Dojmljiva običnost priča Amora Towlesa

Jedan od naslova oko kojeg se ove godine stvorio najveći knjiški hajp bio je „Stol za dvoje” američkog književnika Amora Towlesa. Prema dosadašnjoj popularnosti i izrazito dobroj recepciji „Plemenitog gospodina u Moskvi”, uspjeh je bio očekivan, što za autore može predstavljati i dvosjekli mač. Jer zbirka kratkih priča - sudeći prema naslovu - smještenih za stolom oko kojih se vode naizgled svakodnevni i ni po čemu osobiti razgovori, iz pera Amora Towlesa može nuditi sve samo ne svakodnevno čitalačko iskustvo.

U izvrsnom prijevodu Vesne Valenčić, „Stol za dvoje” sastavljen je od šest kratkih priča smještenih u New York i jednu novelu koja se odvija u Los Angelesu. Kako je ispričao u jednom od intervjua, Towles je ove priče pisao kroz desetak godina, ne imajući na umu da će od toga ikada nastati zbirka. No u jednom je trenutku pronašao poveznicu između dvije priče – jednostavnu ali dovoljno značajnu činjenicu da obje priče sadrže razgovor između dvaju likova koji sjede za kuhinjskim stolom jedan nasuprot drugog. To je tip razgovora koji se vrti oko malih stvari, ali nakon njega više ništa nije isto. Nakon što je shvatio da je taj isti moment nehotice ispisao i u nekolicini drugih priča, razvila se ideja o zbirci logično naslovljenoj „Stol za dvoje”. 

„Red”, „Balada o Timothyju Touchettu”, „Hasta Luego”, „I Will Survive”, „Pirat i „DiDomenicov fragment”, kao i novela „Eve u Hollywoodu” koja se može sagledati i kao kraći roman, svojim naslovima daju naslutiti dijapazon likova koji u njima žive. Jer upravo je živost likova i vještina da iz njihovih crtica života izvuče nesvakidašnje i pamtljivo jedna od Towlesovih najzavidnijih vještina. 

No u jednom je trenutku pronašao poveznicu između dvije priče – jednostavnu ali dovoljno značajnu činjenicu da obje priče sadrže razgovor između dvaju likova koji sjede za kuhinjskim stolom jedan nasuprot drugog. To je tip razgovora koji se vrti oko malih stvari, ali nakon njega više ništa nije isto.

Jedan od priča vrti se oko pisca koji seli u New York, obuzetog strahom da zapravo nema o čemu pisati. Kud nesreće da ne svjedoči obiteljskim i životnim zavrzlamama i tragedijama kako bi mogao pisati o nečemu iole interesantnom. Kao da na trenutak utjelovljuje spomenutog lika, Towles piše o nečemu svakidašnjem, nimalo grandioznom i pompoznom. S druge strane, time ne ulazi u klasični realizam niti stil koji bi mogao asocirati na knausgardsku autofikciju. Towlesove su priče realne, ali vrlo jasno fiktivne. Kada tome pridodate neisforsirane duhovite replike, nepretenciozni stil pisanja i majstorsku vještinu pripovijedanja, dobijete zbirku priča od kojih je svaka istinski čitalački vorteks. Osim što smjesta uvlače u sebe, priče su optimalne duljine - nepodijeljenu pažnju drže do kraja, te se vrlo lako mogu progutati u jednom mahu, što je izvrsno za one koji nisu od maratonskih čitanja. 

Osim ambicioznog pisca, priče prate lika koji stoji u redovima kako bi drugi ljudi obavljali što moraju, tipa koji vodi dupli život i kojemu je Gloria Gaynor poprilično utjecala na održavanje istog, bankara koji je slučajno opazio i optužio starca koji ilegalno snima nastupe u kazalištu, dva muškarca i njihov slučajni susret na aerodromu, i obitelj koja nasljeđuje komadiće renesansne slike. Odnosi su šaroliki – romantični, obiteljski, prijateljski, slučajni... A sve ih povezuje vrlo individualno iskustvo koje, ovisno o shvaćanju pojedinog čitatelja, postaje univerzalno.

„Zanemarimo činjenicu da Carnegie Hall nije ni blizu toga da bude 'putem do kuće'. Dok je Tommy pričao, kimala sam glavom da izrazim sveopće čuđenje. Čudila sam se upornosti karaktera, akrobacijama muškog ega koje prkose smrti, kao i ustrajnoj sposobnosti supruge da se čudi onome što je više ne bi trebalo čuditi.”

Svaki lik razrađen je do mjere da ga je lako vidjeti i osjetiti, ali Towles u tome ne pretjeruje, odnosno ne guši priču opisima glavnih likova. Umjesto toga, posvećuje se domišljato isprepletenim dijalozima i radnji koja prirodno teče savršenim tempom od početka do kraja. 

Svaka priča ima svog naratora, a kako je stil pripovijedanja donekle ujednačen, nije teško zaboraviti iz čije perspektive pratimo priču, što na trenutke može djelovati zbunjujuće. No slike se smisleno i dinamično slažu jedna na drugu, stvarajući istovremeno ugodnu, vrckavu i odmjerenu atmosferu, zbog čega se svaki trenutak potencijalne zbunjenosti brzo zaboravi. Towlesu to uspijeva djelomice zbog jezika, koji je opušten i pitak, ali bi se lako mogao pripisati i 'ozbiljnijim' romanima  lijepe književnosti. Što se tiče gradnje priče, nema suvišnih dijelova; to je karakteristika kraće forme općenito, ali Towles to čini uistinu majstorski. Vidljivo je da je u pisanju fokusiran na likove i liniju njihove priče, a ne na poruku ili misao koje nastoji prenijeti. Tu se čitatelju pruža sloboda da u pričama pronađe vlastito 'ja' i da u njih ugradi poruku kakvu želi, ako to želi. 

Towles savršeno balansira inteligentno, kvalitetno pripovijedanje s lakoćom čitanja, i zbog toga ne čudi da je postao fenomen svjetske književnosti. 

Towlesove su priče prije svega ugodne za čitati, zanimljive su i zabavne, a istovremeno nisu 'prelagane' ili banalne. Towles savršeno balansira inteligentno, kvalitetno pripovijedanje s lakoćom čitanja, i zbog toga ne čudi da je postao fenomen svjetske književnosti. Ovo je tip knjige koju dohvatite kada želite nešto za opuštanje, nešto ugodno i 'zimski', ali bez da se u bilo kojem trenutku osjećate kao da trošite vrijeme na nešto beznačajno ili površno. 

Ponekad (i sve češće) u čitateljskom svijetu nastane golemi hajp oko nekog naslova, ali nakon uranjanja u njega preostaje samo osjećaj prevarenosti i razočaranja. No to nije slučaj i s Amorom Towlesom. Njegov „Stol za dvoje” okružen je zasluženom pažnjom, a priče koje je u zbirci iznio opravdavaju njegovu reputaciju jednog od najaktualnijih i uspješnijih autora na svjetskoj književnoj sceni.