji se skrasio u New Yorku, gdje radi kao građevinski radnik. Nije pretjerano oduševljen velegradom, Amerika kao zemlja nade i obećanja nije ispunila sva očekivanja. Život mu se svodi na rad, birtiju i stančić. Katkad posjeti zgodnu Purity, prijateljicu noći koja mu govori o svom životu, ali on njoj nerado govori o prošlosti. Ne može zaboraviti Abelarda. Kada nasilna mušterija pretuče Purity, Gaston joj obeća da će se pobrinuti za njezinog sina Alvina. Purity uskoro umre, a Gaston mora priopćiti vijest djetetu i ispuniti dano obećanje.

Nesuglasice između Gastona i Alvina česta su pojava, ipak je između njih velika razlika u godinama i razmišljanju. Mali Alvin jezičav je i prefrigan, rano je upoznao dvoličnost odraslih, a Gastonu nije do odgajanja djeteta. Stoga dvojac kreće prema Alvinovim rođacima koji bi trebali nastaviti brinuti o njemu.

Put je krivudav, prošaran preprekama u ljudskom obliku. Put je i naporan, Alvin nerado hoda. Upoznaju putujućeg svećenika Ezekiela kojega Gaston nevoljko pita za prijevoz. Ezekiel pristaje, ali im uvjetuje da moraju čistiti kavez u kojem borave deformirana stvorenja. Dok propovijeda ljudima, Ezekiel ne širi poruke ljubavi, već njeguje kulturu straha. Nastup mu je žustar, tvrdi da govori u ime Boga, upozorava sluge Božje na skori dolazak apokalipse i da će samo odabrani biti spašeni od propasti. Ne vozi uzalud sa sobom deformirane pojedince. Njih zaprepaštenoj javnosti prikazuje kao Božju kaznu i tako njegove riječi dobivaju na intenzitetu. Ezekiel ljude bez imalo srama proziva, opominje, svrstava i dijeli, svojim prijetećim govorima podsjeća na manične propovjednike koji ne biraju sredstva da bi došli do zacrtanoga cilja. Gaston je odmah prozreo Ezekielove namjere, ne slaže se njegovim načinom etiketiranja i ne pada mu na pamet da aktivno doprinosi u širenju klica razdora, stoga se uskoro dvojac miče od propovjednika, ali tu problemima neće doći kraj.

Razvoj karaktera

Gaston je u prvom planu, posvećeno mu je više prostora nego u Abelardu. Vidljiv je napredak u razvoju njegova karaktera, prijateljstvo koje mu je pružio Abelard imalo je učinka. Gaston ne govori puno, ali kada progovori, tada kaže prave misli koje mnogi drže u sebi. Ne ustručava se suprotstaviti slabo upućenoj, zavedenoj masi koja, zahvaljujući govoru vrsnih hulja, lako postane bezglava rulja.

Sporedni likovi, kao što su Alvin, Ezekiel i Jimmy, također su skladno okarakterizirani, a naročito je upečatljiv lik Ezekiela, proračunatog svećenika kojemu je govor glavno oružje u borbi protiv neistomišljenika. Takvi se negativci ne zaboravljaju jer je stvarni svijet pun Ezekielovih pristaša, borbenih podanika koji su uvjereni da je Bog na njihovoj strani. Gaston ima drugačije viđenje Boga: „Ne znam mnogo o Bogu… ne znam kako izgleda, ne znam što očekuje od nas, isto tako ne znam zašto je jednima dao kljun, a drugima njušku… ali u jedno sam siguran: on voli sva svoja stvorenja jednakom ljubavlju, imali oni kljun ili njušku, vjerovali oni u njega ili ne vjerovali… jer otac koji ne voli svoju svu svoju djecu jednako, nije dobar otad. A dobar otac ne želi smrt svojoj djeci.“ (102.)

Dillies i Hautière uhvatili su se u koštac s teškim temama već u Abelardu, no u Alvinu idu još korak dalje. U većoj su mjeri kritički nastrojeni, dotiču se klasne podijeljenosti, pitanja rasizma i vjerskog fundamentalizma, gorućeg pitanja koje je naročito aktualno diljem svijeta. Svakodnevno pratimo kako moćni pojedinci u javnim sferama umjesto poruka mira šire huškačke izjave. Umjesto da stvaraju mir, izazivaju nemir.

Alvin je, bez sumnje, socijalna priča u kojoj se otvaraju brojni problematični motivi. Dostojan nasljednik Abelarda, a nekima će možda biti i bolji od Abelarda. Moćna je to priča što govori o odbijanju i prihvaćanju različitosti, prijateljstvu i sazrijevanju. Dobro će doći mlađim, ali i starijim čitateljima koji će, nadam se, naučiti nešto od Gastona.