"Anđeo plišanih igračaka" Nade Mihaljević: škrinjica razumijevanja

Nekako se u jezercu hrvatskih književnika za djecu pronašla i Nada Mihaljević sa svojim draguljem. I to kakvim! Bogato iskustvo rada u knjižnici, vođenja kontakt-emisije, a svakako i sudjelovanja u dječjem programu pomogli su joj u stvaranju djela koje vrlo brzo pronalazi dom u vašim rukama. Primijetit ćete i njezinu ljubav prema kajkavskoj baštini u kratkim, ali simpatičnim komentarima stanovnika Kraljeva Vrha. Uspjela je pregršt svojih interesa unijeti u stotinjak stranica na kojima čitatelj biva okupan suncem i mirisima seoskoga života, gdje upoznaje sasvim neobičnoga dječaka.

Podsjeća me Anđeo plišanih igračaka malo na Gavranova Zaboravljenog sina, no radi se o dvama itekako različitim mladićima. Junak je ove priče dječak Viktor, čiji roditelji odluče preseliti se iz grada u omanje naselje zbog Viktorova zdravlja, istovremeno strahujući da ga okolina neće tek tako prihvatiti. Autorica već na početku radi ogroman zaokret u poimanju odnosa velikih gradova i mjestašaca, ako ne i sela. Da, u gradu je manje-više sve dostupno, ali međuljudski su odnosi prečesto vrlo površni, razvodne se začas, nestaju u trenu. Život udaljen od vreve grada pak nudi mir i tišinu nauštrb dostupnosti svih mogućih i nemogućih usluga, ali Viktoru pruža ono što urbana sredina oduzima – dubinu i posvećenost. Viktor je drukčiji, bez daljnjega; očitava se to u svemu što jest. No prihvaćen je, voljen i shvaćen na najneobičniji način.

Upravo u tome kontekstu lik Melanije igra najveću, ako ne i ključnu ulogu. Viktor u njoj vidi svu mudrost svijeta, a cijeni je ponajviše zato što ne krije da ne može sve znati. Trudi se jednostavnim mu riječima približiti kompleksnije pojmove, pritom ne ostavljajući objašnjenja završenima; Viktorova zainteresiranost zahtijeva dublja promišljanja, i Melanija je to već u prvim zajedničkim razgovorima dokučila. Njezin sin, Miroslav (zvan Miro), dječak je koji boluje od dijabetesa, što unosi novinu u Viktorov svijet. Sinergija Melanijine mudrosti, Mirine hrabrosti i Viktorove maštovitosti zauzima zasebno mjesto u čitateljevu srcu. Posebice se to odnosi na istovremeno majčinski i prijateljski odnos koji Melanija razvija s Viktorom. Ne preuzima u potpunosti ulogu majke, jer svjesna je da njegovoj majci nije lako s njime, no pruža mu utjehu u svijetu s kojim se ne razumije uvijek najbolje.

– Ne, Viktore – tiho je rekla Melanija – on je nesretan. Toliko često mu govore da je zločest, da na kraju baš takav i postaje. Treba mu dati priliku da bude dobar, kao što je bio danas, a onda ga za to treba nagraditi.

Naime, ova je knjiga prikaz tek djelića života dječaka s elementima ADHD-a i autizma, stoga nije razrađen onaj teži, nerijetko bolniji aspekt odrastanja takve osobe. Ipak, ocrtava se u majčinim premišljanjima i Viktorovim potrebama. Nesmotrenost, neobazrivost, odsutnost, a onda ishitrenost, kreativnost, opčinjenost... sve to u kratkome vremenu. I iako je samo prikaz, sadržano je mnoštvo ideja koje se mogu prenijeti u svakodnevnicu djece slične Viktoru. Svako je poglavlje zasebna priča – dovoljno kratka da je dijete posluša, dovoljno jasna da vas prepusti razmišljanju. Mogu poslužiti gotovo kao recepti! Ako vam se i učini da su Viktorove ideje olako objašnjene i nedostatno promišljene, valja imati na umu da se radi o djetetu. Iskustvo mu ne prati bljeskove zamisli. Svijet je stoga za njega sasvim čudnovato, gdjegdje i opasno mjesto.

Nagradom Grigor Vitez ovaj je roman okrunjen 2013. godine, pa nije zgorega kazati kako već petu godinu zaredom ostavlja traga u dječjoj književnosti. Prelijep je to tekst o razumijevanju koje sneno čeka buđenje. Pitkost rečenica uvelike olakšava čitanje i malenima i velikima, a pitanja koja se postavljaju te odgovori koji se iščitavaju nisu ništa drugo nego bogatstvo dječjega svijeta. Nije uvijek nužno znati odgovor na svako pitanje jer i jedno i drugo sazrijevaju zajedno s nama.

U određenim me trenucima mali Viktor podsjetio na dječaka kojemu sam predavao. Ne, nije bilo lako na početku, jer ogromna ste promjena u njegovu svijetu. Valja preboljeti prvotnu šutnju i ignoriranje. Novost ste koju promatra i osjeća čak i kada vas ne gleda. Ali kada postanete dio toga svijeta, kada vam se približi i kada vam dopusti zaviriti u škrinjicu priča kojima obiluje, osjećaj je neopisiv. Samo prisustvo toga bića u razredu počne biti pravo bogatstvo. Shvatite koliko vrijeme i posvećenost povezuju ljude. I polako počnete učiti veseliti se malim stvarima te u njima pronalaziti najveća zadovoljstva.

Naposljetku, počnete biti i obazriviji prema svemu što vas okružuje. (A najviše onomu što čuvate u sebi.)

Već je počeo tonuti u san, ali se ipak sjetio zamoliti tatu da još jedanput pogleda njegove plišane igračke. Za svaki slučaj! Jer možda je njihov anđeo nečim zauzet...