Čovjekovo (i knjiško) traganje za smislom uz Viktora E. Frankla

Ove posljednje su rijetke, jer se i oko klasika i modernih bestselera vode rasprave jesu li zaslužili svoje mjesto. 

S druge strane, knjige koje su must-read i oko kojih nema toliko izraženih negativnih kritika, često stvore i strašno visoka očekivanja. Jedna od knjiga koja spada u tu kategoriju i za kojom već desetljećima ne opada interes je Čovjekovo traganje za smislom Viktora E. Frankla.

Viktor E. Frankl je bio profesor neurologije i psihijatrije na bečkom medicinskom fakultetu, kasnije i osnivač „treće bečke psihoterapijske škole", a knjiga se bazira na njegovim iskustvima u koncetracijskom logoru. Izvorno je napisana na njemačkom jeziku, englesko izdanje pojavilo se 1959. godine, da bi s vremenom bila prevedena na preko dvadeset jezika, uključujući hrvatski.

Stav prema situaciji

Kako pronaći smisao u najtežim okolnostima? Koliko smo definirani takvim okolnostima, a koliko imamo moć uvijek izabrati svoje stajalište? Ovo mogu zvučati kao pitanja iz suvremenih self-help priručnika koji nude reciklirane savjete o mahnitoj izgradnji boljeg života i najboljeg sebe, no Franklova knjiga ne nastaje iz udobnosti svakodnevice, nego iz jednog ekstremnog iskustva čiju je iskustvenu realnost teško predočiti. Možda je iz sličnog razloga dio u kojem autor opisuje prve dane u logoru - dolazak vlakom u Auschwitz, selekcije i prvi susret s brutalnošću, glađu i poniženjem – zapravo pomalo distanciran. 

Iz perspektive pisanja o tim iskustvima, pristupio mu je analitički, no dovoljno direktno i bez uređivanja, tečnim i konkretnim pripovjedačkim jezikom. Rezultat je stoga još dojmljiviji – dodatno emotivno tumačenje nije potrebno ako iskustva govore sama za sebe. Osim toga, njegova spoznaja dolazi postupno, kako mjeseci i godine odmiču, uz mijenjanje svijesti o sebi i onome što ga je snašlo. I premda opisuje i razdoblje apatije i emocionalne otupjelosti koja nastupa kada ljudi prestaju reagirati na patnju, jedna se stvar cijelo to vrijeme nije izgubila.

Nakon tri godine zatočeništva, kako piše u svojoj tada revolucionarnoj knjizi, Frankl je uspio zadržati osjećaj za smisao. I tu je ta centralna ideja: oni koji imaju “zašto” živjeti mogu podnijeti i svaki “kako”.

Dok suvremeno štivo često pokušava ukloniti patnju iz jednadžbe smisla, Frankl tvrdi da se smisao može pronaći u raznim okolnostima, pa i u patnji. Na koncu, sve što mu je u jednom trenutku preostalo bilo je samo „njegov goli život”. U jednom dijelu opisuje kako je s nekoliko zatvorenika promatrao izlazeće sunce iznad bodljikave žice - ljepota i smisao mogu postojati čak i u ekstremnom užasu. 

Doživljaj svijeta je unutrašnji, i čovjeku se može oduzeti gotovo sve, ali ne i sloboda da izabere vlastiti stav prema situaciji. 

Test u ekstremnim uvjetima 

Mi koji smo živjeli u koncentracijskim logorima sjećamo se zatvorenika koji su predano tješili druge dajući im i posljednju koricu kruha. Možda je takvih ljudi bilo malo, ali oni su čvrst dokaz da se čovjeku može oduzeti baš sve osim njegove posljednje slobode - slobode da sam odluči kako će se ponašati u svakoj situaciji ma kako ona bila bezizgledna, sloboda da sam odluči kojim će putem krenuti.

Pojedini stavovi izneseni u Čovjekovom traganju za smislom, koji su se kasnije pretvorili u čitavi pravac logoterapije – terapije pronalaženjem smisla – mogu zvučati gotovo idealistički, apstraktno, čak i jednostavno. No slušajući perspektivu nekoga tko je tu ideju testirao u ekstremnim uvjetima i teško zamislivom višegodišnjem hororu, teško je ideju odbaciti i reći da je pojednostavljena. Ideja je filozofska, i dok je razlaže u Traganju, Frankl ne nudi konkretne sugestije kako je ostvariti u praksi. Utoliko je zapravo i vrijednija, jer pronalazak smisla je vrlo individualan, i jedna istina ne mora vrijediti za svih.

Frankl primjerice opisuje kako je tijekom zatočeništva često razmišljao o svojoj ženi, za koju nije znao niti je li živa – ljubav je jedan od primjera njegovog utkanja smisla u vlastitu svakodnevicu. I zato za razliku od optimizma koji se prodaje kao univerzalni lijek, Franklova logoterapija ne nudi utjehu u klasičnom smislu već smješta poantu unutar čovjeka. Logoterapeuta uspoređuje s oftalmologom, zato što oftalmolog nastoji učiniti da pacijent vidi svijet onakvim kakav jest, za razliku od slikara koji prenosi sliku svijeta onakvu kakvom je on vidi. I tek onda može doći do takozvane samoaktualizacije.

Mračno razdoblje

Gledana iz današnje čitalačke perspektive, Franklova knjiga prije svega nudi povijesni kontekst, osobne dnevničke doživljaje i stručni analitički pogled na jedno od najmračnijih razdoblja recentne povijesti. Tek onda, provučeno kroz sve navedeno, nudi i poticaj pronalaska vlastitog smisla ili barem razmišljanja o tome što je sve čovjek kadar podnijeti i zašto. Ultimativni test volje, snage i kreativnosti razmišljanja. 

U momentu kada je objavljena, društvu je i bila potrebna potvrda tog opstanka volje i, unatoč svemu, nade da su drugačije okolnosti moguće. Izvan današnjeg političkog i društvenog konteksta (koji nastavlja biti „izazovan” na svoj način), ta je svakodnevna potraga za smislom često i dalje aktualna i izazovna zbog pregršta dostupnih sadržaja, ideja i podražaja. 

Preostaje nam tek promatrati i posredno sudjelovati u tome kako će se ta opterećenost podražajima i dostupnošću reflektirati na generacijama koje u njoj odrastaju, i kako će oni shvatiti vlastitu potragu za smislom. S tog aspekta, Franklovo će Traganje nastaviti biti vrijedno pažnje, u najmanju ruku kao kvalitetno štivo za razmišljanje o čovjeku.