"Diplomatske kronike" iliti svijet političkih intriga u stripu

Gramzivost epskih razmjera, neovisno o tome je li riječ o novostvorenim državama ili zemljama što imaju razvijenu demokraciju, najbolje dolazi do izražaja u (pred)izborno vrijeme, kada se skupljaju poeni, i nakon izbora, kada se dijele obećane funkcije. U to se redovno uvjeravamo kao birači, ali iz cijele priče ne izvlačimo ni najosnovnije pouke. Do pozicijskih mjesta, ma koliko ona minorna bila, mnogi se grebu. Čak i mjesto u školskom ili mjesnom odboru može čovjeku dati osnovni osjećaj važnosti jer, ipak se dizanjem ruke i glasa aktivno sudjeluje u kreiranju i donošenju odluka. Čiji će se poznanik zaposliti, treba li se postaviti klupa u parku ili dodati pokoja žarulja u ulici, o svemu tome odlučuju članovi kojekakvih odbora. Nije tajna da i najmanje ribe makar kriomice sanjare o većim ovlastima, no problem je u tome što velike ribe uredno jedu manje ribe jer imaju izražen apetit, štoviše, žderu ih bez prestanka svojim manipulativnim zahtjevima koji imaju izgled protuusluge. Velike ribe nisu ništa savršenije i sposobnije od malih, samo su nešto poduzetnije i prodornije u nastupu, naročito kad je njihova računica dovedena u pitanje.

Televizijske serije The New Statesman (Maurice Gran, Laurence Marks, 1987-1992.) i The Thick of It (Armando Iannucci, 2005-2012.) jasno pokazuju da su političari pretežno nesposobni foteljaši, arhitekti koji na jedvite jade održavaju društvenu stabilnost u vlastitom dvorištu, a kamoli na većoj razini. Kakve se spačke svakodnevno događaju u svijetu visoke politike briljantno prikazuje i satirični strip Diplomatske kronike (Fibra, 2015.) – za crtež je bio zadužen Christophe Blain (1970.), dok scenarij potpisuje Abel Lanzac, pravim imenom Antonin Baudry (1975.). Koliko i kakvih je sve nelogičnosti u svijetu diplomacije te kako je malo potrebno da bi se potaknuo sukob globalnih razmjera, na univerzalan se način pokazuje u Diplomatskim kronikama. Čistokrvna je to satira kojom se prikazuje neutaživa volja za društvenom snagom, a karikaturalan je crtež baš prigodan za ocrtavanje unutarnjih osobina političara koji neprestance rade na imidžu.

Upravo su političari i njihovi revni savjetnici u prvom planu Diplomatskih kronika - Alexandre Taillard de Worms, ministar vanjskih poslova Francuske, zaposli Arthura Vlamincka na mjestu savjetnika. Arthur je zadužen za pisanje govora, što se pokazuje kao poprilično zahtjevan posao jer svatko traži greške i zahtijeva preinake u napravljenome govoru. Naročito je zahtjevan temperamentni i autoritativni ministar koji svojim podanicima redovno citira Heraklita. Neželjeni šumovi u komunikacijskim kanalima redovna su pojava među visokorangiranim službenicima, stoga ne nedostaje krivo interpretiranih izjava što izazivaju bijesne komentare ministra, ali i drugih visokih dužnosnika čije je mjesto u fotelji ugroženo. Ne manjka punoljetnih muljaža i gnjavaža te bespoštednih nadmudrivanja odraslih što izazivaju apolitičan smijeh pažljivijih gledatelja.

Čitajući Diplomatske kronike, čitatelj može barem naslutiti kroz kakve torture prolaze bezimeni sastavljači govora i u kojoj mjeri strepe zbog konačnih reakcija slušateljstva. Najviše ih, naravno, muči reakcija govornika koji, ukoliko publika negoduje, svu krivnju nonšalantno prebacuje na sastavljača govora. Sastavljači govora nemaju fiksno radno vrijeme, moraju stalno biti na raspolaganju nadređenima, zbog čega je privatni život Arthura Vlamincka ozbiljno narušen. Arthur Vlaminck simbolizira sitne ribice koje bjesomučno rade svoj posao u dubokoj sjeni, posilne pojedince koji u svakoj problematičnoj prilici mogu poslužiti kao žrtveno janje. Svako ministarstvo ima svojega Arthura, u to nema sumnje – neporecive dokaze za tu tvrdnju dobivamo svakodnevno dok slušamo izjave visokih dužnosnika što su sročene unaprijed ili samoinicijativno.

Diplomatske kronike naslov je koji bi svakako trebali pročitati kritički nastrojeni pojedinci jer autori pružaju zdravu dozu konstruktivne kritike i smijeha svima onima koji su svjesni da mnogi vladajući i oporbenjaci diljem svijeta nisu sposobni ni zainteresirani za vlastiti narod jer su odviše zauzeti privatnim diplomatskim intrigama iz kojih nastoje izaći kao apsolutni moralni pobjednici - čistoga obraza i punih džepova – što je nemoguća misija. Na njihovu sreću, i povijest i sadašnjost govore kako se politički neuspjeh na moralnom planu lako može zaliječiti stečenim materijalnim dobrima.

Djelo je na putu prema našim policama....